Tuzlaci odumiru. Umjesto njih će ovdje živjeti zoolozi da rasture sve što smo voljeli, a svoju budućnost da zasnuju na Teoriji o pokvarenom liftu.
Ovdje je odveć toliko zagušljivo da se čovjeku čini da uopšte nema zraka. Osjeti se zadah zemlje i gnoja, a krvotokom struji tup bol, kao da govori da smo i posljednje duplo dno otvorili. Dalje se nema kud. Između smrti i zagušljivog života ne postoji golema razlika. Čak nam se u noćnim putovanjima, pred san, ponekad učini da smrt ima plavetnilo mora i neba, da je bistra kao izvorska voda, puna svježeg zraka, mira i olakšaja. Ne, tako se nebi smjelo razmišljati. Te naopake misli u nama je stvorilo ovo vrijeme. Pošto ne možemo u životu, onda vlastita sjećanja na mir duše tražimo u smrti, jer treće ne postoji. Potvrde tih sjećanja koje možemo pronaći u ovom zagušljivom životu nisu ništa drugo do obični grob. Kad kreneš Tuzlom, uzduž i poprijeko, vidiš kako su iznikli i iz dana u dan niču novi nadgrobni spomenici. A mi smo ni mrtvi ni živi ljudi kojih niti ima niti nema, a i ono što vide možda ne vide, i apsolutno je nebitno šta misle… Jer ne mogu ništa promijeniti, kao ni hladan ili topao mrtvac. Svejedno je…
Reći će neko: Moje su ulice preorane granatama, i kuće su moje izrešetane, u gradu mome, u mojim kafanama sjede neki tuđi ljudi, vesele se, deru se sa nekim novim jezikom i svaki samoglasnik pretvaraju u slovo “o”, iz moga grada prognan je rock’n’roll i oni zvučnici sa kojih sam nekada napajao svoja nebesa, sada se u rak-ranama raspadaju od zoološke vriske, oni vrište u svom pijanom bezumlju, a moja raja gine za bezumlje kojeg su oni stvorili, ja sam prognanik u vlastitom gradu, i moje zatočeništvo gore je nego da sam otišao odavdje… – kazaće taj neko, a te riječi neće značiti ama baš više ništa, jer ih izgovara mrtvac. I razumljivo je, stoga, da mu vlastiti grad izgleda kao groblje.
Tuzla se za nas Tuzlake polagano pretvara u nadgrobni spomenik. I sve u njoj. A svi mejtaši i nemaju drugog posla na ovom svijetu nego da nas posjete, ako se imamo čega sjetiti, ili da nam kažu da je tu i tu nekada ovo mrtvilo bilo živo, baš kao i mi danas. Tuzlaci odumiru, umjesto njih će ovdje živjeti zoolozi, i teško da će im išta od toga stići do svijesti. A i što bi, kad im je jedini životni patriotski zadatak da rasture sve što smo voljeli, a svoju budućnost da zasnuju na Teoriji o pokvarenom liftu, koji je i onako naslijeđe poganog europejstva koje nam tolike godine nije dalo da vidimo ko smo i šta smo.
Čovjek se u ovoj zagušljivoj ognojenosti zamori od pokušaja da dokaže da sve nije i ne mora biti kao što se kaže sa kafanskog zvučnika. Bolesnom osjećaju smrti kao olakšanju trebalo bi usprotiviti život kao olakšanje. Međutim, ako prodišemo, i progledamo, neke truhle i otrovne kruške moraće same roknuti na zemlju.
Možemo umrijeti i prodisati. Možemo živjeti i prodisati. A za smrt nikada nije kasno.
Tuzla-list, 2. avgust 1993.