Tuzla list

Tuzlarije: Rentabilna patnja

“Najavljujući preporod, mi ne najavljujemo razdoblje sigurnosti i spokoja, nego razdoblje nemira i iskušenja. Suviše je mnogo stvari koji mole za svojim rušiocima. Zato to neće biti dani blagostanja, nego dani dostojanstva. Narod koji spava može se probuditi samo udarcima”.
(Alija Izetbegović: Islamska deklaracija (1970))

Naibu-reis dr Mustafa Cerić nedavno reče na nekoj od naših televizija da bosanski Muslimani, Bošnjaci, prolaze kroz košmarni vremenski prostor koji je jednako udaljen i od života i od smrti. Reis u tome vidi snagu zrenja, osvješćenja i stasanja bosanskih Muslimana. Bez obzira na cijenu, on misli da se samo ognjem može (po zamisli) iskovati čelik. Ukoliko se oganj ne izmakne “kontroli” i ne sprži sve što je bilo i sve što (ne)će biti. Utoliko je, a to se na ovim prostorima ne želi shvatiti, mudrost bitnija od puške, jer ona može ono što puška nikada neće moći. Ona je mogla i izbjeći rat, a danas ga može i zaustaviti, i dobiti. Na žalost, ovdje se stvara i obrazuje “programirana pamet”, podobna vladajućem režimu, i prirodno je da takva pamet, koja svojoj neprikosnovenosti ne dopušta alternative, i ne može iznaći povoljnija rješenja od onih kakva iz svoje uskogrudnosti narodu nudi. Demokratija i pluralizam mišljenja jedini su u mogućnosti naći najbolji put za ostvarenje narodnih interesa. Ali oni, kao takvi, ne mogu biti podobni sujetnim i narcisoidnim politikusima, koje su njihovi poltroni već izdigli na pijedastal narodnih mudraca, spasitelja, i kojekakvih drugih kitnjastih kič-kerefeka. Kako bi se “naša mudra rukovodstva”, kako ih već zovu, mogla pomiriti s činjenicom da je najbolji vladar onaj kome narod uopšte ni imena ne zna? Teško, jer je upravo tako, recimo, u Švicarskoj. Na ovim prostorima zaživjela je, i širi se, zarazna bolest titoreja, koja se dobija na isti način kao i gonoreja, s tim što se ovdje pojavljuje fotelja kao prenosilac zaraze. I, dakako, jedini uslov biva pišanje u istu tikvu. Inače, ništa od titorije. (Npr: Tito i titići nisu isto!) Narod i toliko već od upotrebe izlizani narodni interesi, po starom dobrom običaju, sa svim tim nemaju nikakve veze.

Narod tuzlanski kao da je neko stavio pod stakleno zvono da u svojoj futrovanoj laboratoriji vidi dokle se ljudsko biće može raubovati, i psihički i fizički. Uz to, pošto je sve već unaprijed planirano, računao je da će blizina haosa pogodovati epidemiji titoreje, jer za ljudsko biće biva normalno da u nevolji traži Boga, pogotovo ako ga može naći – oživotvorenog. (Blizu smo cilja, zar ne? Željezo se kuje usijano!) Tuzlaci se u magnovenju vuku granicom pasijeg života, ali ne treba da očajavaju. Jer biće da dok su bili onesvješćeni nisu mogli ni naslutiti kako je veličanstveno biti i gladan i jadan i bjedan. Sada kad su se osvjestili, u onesviješćenju od patnje i gladi, moraju za vijek vjekova znati da je to najveći ideal koji im “naše mudro rukovodstvo” može ponuditi. U to moraju slijepo vjerovati, jer bi im se u protivnom mogli dogoditi stradanje i genocid. To važi i za vas cijeli bosanski svijet. To što su (svi) dosad stradali, i to što se stradanje valja nastaviti, jer “naše mudro rukuvodstvo” nema alternative, u svrhu je, a čega bi drugo nego – osvješćenja. Pošto, kako već rekosmo ovoj osvjetiteljskoj misiji ne odgovara nikakav pluralizam mišljenja, koji bi juče, kao i danas, mogao naći načina da zaustavi stradanje naroda, ne preostaje ništa drugo nego da se prepustimo serviranim iluzijama. Ja Jutros Mislim Jedno A Uveče Drgo fino, kako i priliči, pretvoriš u neprikosnovenog Boga, koji će ti, kad po običaju nema šta reći, kazati: “Sve je u Božijim rukama”. Ruke naroda i pamet naroda u ovom su slučaju nepostojeća kategorija – jer pripadaju Bogu. Postoji samo narodno meso koje će za “naše mudro rukovodstvo” i u budućnosti biti ništa drugo do pusta statistika, sa kojom će sutra mahati na predizbornim mitinzima. Elem, narod ko narod. Njegove napaćene oči nemaju snage ništa drugo vidjeti nego – laž kao istinu. Ako bi se narod suočio sa stvarnošću, oganj poganluka uništio bi ono što su od njega namjerili iskovati. I, više ničega nebi bilo. Za proputnike, namjernike.

Prođeš tako Tuzlom i iz titoiziranih restorana čuješ narodnu namjenjenu dovu: Da te nije Alija ne bi tako suncem sjala ova naša lijepa avlija. S nekom čudnom strašću prognanici iz Brčkog, Zvornika, Bratunca, i odakle sve još ne, pjevuše ovu pjesmu o suncu, ne shvatajući da su im ognjišta izvan opjevane Alijine avlije. O tom suncu pjevaju i svi ostali, jer im u gladi i beznađu ništa drugo ne preostaje. I Tuzla pjeva o tom teledirigovanom suncu, a davi se od cijene osvješćenja.
Pred zoru, se kao i obično, probudiš iz košmarnog sna, uključiš Radio Kameleon i čuješ damar civiliziranog svijeta. Bol je nesnošljiva. Ne reče džabe mudri premudri Reis da hodimo između života i smrti, s mišlju da ćemo patnje rentabilno upotrebljavati. Otud i bol. Jer je od nas decenijama daleko ono što smo do juče bili. A kao Tuzlaci ništa drugo ne možemo ni biti.

Tuzla-list, 20. septembar 1993.

Na današnji dan

  • Nothing has ever happened on this day. Ever.

Kalendar

Septembar 1993
P U S Č P S N
 12345
6789101112
13141516171819
20212223242526
27282930  

Arhiva

Kategorije