Tuzla list

Tuzlarije: Rupa na svirali

Komšija Fuko se opet svake noći upropasti, pije Lozu i mezeti feferone, pa ujutro ječi i previja se u zahodu. “Fuko, hočeš li da ti pokvasim peškir” – dovikuje mu Mula kroz zahodska vrata. “Jebo te peškir, daj mi vodice od feferona, klin se klinom izbija, majku mu njegovu!”

Izgleda da svako društvo mora imati neke rupe na svirali kroz koje će izduvavati svoj pasjaluk. Koliko god je pozitivne energije među ljudima, i u samoj civilizaciji, ima i ona podobra količina “zle” kojoj se valja razduhati, ili kroz teferič ili kroz rat. Hvala Bogu pa civilizacija više teferiči nego što ratuje, te planetarni dunjaluk ne razgrađuje i ne ruši dostignuća, već rasteferičen ide naprijed. Nas u zemlji Bošnjačkoj strefila je zla kob pa smo teferiče morali, ako bog da privremeno, zamijeniti ratom. I zato se treba nadati da će sve opet doći na svoje, pa će umjesto pušaka pucati čaše u kafani, od kakve dobre sevdalinke, kad se skupi derta da mu valja ciknuti, a da nikom zla ne nanese. Za ovu godinu dana zla koje nas je strefilo, čovjek se zaželi makar i one (zle) frtutme kakva ga je znala ponekad skembati u običnom životu. Zapravo, čovjek se zaželi pasjaluka koji neće nikog zaviti u crno.

Da li zbog toga što je mir sve bliži, ili što ovo razbuktalo proljeće podsjeća na njega, ko zna, ali čini se da se u ljudima budi ona pozitivna energija, kao bijeg od hladne i gladne zime i svega što smo preživjeli. Eno ga, dajdža Pašaga opet sjedi na jastučiću ispred svoje zgrade, pored široke ceste, baš kao i prije deset ili dvadeset godina, i pozdravlja svakog poznatog i nepoznatog. Dajnica ga obuče u ispeglano i elegantno narandžasto odijelo, i on krene kao na posao – na jastučić ispred zgrade. Tako je gluhario i prije ovog kijameta, pa kao da će svojom pojavom reći da zlo jenjava, da se valja okrenuti običnim stvarima kakve su ljudi koji nekud žure prljavim trotuarom. I Durmiš je došao sebi. Opet je pronašao neku konobaricu pa u neko doba kad se vrati kući istjera ženu i djecu, da sjede napolju dok on s konobaricom obavi posao. Onu stariju kćerku koja je glavatija od one mlađe obavezno hlupi po glavi, kad ih iz stana istjeruje, jer biće da se nikad neće navići da je napravio tako glavato dijete.

Dobar je sada Durmiš, rat ga opametio. Prije je znao tu glavatu šćer politi vrelom vodom po glavi pa istjerati na zimotinju. U djeteta bi se pušila glava, mati bi joj glavu zamotavala u neku haljinku, dok je Durmiš teferičio s kakvom pjevaljkom. I ma kako to ružno izgledalo, bolje je da ljudski pasjaluk izlazi na tu rupu na svirali, nego na onu ratnu. S proljećem kao da odnekud izviru duhovi one mirne svakidašnjice. Komšija Fuko se svake noći opet upropasti, pije Lozu i mezeti feferone, pa ujutro ječi i previja se u zahodu. “Fuko, hoćeš da ti pokvasim peškir?” – dovikuje mu Mula kroz zahodska vrata. “Jebo te peškir, daj mi vodice od feferona, klin se klinom izbija, majku mu njegovu”. I komšija Asfo je procvjetao. Opet ga žena oblači u odijelo, da bude ko ministar. Asfo radi kao mašinbravar u jednom preduzeću, i nikad nije prestao vjerovati da će mu kravata obezbijediti kakvo važno mjesto, makar sindikalno. Rekao neko kad je jedno jutro došao na posao: “Evo ide vlast”.

Onda Asfo to prepričao komšiluku, pa sad mu žena ne uvlači jezik pričajući “kako je stvarno šteta što nije u kakvoj fotelji, jer kad se pojavi liči na vlast”. To što su ga radne kolege uzele na trehu nema veze. I nena Hafija je procvjetala ko dunjin cvijet, i još uvijek ne kani užutjeti. Za nju je od uvijek važilo da je pametna i obrazovana žena, jer je poslije rata, ko cura, prva naučila čitati i pisati. To njezino preimućstvo nastavilo se do dana današnjih. Nekada je, obično kada se žena skupe na kakvoj žalosti, pričala kako je nekakav H2O potrovao ribe u rijeci Temzi koja izvire u Kopenhagenu, u Njemačkoj, a u Engleskoj uvire u more. Danas kruži tuzlanskom mahalom sa novim izumom. “Reko meni onaj moj komšija, onaj fini inžinjer Žižak, da ne treba bacati ove male baterijice od radijona. One se same od sebe pune. Treba ih metnuti pored prozora, držati tako sedam dana i u zoru obrtati, da se sa svijeh strana napune” – kaže nena Hafija, a vas svijet joj zahvali pa počne peći baterije. I ona najmlađa generacija se polako davraniše.

Rock’n’roll je za ove starije oduvijek bio prokleta i nerazumljiva stvar. A kako je rat, pa se nije išlo u školu, u Tuzli su tinejdžeri čupaviji nego ikada. Samo nek se standard iole poboljša, opet će brižne majke svoje sinove pronalaziti u jarcima i onda ih kao neodraslu djecu pijane voditi kućama. Čupavi bludni sin će čitavu noć povraćati svoju maloljetnu prepitost, ali šta ga je briga kad ima majku koja je lijek za sve. Koluha se i to iza brda, košto se koluha čitav životan akvarel raznoraznih i svakodnevnih cirkusa, onih privatnih, mahalskih, čaršijskih, gradskih, evropskih – koji će nas uvjeriti da smo ljudi. Jer i taksirat je ljudska osobina. I to bezazleno zlo pripada ljudima. I ono što nije zlo a neobičnim nam se čini. Sve to, ako Bog da, krenuće uskoro kroz onu rupu na svirali koja je od navijek Tuzla Tuzlom činila. I Bosnu Bosnom, dakako.

Tuzla-list, 19. maj 1993.

Na današnji dan

Kalendar

Maj 1993
P U S Č P S N
 12
3456789
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31  

Arhiva

Kategorije