Muslimanskim kleropolitičarima nije bilo ni na kraj pameti da razvijaju bošnjački patriotizam, jer im je na prvom mjestu bio – vjerski. Zahvaljujući animozitetu Evrope i Svijeta prema „patriotskom islamu“ (panislamizmu), kome Bošnjaci -muslimani nikada nisu pripadali, imamo današnji rezultat.
Nema nikakve čudnovatosti u svemu što se Bosni i nama događa. Čudnovate su jedino naše iluzije, koje kroz opijena magnovenja ne mogu doprijeti nikud dalje, od nas samih. Realnost je pogana, i surova, kao matematički račun. Bila je takvom i prije rata. Ta realnost je poput zvijeri, koja sa svakom kapljom krvi, postaje krvoločnija i nezajažljiva. No, to ne mora da zna narod, njegovo je da radi i živi, i vjeruje svome vođi, i da se brani ako treba. To mora da zna vođa, kako bi spasio vlastiti narod.
Ni Aska nije krenula da proždere Vuka, već ga je igrom omađijala, spasivši sebe i svoju ljepotu. Aska, u pustoj šumi, nije vjerovala ni u čiju pomoć, jer je objektivno nije mogla dobiti, vjerovala je samo u sebe, ali ne u svoje čeljusti, jer ih nema, nego u igru… A igrom je, kao što se pokazalo, ma koliko da traje, moguće svaku zvijer nadmudriti.
No, šta je tu je. Naš vođa je pogriješio, prvo, vjerujući da Bosna ima zube, da uzvrati istom mjerom, a drugo, da će doći neko sa strane da nas izvuče iz četničkih čeljusti. Prethodno, a krv je već naša potekla, rekao nam je -da spavamo mirno jer rata sigurno neće biti. To iluzionističko lupanje glavom o zid nastavlja se i do dana današnjeg. Pošto je on naša personifikacija, okupatorska tv sa Pala često ponavlja izjavu -„Ujutro mislim jedno, a uveče drugo“. Kad se to, i sve ono drugo sabere, mi smo hrpa opijenih iluzija koja tražeći svoja vrata udara glavom o zidove, i ostavlja krvave tragove… A nalazimo se na vlastitoj zemlji, i treba samo oči otvoriti.
Nažalost, ni danas poslije svega što nam se dogodilo, izvjesna – komunistička „rješenja“ bosanskog, odnosno muslimanskog pitanja, nisu raskrinkana i ispravljena. Komunistička sh koalicija je prilikom „velikodušnog“ davanja velikog „M“ Bošnjacima – muslimanima računala sa eventualnim raspadom Jugoslavije, a time i rasparčavanjem Bosne, odnosno ostvarivanjem svojih velikosrpskih hegemonizama.
To je bivalo moguće samo ukoliko se Bošnjacima -muslimanima „oduzme pravo na domovinu“, a to je nepriznavanje bošnjačke nacije“ i njene hiljadugodišnje opstojnosti. A kako je isključivi interes Bošnjaka -muslimana cjelovita i nedjeljiva BiH, čudnim se doima to što muslimanski prvaci još uvijek ne inzistiraju na konačnom rješenju ovog kapitalnog pitanja. Ono i dalje ostaje „otvoreno“, tako da Muslimani polako ali sigurno, uz asistenciju Zapada, nestaju sa Zemlje Bošnjačke, a da nikome sutra neće moći kazati gdje im je bila domovina. Ona je svukud gdje žive muslimani, baš kao što je u svojim panislamističkim vizijama, u „Islamskoj deklaraciji“, vidio predsjednik Izetbegović. Ona će biti u Pakistanu, Arabiji, Iranu, a u Bosni -ponajmanje.
Jer, nemoguće je sa klerikalističke pozicije (više ne i -nacionalne!) zagovarati građansku BiH! Nemoguće je na slobodnim teritorijama stvarati ovim prostorima neprimjerenu panislamističku ikonografiju, a htjeti sa ostala dva naroda. Ili, vođa kaže: „BiH je država Muslimana i Hrvata“, a traži je cijelu. Kako? Tako što ćemo i mi uzvratiti genocidom?! Muslimanski prvaci se ubiše tvrdeći: „Ne dolazi u obzir da nas guraju u neku hibridnu bošnjačku naciju“. Onom ko znade nešto više biće žestoka muka od izrečene (bez)misli. Pogotovo danas, kad nas pripadnost vlastitoj bošnjačkoj naciji košta više nego što i možemo zamisliti.
