Tuzla list

Tuzlarije: Roštilj u klaviru

Otvorili ljudi poklopac klavira i zagledali se u žice. – Ma ne bi ja reko da je ovo roštilj, jes da ima ove žice, ali đe ćeš vatru u drvenom sanduku naložiti – reče rođak jednog novokomponovanog funkcionera.
Već proslavljena ličnost iz naših “Tuzlarija”, medijska zvijezda BiH i šire, Macca Krawich, izrekla je prije nekog vremena historijsku misao – da su gospoda ljudi koji u kući imaju akvarijum sa ribicama. “Isto važi i za posjedovanje klavira” – dodala je. Tom prilikom nismo ulazili u detalje koliko nobleski može biti posjedovanja izvjesnog broja knjiga, odnosno jednog i više kompleta, u boji koja se slaže sa dezenom tepiha u sobi, bojom regala, zavjesa, i drugih kerefeka. Ali vjerujemo da bi ova svjetska dama dala pozitivan odgovor na pitanje: “Da li knjige predstavljaju renome jedne kuće?” Zapravo, vjerujemo da bi Macca Krawich dala zeleno svjetlo svemu što makar i dekorativno podsjeća na zapad, ili kako to volimo reći – evropski kvalitet življenja.

No, stvarnost je drugačija od nobles limunade. Zapravo, kako kome. Ima Tuzlaka koji uprkos ratu i pustahijskom vremenu uspijevaju da dnevno promijene po dva-tri odijela, da nakače leptir mašne i da ko biva izigravaju gospodu. Patriotski front je ionako podijeljen na pučanstvo koje gladuje, i manji dio patriotskih glasnogovornika kojima stomaci rastu kao kod tovljenih kokoši, pa stoga ni ta leptir mašna ili smoking ne izgledaju degutantno u “mirnodopskom okruženju”. Da, ima.
Znamo je da ima i gorih i sramotnijih pojava, ali je u svemu tome činjenica da Tuzli ne fali novokonponovanog malograđanskog sjaja. U Tuzli zapravo strada nešto drugo…
Nije bilo tako davno, tek prije koju godinu, kada smo bili svjedoci pada komunizma. Slobodnije se mislilo i govorilo. Na vidjelo je izlazio sav prljavi veš narodskog režima, koji je nastao u trenutku kada je komunistička revolucionarna ideja prestala oko sebe da okuplja progresivnu inteligenciju, i oslonila se na krkane, primitivce i poltrone, stvarajući bogove od kočijaša.

Primjerice, događalo se da na nekom otvaranju fabrike govori, pokoj mu crvenoj duši, drug Hamdija Pozderac, i kaže: “Jebaću majku ja lično onome ko darne u socijalističku revoluciju!” Na to se prolome salve aplauza, jer svaka druga reakcija bila bi ravna “pokušaju državnog udara”. Na taj način neki teoretičari objašnjavaju mehanizme fašističkog sistema – jer se pojedinac – funkcioner poistovjećuje sa patriotizmom, državom, narodom, bez obzira na njegovu nakaradnost.

U povijesti su gomile primjera gdje su tiranoidni vladari izmišljali neprijatelja ili otpočinjali ratove, kako bi se zadržali na vlasti, a narod ućutkali u njegovoj bijedi. Uostalom, to je uradio i “balkanski kasapin”. Mehanizam nametanja fašizma, dakako “u ime naroda”, kojim će se ugušiti svaki sustav građanskog društva i civiliziranog poretka – nije ništa novo. Tad će narodnom funkcioneru biti dozvoljeno da bude primitivac koliki hoće, i to će biti proglašeno – putem u svijetlu budućnost.

Kažu da su svi ratovi poseljačivali gradove, pa ispadne da su gradovi u povijesti bili najgradskiji kad ih uopće nije ni bilo. To je i razumljivo, s obzirom da su se ratovi obično od vavijek vodili po livadama. No, takva pojava na prostorima koji nemaju svoj čvrst povijesni identitet neminovno mora dovesti do ma kakve razgradnje nečega što se u tom prostoru između “revolucija” pokušalo definirati kao identitet. Prošli put su opanke suknule u limuzinu, ovaj put će zaseoci u nebodere, liftove (“Nuto babo ovog fijakera, nejđe tamte-vamte, iđe gor-dol!”), asfaltne pločnike (“Kud him bona krave pasu, svu travu zabatonisali?!” i šta još ne. Elem, na pragu smo nove revolucije u čijoj “revolucionarnosti” ne bi bilo ničeg lošeg kada bi se prilagođavala evropskoj kulturi življenja, kakva na ovim prostorima nepobitno postoji, i traje. Drugi je problem što se “revolucionari” nemaju na koga ugledati jer se ni njihove tek urbanizirane vođe ne snalaze bolje.

Koliko je istina teško je reći, ali se priča da je jedan visoki funkcioner Tuzlanskog okruga, koji se doselio u neki napušteni stan, ugodno zabavio svoj komšiluk. Prvo izbacivši bogatu biblioteku ispred kontejnera, a potom kada je njegova hanuma prostrla umjetničku tapiseriju ispred vrata, “da se cipile tudi meću”. Glavni biser je navodno, bio kada se familija okupila da odgonetne zašto služi klavir. Otvorili ljudi poklopac i zagledali se u žice.
– Ma ne bi ja reko da je ovo roštilj. Jes da ima ove žice, ali đe ćeš vatru u drvenom sanduku naložiti – reče jedan.
– Otkud ti znaš? Nisi od štale ništa drugo ni vidio! Ovo je specijalno! Može bit da na lektriku radi? – uzvrati drugi.
– Gospodo – Obrati se funkcioner familiji – ja predlažem da ja danem oglas u novine pa ko hoće nek kupi.
– Štaš napisat? Šta prodaješ?
– Jebajiga!, drveni roštilj na lektriku!

Elem, nebitno je da li se ovaj događaj uistinu dogodio kako ga narod prepričava, ali i da nije, nije daleko od ikonografije nove “revolucije”. Konzekvence koje će proizaći od upliva “preskočenog razvoja” u javni, nasušni, društveni i politički život – nije ni potrebno naglašavati. Problem je u sljedećem – što bi svaki pokušaj sputavanja te najezde mogao biti proglašen “antinarodnim”, “neprijateljskim”, pa, ko zna, možda i – “četničkim”. Bez obzira što rušenje urbanog i evropskog identiteta (u našem slučaju Tuzle) “u ime naroda”, sve nas vraća unatrag, u pustahiju bez knjiga, umjetnina, duhovnosti, ili u pomenutom slučaju – klavira. Pa makar i kao statusni, ili malograđanski simboli, klaviri izgledaju evropskije kao klaviri nego kao roštilji.

Tuzla-list, 12. april 1993.

Na današnji dan

Kalendar

April 1993
P U S Č P S N
 1234
567891011
12131415161718
19202122232425
2627282930  

Arhiva

Kategorije