Aktuelna politika može svoj alibi tražiti još jedino u Božijoj volji. – Sve nam se ovo dešava jer smo iz trećine htjeli uzjašiti cjelinu.
SILNE magluštine naših patriotskih iluzija lagano odlaze s vjetrovima vremena i ustupaju mjesto realnosti, bistrini vidika kakva obično nastaje nakon žestokih proloma oblaka. Čovjek, pogotovo ovaj bosanski, krhka je biljka slabašna, da bi olako shvatio da svo zlo koje mu se dogodilo nije moralo biti, a da i u tom zlu nije moralo biti toliko zla koliko jeste. Bosanac je duhovno lijen, pa rađe neće razbijati glavu pitanjem – zašto, već će svu svoju bol pripisati božijoj volji. Diletantska politika odveć je smislila razne oblike prezervativa za svoje promašaje; da se nesreća ne bi oplodila i izrodila bunt i gnijev naroda.
Ubjedljivo najdeblji prezervativ politike je onaj koji je moguće nezadovoljstvo naroda stjerao u nacionalni kokošinjac, gdje nema građanina ni građanskih prava, već opstaje isključivo pripadnost ili nepripadnost plemenskoj zajednici, nakon čega se svaka misao raspada kao mjehur od sapunice.
Taj koncept, po kome se raspala BiH, u praksi je isključio građanina, kao neprikosnovenu vrijednost društva, a samim tim i demokratiju; jer, ni jedan domaćin nije toliko lud da za istu vrstu kokoši pravi nekoliko kokošinaca, kad mu je red, od jaja do izmeta, lakše zavesti u jednom; na to ne bi pristao ni horko, šef plemena, jer kako bi iz jednog kokošinjca uspio poprcati koke iz ostalih.
Ovakve primitivne političke opcije sklone su institucionalizaciji patriotizma, iako je, zar ne, riječ o individualnom osjećanju građana, jer se ni domovina ne može voljeti na isti način.
No, pokušaj diktiranja simbola patriotizma ponajviše je u službi zaštite određene političke opcije. To podrazumijeva da se, recimo, ne smije kritikovati Predsjednik, pošto je odveć turen na pijedestal na kome su domovina i narod. On, recimo, više nije ljudsko biće, jer je bezgrešan. O njegovim promašajima mogla bi se napisati podebela knjiga, a u njoj bi najveći broj stavki nosio oznaku – bez komentara.
Međutim, danas je zabranjeno spominjati veleizdajnika Armina Poharu koji je s Predsjednikovim ćagetom, kao “prvi savjetnik za vojna pitanja”, obilazio Posavinu prije nego što će je prodati. Dakako, u teokratskom društvu i to ćemo pripisati bogu, jer “božija volja” uskače gdje god naši takmaci zabrljaju. Bog je, bezbeli, kriv i zato što je veleizdajnik Fikret Abdić uspio čitav jedan dio Bosne oteti. Bezbeli, kako se to danas kaže, kriv je i zato što se Bošnjaci nisu spremili za odbranu pa su gubili svoje gradove, mutavo predavali oružje i išli pod nož četničkih krvoždera.
Sa ove distance uistinu je teško utvrditi da li je to Bog rekao “da spavamo mirno jer rata sigurno neće biti”, u vrijeme kad su četnici klali Bošnjake po B. Brodu, Bijeljini, Zvorniku, a kada je i glistama bilo jasno šta se sprema.
Bilo bi perverzno od naroda očekivati da zna više od svojih vođa, te je stoga i razumljivo što je preko 100.000 Bošnjaka bilo zatečeno srpskim genocidnim namjerama; da su na vrijeme i adekvatno upozorili sigurno ne bi skrštenih ruku dočekali četničke koljače. Da li je i tu Bog, kao opravdanje svega propuštenog, umiješao svoje prste?
Zapravo, riječ je o nečemu sasvim drugom. Tzv. nacionalna politika uzaludno se trudila da objasni da je za građanski koncept društva, a na svakom je koraku, naročito uz učešće klera, to opovrgavala. Osim toga, elementarna logika kazuje da je iz pozicije trećine ne može pucati na cjelinu, izuzev po cijenu rata. A pošto smo, kako reče Predsjednik, “za suverenitet žrtvovali mir” – dobili smo što smo i tražili. Priznanje BiH došlo je pod uvjetom sprovedbe Lisabonskog plana o etničkoj podjeli, po kojoj bi Bošnjaci imali 50% teritorije”. Naše mudro rukovodstvo je od toga odustalo, jerbo je iz trećine htjelo da uzjaše cjelinu. Pošto je bilo što je bilo sada mu ne preostaje ništa drugo nego da koristi prezervative u službi demagogije, koja najbolje orkestrira u sazvučju s religijom koja u ovakvom političkom kontekstu uistinu ne biva ništa više nego – opijum za narod.
Tzv. nacionalnu politiku je vrlo lako raskrinkati, pa čak i onda kada se poistovjećuje s čitavim narodom i zemljom. Recimo, njena ideja o građanskoj iH jedino je moguća, logično, sa odumiranjem te primitivističke političke svijesti. Nikako drugačije. No oni o sebi ne misle tako, jer su se uspjeli u svim pogledima štititi demagoškim branama. Samo ako uzmemo izvod iz Islamske deklaracije gdje se kaže da se “narod koji spava može probuditi jedino udarcima”, biće nam štošta jasno. Čitava teorija koja je napravljena o tome da brojne žrtve, koje nisu morale biti tolike, odlaze u dženet – pokazuje tendenciju skidanja odgovornosti i obezvređiva-nja žrtve. Na hiljade mladih života, na desetine hiljada osakaćenih i obogaljenih bivaju taj “udarac kojim treba da se probudi narod.”
E da bi tako probuđen (osvješten) bio nemoćan i jadan, skrhan od boli, kada je najpogodniji za vladavinu totalitarizma.
Politika ima odgovor na sve, ali ukoliko joj se ukine jedino oružje – demagogija, tada ostaje ogoljena… A o toj tragičnoj slici govoriće vremena koja dolaze.
Fatmir Alispahić
Tuzla-list, 1. jun 1994.