Pravo je čudo kako se za vrlo kratko vrijeme, čak i u prilično zdravoj sredini kakva je bila Tuzla, uspjela gotovo do perfekcije izorganizirati sprega politike i mafije. To na Zapadu ne predstavlja ništa novo, s tim što je tamnošnji standard građanstva neovisan od te „ljubavi“.
Neimaština uzrokovana ratom pogodovala je stvaranju nečasnog saveza moćnih: mahalskih kapitalista i lokalnih političara, sa njihovim snishodljivim satelitima nemoćnih: u crno zavijenog naroda koji ili nema ništa ili ima poneku marku ušteđevine koji ovi kane izvući.
Ovaj sablasni pakt legalan je i legitiman. Pa i samim tim što trenutno nema alternativu. Zaštićen je i opunomoćen patriotizmom koji proklamuje, shvatajući da je to osjećanje spada isključivo pod njegove ingerencije. Inkvizicija je spremna: „Teško onom ko na nas udari!“ Građanstvo, istinski natopljeno čistinom bh patriotizma, ophrvano mukom, novinari presovani strahom – to(još uvijek)neče učiniti.
I šta je tragičan produkt takvog prisilničkog patriomafijarenja? To da u BiH jedino može preživjeti onaj ko ima neke zalihice deviza. Pravo je čudo kako već ne umiru od gladi ljudi koji mjesec dana „žive“ od 3 do 4 DM dobrodošle platice. Mora se znati da bi se taj problem, pogotovo u Tuzli, dao vrlo lako riješiti – ratnim ustrojstvom trgovine. Tako bi narod po pristupačnim cijenama namirnica mogao preživljavati u ratu. Ali, šta bi tada radila mafijaško-politička fabrika „patriotizma“? Bila bi pod stečajem! Ipak, pored ovovrsnog genocida nad narodom, najtragičnije je što u jeku časne borbe za slobodu – stasava i jača ovakva pogan, prezrena od svakog patriotizma, humanosti i morala. Krug je tako zatvoren.
Građanin koji svako jutro po nekoliko sati na svojoj šamrlici, skrhan zimomorom, čeka da zgrabi 600 grama kruha, čuje sve: da je „humanost“ najunosniji biznis i da se time bave oni koji su i prije tresli gradom, da nekome sve ovo odgovara, da je Tuzla usred rata dobila svoju ratnu krkahanu, da tamo ima i ledenog Whiskya, i Marlbora, i jagnjećeg pečenja, i soba za relaksaciju, i muzike po čitavu noć… „sve u borbi za slobodu“, da tamo caruju dojučerašnji čuvari velikosrpske politike, a sada zahvaljujući svojoj ljigavoj poganosti, ubačeni su na neka važna mjesta; stotine ljekara koji rade danonoćno ne mogu od svoje plate kupiti ni kutiju Marlbora koju ovakvi kriminalci popuše na noć, ne mogu ugrabiti ni hljeb, a često se ni čime nahraniti…
Elem, na stotine je takvih primjera koji nikuda neće pomjeriti tužne šamrlice u redu za hljeb. Hoće, ako hljeba bude.
I šta sve te sramote današnjice mogu da znače narodu kad ne može ništa promijeniti. Šta to može da znači i istinoljubivom novinaru kada očas može nestati kao Whisky u utrobi nekog zadriglog novokomponovanog „patriote“?!
Fatmir Alispahić
Front slobode, 13. oktobar 1992.