Klerikalisti ne žele da znaju da je veliko, komunističko, licemjerno „M“ staro tek nešto više od tri decenije, da je Bošnjacima -muslimanima nametnuo da bi bili ljudi bez domovine, a da je ono bošnjačko staro jedan milenij, i muslimansko u njemu više od 500 godina. Muslimanski klerikalisti ne žele da im narod ima milenijsku povijest, već tek tridesetgodišnju kao kakav neiživljeni adolescent, za koga je normalno da ga poklapaju sva zla.
Stoga je uistinu teško povjerovati u iskrene bosansko-patriotske nakane osoba koje i dalje drže da je za bh Muslimane najbolje da budu ljudi bez domovine, da ne budu Bošnjaci -muslimani, ono što su oduvijek i bili. Jer, ako bi dopustili sprovedbu te povijesne činjenice, sva njihova političko-klerikalistička platforma bi se survala u ambis. Zapravo ona već tamo jeste, sudeći po svemu što nije uspjela kao takva učiniti na očuvanju BiH, pa barem i onog što je po „lisabonskom papiru“ pripadalo Bošnjacima -muslimanima. Sve ovo danas, je proizvod onoga juče, a juče se i te kako moglo učiniti nešto za ovo danas. A pošto nije, danas imamo sve što imamo, plus paradoks – da postoji priznata hiljadugodišnja državnost BiH, a da ta zemlja nema svoje nacije.
Nacija se veže za državnost, i drugo su bh narodi i njihovi specifikumi, drugo su vjere -nacija je iznad svega (npr. američka nacija u sebi podrazumijeva postojanje aglosaksonskih, njemačkih, italijanskih, kineskih ili hrvatski entikosa, o religijama i sektama da i ne govorimo; egipatska nacija podrazumjeva felahske i koptske entikose; indijska -hinduske, vedske, melandiske, etc.).
Dakle, nije istina da sadašnji Hrvat ne može biti Bošnjak katoličke vjeroispovijesti, koji pripada hrvatskom narodnom korpusu, ali ne i – nacionalnom, jer se hrvatska nacija veže za hrvatsku državu. Kao državljanin BiH on može biti samo Bošnjak (taj pojam se za razliku od Bosanaca (Hercegovaca) odnosi na sve državljanine BiH), kome niko neće osporavati pravo pripadnosti hrvatskom etikosu. Isto važi i za Bošnjake -pravoslavce, i za Bošnjake -muslimane koji time ne gube ništa od svoje samobitnosti. Sve priče tipa -„bošnjaštvo je ubitstvo Muslimana“ -su bezočna laž, one su samo odbrana jedne propale politike, koja je nastavila, sh tendencije, da Bošnjake -muslimane ostavi bez domovine, oduziomajući im pravo na njihovu jedinu naciju – bošnjačku.
Prirodno je da je bošnjaštvo bliže bh Muslimanima, nego bh Srbima i Hrvatima, međutim, taj dugotrajan proces preobrazbe trebalo je započeti odmah nakon izbora. Muslimani su tada morali učiniti prvi korak i bez dvojbe slijedili bi ih mnogi iz srpskog i hrvatskog naroda. Ali, muslimanskim kleropolitičarima nije bilo ni na kraj pameti da razvijaju bošnjački patriotizam, jer im je na prvom mjestu bio – vjerski. Zahvaljujući animozitetu Evrope i Svijeta prema „patriotskom islamu“ (panislamizmu), kome Bošnjaci -muslimani nikada nisu pripadali, imamo današnji rezultat. Više ne možemo govoriti o borbi za slobodu BiH pošto se ne borimo za bošnjačku naciju, a time i vlastiti narod.
Pošto se u BiH svi bore za muslimansku, hrvatsku, odnosno srpsku naciju – ne bore se za BiH!!! Logika je jasna, i ne treba danas kriviti posljedice, već uzrok. A kako već danas ulažemo u ono sutra, nikada nije kasno da ispravimo nepravde koje su nama i našoj bošnjačkoj naciji nanosili prvo komunisti a potom sh hegemonisti i domaći klerikalisti.
Jedina šansa i za opstanak i za povratak okupiranih teritorija naše domovine (jer nekada će nestati sh hegemonizma), jeste da budemo ono što smo hiljadu godina bili, da budemo -Bošnjaci. Sve drugo bila bi laž! I smrt!
Fatmir Alispahić
Tuzla-list EKSLUZIV, juli 1993.