Na tv ekranu će vas dočekati sjaj (bijeda!) vašeg grada, reklame restorana u kojima sjedi uštificana mladež, oparena, i pred vašim gladnim i namučenim očima ždere ono što mjesecima niste okusili…
Bog sami zna kako će sve ovo za desetak godina izgledati onima koji uspiju preživjeti, ili mnogima koji kane, čim se za to ukaže prilika, odavdje odmagliti. Već sada nam je duh zamućen, košmaran, podsjeća na onih nekojiko vanvremenskih trenutaka u kojima se nalazi pijan čovjek prije nego što će povratiti muku. Sve ovo će ličiti na košmaran san, i njegovu otvorenu ranu nikada ništa neće moći zacjeliti – jer košmar je bio stvaran. Otkad je bosanski pješčani sat okrenut naopako, i kako je u njegovom gornjem cilindru ostalo sve manje vremena, a divno postajalo pješčana humka – tmasta magluština se navlačila na put kojim smo krenuli.
Naš Predsjednik reče nedavno da ne može niko pobjediti narod. Tačno tako je bilo, recimo u Vijetnamu. Sav narod ustao ko jedan da pobjedi do zuba naoružanu Ameriku, nijedan pojedinac nije pitao koliko će od sebe dati – svi su dali sve. I gladni, i žedni, i goloruki, ne žaleći života, jurišali su i i rasturali moćnu američku ratnu mašineriju. U okupiranim gradovima, preko dana su bile mirne i dobroćudne zanatlije, a uveče – diverzanti. Sve, ama baš sve, bilo je podređeno odbrani. Ta zemlja, baš kao i mi, bila je bespomoćna naspram razjapljenih američkih ralja. Ali je narod, jedinstven u svojoj želji za slobodom, postao nepremostiv bedem i najjačem agresoru.
E kod nas to već malo drukčije hoda, i što vrijeme više prolazi sve više – hega. U političke razloge i zavrzlame nije nam ulaziti, ali u one naše, ljudske, valja. Hejbe je priča i priča koje vremenom sve više kazuju da se po jednakosti, kao Vijetnamci, Kubanci ili partizani, sve manje možemo mjeriti. Dijelimo se na gladne i site, oparene i opuhane, a svima bi nam, ko biva, trebala da bude zajednička ljubav prema Bosni. Intelektualci, profesori, ljekari, hrane se pomijama, posoljenom rižom, splačinama, kao i borci i njihove porodice: borci na frontu nemaju šta da zapale, a kažu – nemati cigara je isto što i namati metaka, a ovdje, ovdje se život za “odabrane” raspilavio koliko je dug i širok. I svi smo mi, ko biva isti, kad je domovina u pitanju, a kad se o stomaku i preživljavanju radi, e tu bogme – nismo. I onda se neko pojavi da nam drži govor…
Sve to, za šta svako od nas ima hejbe primjera, i ne bi bilo tako bolno da se (u potpunosti) događa iza kulisa društvenog i javnog života. Međutim, mi smo javno podjeljeni na bukvalno gladne i do guše site.
Najveću degutantnost današnjice doživljava, ma kako to minorno izgledalo, kroz epidemiju radio i tv reklama u kojima se poistilahu nude svakorazna jela i pića, svakorazni ugođaji, uz muziku, bez muzike, uz pjevaljku, bez pjevaljke… Gladan čovjek, pa ako baš hoćemo borac na odmoru, nema pametnija posla nego slobodno vrijeme provesti uz tv ekran. A tamo će ga dočekati sjaj (bijeda!!!) njegovog grada, reklame restorana u kojima sjedi uštificana mladež, oparena, i pred njegovim gladnim i namučenim očima ždere ono što on nije mjesecima ni okusio. Ubjedljivo najogavniji čin je kad spiker i njega, koji platu od 3 DM nije primio već mjesecima, zove da posjeti restoran koji uz takve i takve ugođaje nuti to i to. I šta sad? Da izađe i prošeta? Da bi prolazeći pored kafića čuo Cecu Veličković, ili omirisao jagnjetinu, ćevapčiće ili pivo. Običan čovjek zapravo nema kud.
I šta bi sad neko htio? Da zatvorimo oči i kažemo kako smo svi isti?
Tuzla-list, 6. septembar 1993.