Treba znati da hajvanske pomije u želucu tuzlanske inteligencije ne mogu izlučiti ništa drugo do – ćutnju i odumiranje grada.
Do prije rata su gradski nostalgičari žalili za Tuzlom 60 – tih godina, tvrdeći da je to je bilo zlatno doba našeg grada, kada se ovdje živilo u punom smislu te riječi – gradski. Svenarodni komunizam je poslije organizovao spust niz Majevicu, kako bi po kineskom receptu poravnao sve različitosti. Veseli narod se na opancima punim blata spuštao niz brda, tako da bi taman do pred samu čaršiju blato poodpadalo, a opanke ostale ganjc čiste, spremne prvi korak u svijetlu budućnost.
Drugi korak je odmah zapao u neku od tuzlanskih fontana, kako bi se temeljito spralo svo blato i natruhe porijekla. Nije prošlo mnogo a u tuzlanskim fontanama je presušila voda. Poslije jednon (ve)seljaku nikako nije išlo u glavu kako je to voda do prije njegovog silaska u čaršiju prštala iz Lederovog anđelčića, a sad je najednoć nejma. Zato je anđelu odrubio glavu, parmakom, da vidi šta mu je nejednoć, pa ne pušća vodotekućinu. Elem, tako i slično tome je Tuzla postajala sve manje gradska, a srazmjerno tome – sve više papanska. Čaršija se lagano povlačila među svoje uspomene, rovareći po njima, životareći u iluziji da će opet nekada biti kao prije. S vremena na vrijeme iluzije bi podgrijavala poneka izložba slika, pozorišno gostovanje i sl., a sve to je kao manjinska pojava bivalo nedostatno da se stekne utisak kako u Tuzli živi grad. A grad je ipak živio. Pogotovo zadnjih godina, pred rat, činilo se da se mnoge stvari postavljaju na svoje mjesto, automehaničar (ni)je mogao biti rektor univerziteta, niti je ljekar mogao biti pijačar. Hijerarhija uslovljena znanjem, kao kapitalom, počela je da se formira. A to je, dakako, bio bitan uslov da se primitivizam (makar i prisilno) počne i okretati, i mijenjati, naspram – grada. Ali, bi što bi…
Nije jedan Tuzlak u toku rata rekao da ovo više nije “onaj grad”, vjerovatno misleći da danas nema ni traga mraka onoj “operutanoj” Tuzli, koja je, kakva – takva, podsjećala na svoje zlatno doba. Jesu tu iste i zgrade, i ulice, i mahale, isti je i miris lipa, ali danas kao da više nikako nema dobro znanog tuzlanskog šmeka… Osim u sjećanjima. No, to može biti osobno mišljenje, postoje činjenice, koje uistinu kazuje da se takve slutnje daju napipati u stvarnosti.
Zbućkurišani ostaci hrane, iliti pomije, iz bolničke kuhinje, kojim su doskora hranjene životinje u zoološkom vrtu, već danas bivaju jedini način preživljavanja izvjesnih ljekara, Tuzlaka, pa i univerzitetskih profesora. S druge strane, ko je spreman da se danas igra političkog primitivizma, neće imati problema s egzistencijom. Dilema je: izdati sebe, odnosno Tuzlu, i poslušati krčanje stomaka, ili ostati uspravan, ma šta da bude. Dakako, odgovori su različiti. Ni jednim ni drugim ne treba zamjeriti, vrijeme je promjena, ali treba znati da hajvanske pomije u želucu tuzlanske intelegencije ne mogu izlučiti ništa drugo do – ćutnju. I ne samo to. Tuzlaci koji su forsirali svenarodno bratstvo udomljujući svoju prognanu braću bošnjačku, skočili su sami sebi u stomak, jer danas, recimo, brašno kupuju od izbjeglica, mijenjaju devize kod njih, oni im crpe i posljednje zalihe, kako – tako, a Tuzlaci pride, idu po ratištima, ginu, braneći Tuzlu, Bosnu i – izbjeglice. Neka, tako i treba. Ali kada bi se i jedna vlast pobrinula da Tuzlaci imaju barem onoliko koliko sljeduje izbjeglice. Problem je u tome što Tuzlaci nisu politički faktor, i sa njima se nikome ne mogu začepljati usta, a ovi drugi – jesu. Ta podjela, zna se, nije krenula od Tuzle i Tuzlaka, jer oni osim merhametluka nisu imali nikakvih drugih računa. Neko drugi jeste, ali političkih.
Sve to, i još mnogo sličnog, utkano je u beznadno osjećanje Tuzlaka da nekud, a gdje, nestaje njihov grad. Opet.
Tuzla -list, 5. juli 1993.