Gospođa, Tuzlanka, Muslimanka, majka ranjenog borca, zar ne, trebala bi da se postidi? Čega? Toga što je Tuzla bolja od svih?!!
Tuzlaci su danas najugroženija i najpreplašenija nacija Evrope! Oni su posljednji bedem Bosne, i civilizacije na ovim prostorima, kojoj pred obnevidjelim klero-nacionalističkim silama prijeti totalno uništenje. Tuzlaci su danas prognanici u vlastitom gradu, nepodobni i opasni, jer kao stamen fakat kazuju da Bosne može biti. A fašistički inkvizitori svih boja ne žele Bosnu, već njene komadiće na kojima će razastrti svoje tamne vilajete, slobodne jedino za gnjecave podanike. Koalicija nacionalističkih partija jedino se složila oko mržnje i podjele Bosne. U tom grotlu bezumlja, Tuzla je ostala svjetionik koji dokle god svijetli bošnjaštvom, demokratijom, ljudskošću – biva neugodan svjedok za zločin kojeg su našoj domovini učinili fašisti, nacionalisti i antibošnjaci, neprijatelji, prije svega, vlastitih naroda. Dok se narodi međusobno ubijaju, voždovi i njihovi posilni nemaju takvih problema, jer ih povezuje trgovina, biznis i profiterstvo. Za razliku od svega toga, Tuzla je prirodnim procesom ostala jezgro bosanskog duha, i što bude duže opstajala kao takva, sve će veća opasnost prijetiti hohštaplerima da budu razobličeni i maknuti. Odavdje bi, ako se Tuzli da vremena, mogao krenuti svenarodni, partizanski, bošnjački oslobodilački pokret, koji bi u samom startu isključio glavni pokretač bosanskih rušilica – nacionalizam.
Stoga, Tuzlu treba ubiti, a Tuzlake proglasiti narodnim neprijateljima! Jer su gadan trn u oku, i gadno svjedočanstvo, instinskim narodnim neprijateljima, onim koji krv vlastitog naroda pretvaraju u milione demokratskih im maraka.
Zato je danas u Tuzli najteže biti Tuzlak. Na meti četnika, na meti ustaša u srednjoj Bosni, na meti pohlepnih izbjeglica i domaćih ekstremista, koji svi zajedno ne biraju sretstva i način da ubijaju tuzlansko, svjesni da je ono svakim danom sve jače i istrajnije u vjeri da alternative – nema. Tuzlaci su na udaru u svim segmentima življenja, od humanitarne pomoći pa do uvreda koje sve češće moraju trpiti, samo zbog toga jer su odbranili vlastita ognjišta, i ostali gordi, i slobodarki, kakvi su oduvjek i bili. [ta danas reći onoj gospođi, Tuzlanki, Muslimanki, čija je porodica već stoljećima ovdje, čiji je sin bio teško ranjen u jednoj ofanzivi, kada joj ženturače iza leđa doviknu: „Jebem li te gospoja u frizuru, sad ćete vi mater vam tuzlansku malo na ulicu a mi u vaše stanove!“?
Gospođa, Tuzlanka, majka ranjenog borca, zar ne, trebala bi da se postidi? ^ega? Toga što je Tuzla bolja od svih? Otćutala je, ko zna s kakvom mukom, jednostavno jer je od malena naučila da razumije jezik samo tuzlanski. Zapravo, Tuzlacima bi trebalo da bude svejedno ko će im okupirati grad, ko će ih iz njega prognati, ko će ih napraviti građanima drugog reda… Jer, agresor je svako ko ubija tuzlansko, a samim tim i bosansko, kao našu duhovnu i državotvornu odrednicu.
Meša zapisa da Bosna jedino ne prašta uspjeh, to je njezino prokletstvo, i stoga je Tuzla zlo na svim slobodnim teritorijama, i evo, postaje zlo i u samoj svojoj utrobi, u kojoj odveć tinja antibosanski i antituzlanski tumor. Onaj zloćudni.
Ko bi ga znao kako će se sve to završiti. Jedno je znano: Ako ubiju Tuzlu, zauvjek su uništili Bosnu.
(Tuzla-list, 13. septembar 1993.)