HARI KRIŠNA, HARI MAŠALA
AIM SARAJEVO, 29.06.95. Povijest rock’n’rolla producirala je, s manjim ili snažnijim intenzitetom, muzičke numere koje bi postajale znak vremena iz kojeg potječu. Bile bi to, potom, svojevrsne “mantre” generacija, magične formule za koje se vjerovalo kako ritmom otvaraju sezame života.
Ubistvo čovječnosti u Bosni, taj apsolutni poraz morala civilizacije, skršio je ovdašnjim rock’n’roll generacijama smisao svake takve mantre. Filing s kraja 60-tih, iz 70-tih ili 80-tih pak, danas vrijeđa onaj dio naseg bića koji još uvijek pravi nekontrolirane izlete u prošlost i sjećanje. Nas je duh stvaran, između ostalog, na rock’n’roll kulturi i takvom načinu življenja, ali nam je tijelo prodato u kupleraju međunarodne politike. Onaj instinktivni dio duha koji je zadužen da brine o nagonu za samoodržanje i opstanak, ne dopušta da bilo što nazovemo evergreenom. Jednostavno – ništa više nije kao što je bilo nekad. Po prvi put i sjećanja dobijaju nakaznu fizionomiju.
“Narodnjaci” i “zabavnjaci” su naša sadašnjost. S početka rata, dok smo jos kao vjerovali u moral civilizacije, opjevali su domovinu i oslobodilačku borbu na sve moguće načine. “Ponos- prkos” pa “prkos-ponos” izrimovani su do iznemoglosti. Potom su nam se autori našli na inspirativnoj ledini – za čime posegnuti kada su smrt i hipokrizija naše jedino okruženje?
U pačenićkom Sarajevu iznenada se pojavio “Muha bend”. Njihov hit “Hari Krisna Hari Mašala” prvi je ovoratni glazbeni broj u kojem nema aktualne političko-vojne situacije. Neovisan od sadašnje folk i pop produkcije “Muhin” će hit postati zarazan za bosanskohercegovačke klince, koji sada umjesto uz patriotske jurišaju uz stihove “Hari Krišna Hari Mašala”. Domaćice se dovijaju u ratnim specijalitetima uz pojačane radio prijemnike, soferi po razvaljenim bosanskim drumovima mijenjaju brzine u rimu nove bosanske mantre. Čini se da ovdje svakom krv uzavre na čudan (nepatriotski!?) song.
Ako pomalo himničnu i prijemčivu glazbenu podlogu ostavimo po strani, susrest ćemo se naime s tekstom koji nema ama bač nikakve veze s ratom! Sve nekako podsjeća na mirnodobske alternativne izlete mladih glazbenih generacija. U najkraćem: Muhu je ostavila draga. On, naravno, tuguje. U tom spazi grupu ljudi koja trči i stalno ponavlja “Hari Krišna Hari Rama”. Muha se ošiša kao i oni i krene za njima. Ne kontajući valjda njihovu mantru Muha, ubrzo prelazi na svoju “Hari Krišna Hari Mašala”. I… gotovo.
Teško da je moguće, izuzev ako niste u kasnom pubertetskom dobu, napraviti besmisleniju, a opet lako prihvatljivu ljubavnu pjesmu. No, prvi će bosanski mladalački hit uzbuditi dežurne čuvare “duha svog naroda”. Otkuda danas, dok nas guši zadah umiranja i svjetske moralne pogani, da jedan nesuvisli song probije tvrđavu bosanske tišine? Ovdašnji desno orijentiran list, blizak vladajućoj stukturi, nedavno će pjesmu inkriminirati kao šund i prodavanje besmisla. Vrlo oštro i vrlo decidno. No, treba razumjeti strah nesigurnih koji na svojim klimavim stulama vjeruju da se ljudska patnja moze dešifrirati jedino podržavljenom religijom: nekakav Hari Krišna – inostranac, bezbeli vlah, još onako ošišan (drogiranje! rakija! “one stvari”! krmetina!) – dozivio je da se bas o njemu spjeva pjesma pored ovoliko nasih funkcionara. A ono “Hari Mašala” je vjerojatno petokolonaška provokacija kojom se hvali nakaradnost i razvrat. “Čujem da im taj Hari Krišna i nije insan, vec morebit nekakav njihov Bog…” – vape tjelohranitelji institucionaliziranih osjećanja.
No, svaka dogmatska stvarnost posjeduje krcate trezore groteske. Bresan kaze da spoj uzvišenog i trivijalnog daje iskru fantastičnog. “Ošišah se kao panker…” i ništa drugo do trivijaliziranje Hari Krišne, s obzirom da u nas između pankeriziranja i blesavog kreveljenja nema bitne razlike. Muha gubitnik, paćenik koji smisao iznalazi u besmislu u tv spotu odaje tu iskru fantastičnog: dok se ćelavci oko njega krevelje, on pjeva smrtno ozbiljan kao da je riječ najmanje o državnoj himni.
Nastajanje ove pjesme vjerojatno nije vezano za programiranu namjeru. Ona je glazbeno i tekstualno plod stvaralačkog trenutka koji je uspio preslikati zadah bosanskog vremena i onaj jedva čujni znak života koji još jedino može pjevati o besmislu. “Hari Krišna, Hari Mašala” danas je, odgovaralo to vlasti ili ne, ifuzioni rastvor za nas – osuđenike neizvjesnosti, nesto poput životne potentnosti preživjelih.
U odnosu na ubistvo čovjecnosti u Bosni – to mi mogao zvučati i kao naš odgovor.
Oslobođenje
FATMIR ALISPAHIĆ