Skoro da nije bilo zime ovog marta 1989. No, ruke nam se još mrznu, pomalo ih grijemo nad «naftarom», nad vrelom šoljom kuhane rakije, pod dahom razgovora koji se uvijek vraća na isti početak: … da je davanje jedino dobro ovog opstajanja.
Pokušavam odgonetnuti Edinov naum, izuzeti namjeru iz hladnih i vlažnih zidova privremenog ateliera u Bankerovoj ulici, u hladnoj napukloj zgradi gdje se po čitav ubogi dan predaje svojoj paleti.
A napolju rominja kiša, dobuje po zahrđalim plehovima i olucima, unosi dušu grada i toplinu u atelier. Skupljajući sleđene dlanove u rukave, zavlačeći dušu u sukno mantila – pogled mi se zaustavljanja na jednom osunčanom platnu, u vrelom avgustu sušnog ljeta 1929. – kao bijeg od hladnog dobovanja kiše, možda postaje najtoplije skriti se tamo. Otpočinjem pismo adresirano na Tuzlu, avgusta 1929., gospodinu Joki Ćetkoviću.
… Čudni su putevi gospodnji! Kojim god da kreneš, ostane prašina, onda trag točkova koje ubrzo zbrišu i zatru kiše i vjetrovi. Zašto onda žuriti, kad ni stizanje ne biva zvijezda pod kojom klečimo. Možda je putovanje jedina oaza na kojoj se može život otpočeti: Krenuo si, a nebo dohvatio nisi! …
Kao biljka u stalnom nadrastanju na koju se usput kaleme plod i korov, na koje se navikne kao da je s njima u zemlji začeta. Otuda njihovi nepovrati, a smrti se moraju dešavati, u biću ostavljaju prazan prostor koji se nečim mora nadomjestiti. A kako se nijedna iskra ne može ogrnuti stalnom svjetlošću, jer je imala svoje značenje u nekom vremenu i prostoru, tako se nijedna smrt ne može oploditi ponovnim rađanjem. I šta nam onda, uvaženi gospodine Ćekoviću, od svega ostaje? Sjećanje.
Nestalo prizivamo u mislima ili snovima, u duhovnim pejzažima s kojih nas opominje vrijeme, pepeo bića i vječnost kamena. A kako živu misao ne možemo pretvoriti u kamen, vraćamo se njenom duhu koji kameno opstaje u svemu što bićem ne biva. Obratimo se nekoj verandi s koje je Nestali posmatrao svijet, osjetimo sjene kao zgarišta njegovog postojanja.
Kada se pritajim u nekoj od onih preostalih naherenih zgrada, čiji se visoki stropovi građanskog društva ogledaju danas u smetljišnim otpacima, razbijenim prozorima i flašama (kao bijeg od rugla ili povratak …), ćini mi se da osjetim davnašnji dah hladovine lijana, mirisa ružinih latica …
Vidim djetinjstvo u rano nedjeljno popodne, avgusta 1929. Svilen dodir usana, opijen glogovim dahom, onakav kakvog će taj tražiti čitavog života. Čudnovatog fotografa u bliskom rodu sa svojim magičnim, tajnim i tamnim komorama iz kojih se ponovo rađa i kolopleti historija. Prelijepu srednjovječnu gospu svilene udovačke požude, utonulu u Ravelov Bolero, onu, znate, čiji je muž još 1915. nestao u okolini Szegeda u rovovima Prvog svjetskog rata. Kroz prostor se isprepliću usudi Karenjine, Werthera, Jevgenjina Onjegina, kasnoromantičarske raspjevane melodike Iljića Čajkovskog, Talijanski capriccio ili opet Onjegin, svejedno je. Pogledam kroz prozor iza pergamentnih zavjesa: Blagi naklon mujezina prema zvonima, isti takav među sveštenima, i onda zajedno molitvama.
To nije mašta gospodine Ćetkoviću! Sjene govore iz gluhih zidova, jer više niko tamo ne zbori. Ni riječ. Zato mi ne pokušavajte reći da ruže isto ne mirišu. I sada.
Dok u ovo kišno doba tonem u razlivene, razbuktale, snoviđenjske sjene Tuzle Edina Derviševića, kao da gubim nadu da se na isti način mogu susresti i sa Vama, gospodine Ćetkoviću! Slikar je bio u pravu kad svoje motive nije «opčinio» životom. jedino sjećanja podstaknuta pepelom mogu zvoniti bez akcenata, njihov kolorit vri bez krvotoka, bez impulsa, bez ritma (Slikarov žar kojeg ne može, s obzirom na porijeklo sjetne impresije, drugčije premostiti). Ona su razlivena sjena, mrtvim tijelom i živim duhom hoće da nas upozori:
«Ko smo? Odakle dolazimo? Kamo odlazimo?» (Paul Gauguin).
Slažete se, uvaženi gospodine, da bi bilo neumijesno potražiti sjećanja ispred Grand hotela, stare česme, Baroka ili neke druge iščezle građevine. Skoro da je nestao svaki kamen koji bi mogao sačuvati Vaš duh, skoro svaka građevina koja bi povezivala vaše i moje doba.
Od Konstantina Porfirogeneta koji ljeta 950. ostavi prvo slovo o ovom slanom i garavom tlu, pa preko Turaka, Ugara i ostalih, kleti se jadi dešavaju u ovoj zemlji. Kao da i sama liči na čovjeka: rodi, ishrani i sahrani sve što iznjedri … Nestaju rodoslovlja kao avgustovske verande.
A na tradiciji, valjda ćete se sa mnom bar u tome uvaženi gospodine složiti, počiva svaki nov korak. A kako mu vjerovati, i biti siguran u drugi, ako je svaki prvi, kao korak nejaka djeteta, krhak poput behara u rano proljeće.
Zato nam i ne treba da bude cilj rušiti stare česme i na istom mjestu graditi nove, i uz to, iste. No, povratak razorenoj česmi nije isto što i povratak izvorištu budućeg, ako je namaglovita i bistra budućnost uslovljena prašinom i tragom koji je stoljećima ostavljan iza nas – kao putanjom strijele kad se iz luka ispusti.
A da iz te neuslovljene svjetlosti, koja se drznula da zatamni tragove točkova proteklih stoljeća, ipak izbija korijenska iskričavost, dokaz su i ova traganja za sopstvenim poticanjem tuzlanskog slikara Edina Derviševića.
Zato, uvaženi gospodine Ćetkoviću, nemojte brinuti za zdravlje vašeg autobusa. On i dan danas vijuga, stenje i kašljuca bijelim drumovima na relaciji Tuzla – Zvornik – Bijeljina i obratno, kao historijski fakat u vremeplovima i na fotografijama, ali i kao umjetnički motiv na platnima i u pisanijama u svoj grad zaljubljenih i starih i mladih Tuzlaka.
Tuzla, 27. aprila 1989.
S poštovanjem,
Vaš Fatmir ALISPAHIĆ