Tuzla se ne mora prilagođavat Ustavu. – Humanizam
u službi sebičnih ciljeva. – Shvataju li Tuzlaci svoju civilizacijsku vrijednost?
Jedan sarajevski novinar koji je nedavno boravio u našem gradu kazao je da Tuzla u Evropi ima imidž Coca-cole. Koliko u ovom nesvakidašnjem poređenju ima kurtoazije prema domaćinima, teško je reći, ali je sasvim izvjesno da Tuzla, u odnosu na tmurnu sliku BiH, gledana sa strane, uistinu biva nešto posebno. Tuzlacima (da kažemo) genetski naviknutim da stucavaju u mozak sve što se izdigne u njihovom gradu, pa makar to bio i sam grad, sve ovo, izgleda, da malo znači. Rezolucija Evropskog parlamenta o Tuzli ili nagrada “Alfonso Comin”, kojim je odato priznanje svemu što je Tuzla uspjela u toku rata sačuvati kao multietnička i multikulturalna sredina – kao da su se dogodili nekome drugom. Stranci koji posljednjih mjeseci ophode Tuzlu, bili oni visoki službenici UN-a ili kojekakve bjelosvjetske protuhe, imaju nekog čudnovatog strahopoštovanja prema svemu što jeste ovaj grad. Kao da se ni sami ne mogu čudom načuditi kako je u grotlu (ipak) etničkog sukoba o(p)stalo ovo ostrvo civilizacije, i nade. No, nama, kakvi jesmo, teško da mogu išta značiti i takva mišljenja o Tuzli, od onih koji nemaju nikakvog razloga da lažu ni nas ni sebe.
Međutim, to je, kako već rekosmo, davnašnji prokleti usud ovog grada – da svemu što vrijedi, a što je tuzlansko, neće priznati ni pola vrijednosti. Primjerice, oni koji poznaju Mostar i Mostarce znaju za patološku samoljubivost svega što je iz grada na Neretvi. Mostarci su, ma koliko se možda mrzili između sebe, i najbanalnije trivijalnosti kovali u zvijezde, a da ne govorimo o nečemu što istinski vrijedi. Takav odnos imali su Splićani u odnosu na Zagreb, ili Novosađani u odnosu na Beograd. Za samoljubivo građenje imidža svoga grada svi su imali razloga. Ima ga danas i Tuzla, i te kako, jedino je pitanje da li će sve to znati iskoristiti.
Međutim, odgovor na ovo pitanje u sebi odveć sadrži i neke političke konotacije. Jer, Tuzla je neugodan svjedok, ona je živi dokaz u kome se ogleda propast i besmisao aktuelnog klerikalnog političkog koncepta uređenja BiH ili samo jednog djelića. Tuzla stoji postojana, a u dodiru s njom u vodu pada i lomi se sve što su izmišljali i zamišljali oni sa namjerom da iz džamije ostvare “cjelovitu BiH”, i da u takvoj žive i drugi i treći narod. Po srbočetničkim bradatim medijima, rato je zbog otoga i počelo. Nas će kao što vidimo, u red utjerati neko sa strane, utjeraće ili smaknuti ekstremne političke snage, koje i onako svoj bitak održavaju zakonom sile; nametnuće nam mir, prisiliće nas na ono što već dvije godine želimo. Zvanična politika, pod radnim naslovom “Na sabahu mislim vako, o akšamu nako”, doživjela je hičme permutacija, tako da sad vjerovatno ni sama ne zna gdje joj je glava, a gdje rep. Jedino, nezgodno je što se Tuzla, za sve vrijeme rata, nije nikud pomjerila, niti korigovala svoje ciljeve. Oni se, kao što to cijene relevantne evropske institucije, zasnivaju na poštivanju ljudskih prava i jačanju demokratskih mehanizama društva.
Tuzla je upravo ono na šta danas aktuelnu bh Federaciju upućuju SAD. S razlikom, što su u Tuzli ti ciljevi, proklamovani Ustavom, i ne moraju ostvariti, oni su tu bili, jesu i biće. Naravno, borba za Tuzlu ovakva kakva jeste, i kakva je priznata i cijenjena u međunarodnim okvirima, nije bila nimalo laka i naivna. Borilo se putem štampe i javnih istupa pojedinaca koji obično nisu ni od koga bili zaštićeni. Institucije i pojedinci, pod radnim naslovom “na sabahu vako, o akšamu nako”, pozivali su i pozivaju i dan danas na linčovanje proklamatora demokratije i zagovarivača poštivanja ljudskih prava. Paradoksalno je da takve štiti država, dok se o njima izjašnjava Mazovjecki u svom izvještaju kao o jedinom tuzlanskom primjeru kršenju ljudskih prava. Ipak, odnos snaga je takav da ekstremisti, koje je htjeli mi to priznati ili ne, na ovim prostorima oplodio srpski fašizam – gube bitku. U njihovim je ušima voda, na očima sumaglica, poraz izvjestan i zato će učiniti sve kako bi izbjegli neminovnu sudbinu da se nađu na smetljištu istorije.
Jedina šansa, naravno, je pobjeda na predstojećim izborima. Zbog toga Tuzlaci imaju osnova vjerovati da će se najesti tek oko izbora, s obzirom da će “spasitelji” svoje odveć krcate magacine otvoriti tek kad to bude potrebno za kupovinu glasova naroda. Dotad, njih ne interesira – glad. Ovisi koliko će sami Tuzlaci imati svijesti da se odupru i odole ovom korištenju humanitarne tragedije u političke svrhe; da shvate da je to utiranje puta za rušenje Tuzle, kao neugodnog svjedoka. Naravno, ukoliko ne žele da i dalje budu u vazalskom položaju u odnosu na Sarajevo, da budu koza muzara za čitavu državu, oni će se odlučiti za one koji su Tuzlu uspjeli sačuvati i dići na pijedestal Coca-cole. A zna se o kome je riječ.
Uistinu je teško tvrditi koliko Tuzlaci mogu biti mudri da razluče istinski kvalitet, sadašnjosti i budućnosti. To što gladuju, u odnosu na ostale opštine na Okrugu, dio je smišljene strategije, i tu rukovodstvo grada ne može ama baš ništa. Ako Tuzlaci budu imali svijesti da to shvate, i da se bore za svoje dostojanstvo – onda su im otvorena vrata budućnosti, u svim pogledima. U suprotnom, glasaće za vlastiti kraj.
Tuzla-list, 23. april 1994.