Srbi i Hrvati u BiH biće kad -tad napušteni od svojih matica, i tada će jedinu svoju indentifikaciju moći pronaći u – bošnjaštvu. Tuzla ovakva kakva jeste, može biti početak puta ka najvišem interesu -cjelovitoj BiH.
Na samom početku ovaj rat je imao šanse da ostvari atribute kakve mu zvanično i danas prepisujemo. Međutim, tada se naša mlada država, po vodstvom sihirbaza Muhameda Čengića, Mariofila i inih nalazila u pubertskoj fazi đe je ba zapelo, tako da izgovorene riječi nisu mogle rezultirati realnošču. Bosnost, kako bosansku supstancu naziva Jasminko Arnautović, već u startu bijaše razcjepkana na tri nacionalističke strane, od kojih je svaka smatrala da ima ekskluzivno pravo da (za)gospodari onim dvjema drugima.
Stoga je jedinstveni bosanski patriotski front vremenom rasturen od ona druga dva nacionalizma, što je samo onom agresorskom davalo legalitet za sve što čini. U Tuzli objavljena teza -„sve Srbe treba pobiti“, najdirektniji je poen plus za zločinca Karadžića. Srbi na okupiranim teritorijama koji su znali da je to deviza bosanskog patriotskog fronta ostaće uz svoju tzv. Republiku Srpsku jer ih mi, zapravo, uvjeravamo u sve Karadžićeve laži -da nema zajedničkog života i da bi im ovdje neko učinio zlo.
Izvanredna definicija s početka rata -da su po brdima papci, a u čaršiji raja, vremenom je toliko izblijedila tako da čovjek počinje razmišljati da raje nema ni na jednoj strani. Zapravo ima je, i te kako je ima, samo je ugušena isfrustiranim klerikalizmima i nacionalizmima, uz koje su se prišljamčili svi domaći papci, kako bi pod jednim časnim svjetlom bosanskog patriotskog fronta prodavali svoju bolest i smrad. Kada to čine Srbi i Hrvati, koji imaju svoje nazovi rezervne domovine, i kada oni razvaljuju bosnost – nije neko čudo, ali kada Muslimani, čiji je najviši interes cjelovita BiH rade na „istom zadatku“, onda čovjeku zastaje i pamet i dah.
Ako najdobronamjernije, kao Musliman, pokušate da ukažete da se muslimanski nacionalizam kao bumerang vraća i uništava muslimanski interes -cjelovitu BiH -onda će vas sve muslimanske institucije i društva (Tuzle) proglasiti četnikom i neprijateljem muslimanskog naroda.
Zapravo je obrnuto! Muslimanski neprijatelji su, pokazaće to i povijest, svi oni koji su radili na uništenju bosanske supstance, da bi im danas Evropa „velikodušno“ nudila Bosnu od Tuzle do Zenice, preko Vukojebine. I šta je najčudnije? Pa oni se ne bune!!!
A što bi se i bunili kad ih voze „mercedesi“, dočekuju sekretarice u demokratskim minićima, kad krkaju i žderu bolje nego prije rata, kad je i biznis najednom procvjetao, a ako im iko išta progovori, proglasiće ga četnikom, a sebe neprokosnovenim patriotima.
Već viđeno, od Paragvaja do matuhtitine Jugoslavije. Novac kupuje sve, prvo papke (sjetimo se Karadžićevih čarapaša), a onda i istinu. Prava uvijek zakasni, ali ipak nekada dođe.
I šta sad?! Pošto je nacionalistički i ini papanluk već dobrim djelom uništio našu bosnost, kao normalan rezultat „bumerang politike“ imamo Predsjednikovo pristajanje na podjelu BiH (za cjelovitu je izginulo
200. 000 duša) -i sada se moramo miriti s tim da ćemo najverovatnije živjeti u „nacionalističkom snu“. Tuđerkace će nam biti posve lijepo jerbo ćemo moć da nasred teste, posve demokratski, i u ime naroda zapjevamo: Od Stambola pa do Trsta neće više biti krsta!, a ondar sjednemo u limuzinu što ima samo prvu brzinu i lijepo odemo na turističko putovanje od Lukavca do Kalesije, a može biti čak i do Zenice. Rahatluk, nejma se šta reć. A Foča? A Zvornik? A Trebinje? A Banjaluka? Sve je to naše!
Sada, da bi sačuvali narod, moraćemo pristati na ma kakvu podjelu, jer i Predsjednik reče – ako imamo narod imačemo i državu. Međutim, put do našeg najvišeg interesa, cjelovite BiH, kao što se pokazalo, ne možemo ostvariti oružjem i nacionalističkom isključivošću. Oružjem se možemo i moramo braniti, dok rat ne stane, a onda moramo sve svoje snage uložiti u bošnjaštvo, jer je ono jedini put do naših Foča, Zvornika, Višegrada… Srbi i Hrvati u BiH biće kad -tad napušteni od svojih matica, ako ništa a ono kad slete Milošević, odnosno Tuđman, i tada će jedino svoju indentifikaciju moći pronaći u bošnjaštvu. Iako je ovakva postavka „na dugu štapu“, ona je, ipak, jedini put ka našem interesu. Jer, jedino bošnjačkim nacionalizmom moguće je boriti se za cjelovitu BiH!
U suprotnom, sve će više biti naših boraca, naših heroja, zlatnih ljiljana, za pijačnim tezgama gdje će da bi preživjeli prodavati cigarete na komad, tu su već smješteni i neki profesori i intelektualci, a sve će više biti guzonja i jebivjetara od kojih je ovaj rat stvorio -gazde. Njima je dobro, a običnom narodu treba ono što mu je stoljećima pripadalo. I borcima, isto tako. Put je u bošnjaštvu kao sudbini!!!
A otkud ova priča? Pa otuda jer samo još Tuzla, ovakva kakva jeste, može biti početak našeg puta. Koliko se više budemo opirali svojoj hiljadugodišnjoj sudbini, toliko će nas manje biti. Naše bošnjaštvo u Tuzli nije ničim oskrnavljeno, i samo ga treba ponuditi drugima. Ukoliko uistinu, želimo ono što govorimo. Raja želi. A papci?
Fatmir Alispahić
Tuzla-list, 9. juli 1993.