“Kad Švabo pojede štogod dobro, pa hoće kuharici reć, da je oduševit hranom, on je zovne i odadre joj na uho, a njojzi budne drago. To ti je prava kultura, a nije ko kod nas” – govorio je nekad jugošvabo. Da li će bosnašvabe biti jedina naša veza sa svijetom?
Ovi malkice stariji čitaoci sjetiće se vremena s kraja šezdesetih i tokom sedamdesetih kada se masovno odlazilo na privremeni rad u Njemačku. Jugošvabe su tada bile svojevrstan hit, kada se vrate na odmor s dugačkim solufima i kariranim šeširima, s pokojim zlatnim zubom – ko biva obogatili se. Rijetko ko iz čaršije je odlazio u Njemačku (a ona je bila sinonim za sve zapadne zemlje), jer je u startu to shvaćeno kao seljačka stvar. No, bez obzira na to sav narod pritisnut komunističkom uravnilovkom, i sve urbane sredine, rado su se duhovno napajale čarolijama Njemačke, o kojima bi odvažno, kao kakvi misionari, pričale jugošvabe.
Uspješni čovjek (koji je tamo pročepljavao zapušene wc šolje) taj jugošvabo, naslonio bi se na limuzinu “Ford-taunus”, ispod naočara kakve je nosao Hašim Kučuk Hoki odmjerio prisutni auditorijum, i otpočeo priču natopljenu čarobnjaštvom: “Nejma šta nejma. Kupiš si lutku, ista Silvana Armenulić, napušeš je ko balon, začepiš da ne ispuše, i činiš seks doklen te volja. Ona se kmeči ko pravo žemsko, ima tu kmeku ugrađenu u otom balonu, pa kako god ti zaćeraš seks, ona kmekne. .. “ Utom Jugošvabo, kad vidi da ga auditorijum pomno sluša, iz “taunsa” izvadi nekoliko porno časopisa, objasni da se to uči u njemačkim školama i naučno razjasni neke od prizora, primjerice – zašto Švabo Švabici liže seks iz kojeg neminovno mora da piški.
Ubrzo bi se pokazalo da je jugošvapska misija urodila plodom, jer su se mnoge naše runje u međuvremenu ogubale, ožvalavile, okrastale… Kako poštene hanume nisu htjele pristati na tu skarednost, morali su praktičnu primjenu jugošvabizma potražiti drugdje…, dok sva ta slankasta i uhljupska čudesa nisu postala sastavnim dijelovima života. Ali to nije kraj ove prosvjetiteljske misije… “Znaš kako ti je kod Švabe, on kad pojede štagod dobro, pa hoće kuharici reć, da je oduševit hranom, on je zovne i odadre joj na uho, a njojzi budne drago. To ti je prava kultura, a nije ko kod nas” – kaže jugošvabo, a talas puštanja vjetrova za sofrom počne obuzimati narod, u svrhu kulture.
No, to je samo dio evropskih vjetrova kakvi su tih crvenih godina zapljuskivali obale, pa i kopno naše izoliranosti. Ovdje smo to skicirali kroz prizmu malenog, obličnog čovjeka, ali na globalnom planu to je ostavilo dalekosežne posljedice. Primjerice, samo po pitanju odliva “mozgova”. Izoliranost jedne nacije oduvijek je isključivo koristila tiranima, a nikada narodu, jer je samo tako moguće sistem(e) mišljenja držati pod kontrolom.
Ukoliko se nešto ne promijeni, bez obzira na rat, Tuzla će (p)ostati pustahija bez pameti. Postaće grad opkovan parolaškim primitivizmom, koji je jedino u službi izvjesnog broja kapitalista, šićar-efendija, kojima i odgovara atrofiranje duhovnog segmenta društva. Možemo se mi zavaravati koliko hoćemo, ali je realan i nemjerljiv broj tuzlanskih intelektualaca (ljekara, inžinjera. .. ), naročito mlađih koji ozbiljno kane i grad i zemlju napustiti čim im se ukaže prilika. Ne radi se tu o pomanjkanju patriotskog morala, već o sve prisutnijoj i materijalistički dokazanoj činjenici – da nam pamet (više) nije potrebna.
Već se zvanično protura teza: “Seljaci nas brane, seljaci će nas i voditi”; a zaboravlja se da je 350 Tuzlaka, čaršijske raje, dalo živote za odbranu domovine. Apsolutno je nebitno da li nas vodi čovjek sa sela, ili čovjek iz grada, bitno je da nas vodi inteligencija, a u nju se mora ulagati. A tuzlanska inteligencija – bukvalno gladuje.
Ljekari-specijalisti sakupljaju ostatke hrane iz bolničke menze, rižu, makarone, vodenasti grah, kako bi mogli prehraniti svoje porodice. Gladuju i ostali. Onda se ne treba čuditi kad se u nekome rodi misao o odlasku, jer je za godinu dana postalo više nego očigledno da se za ovaj ključni segment društva ne mari ni najmanje. A atakovanje na dostojanstvo inteligencije je ništa drugo do samoubistvo društva.
Ta stanovita i sve prisutnija pojava sigurno se ne bi ni dogodila, da izvjesnim političkim (profiterskim) opcijama nije u interesu “odumiranje mozgova”. Hvala dragom Allahu, ali ima još ljudi koji nisu smetnuli s uma da je pamet snažnija od svakog oružja. Ako je uspijemo sačuvati, i u samoj Tuzli, moguće je ostvariti sve što zamislimo.
A ako je ne sačuvamo… Sutra će doći neki bosnašvabo, regrutiran među hiljadama izbjeglica koje se iz zapadne Evrope ne kane vratiti domovini, doći će da nam priča o čudesima civiliziranog svijeta. Baš onako, na prvu loptu, kao što smo na početku teksta skicirali. Evropa će, kao i u tom slučaju, biti mnogo daleko. Treba li nam to i ovaj put?
Tuzla-list, 31. maj 1993.