100. godišnjica Gimnazije u Tuzli je povjesni i kulturološki prostor koji baštini znamenit obim kulturne hronike Tuzle. Čini se da sve umjetnosti imaju pokoji grozd u tuzlanskoj Gimnaziji, a neke i svoj zametak.
Na osnovu Odluke Gradskog vijeća Tuzla, 12. septembra 1899, svečano je otvorena Velika gimnazija u Donjoj Tuzli. Nakon sarajevske, mostarske i banjalučke, tuzlanska Gimnazija je bila četvrta u Bosni i Hercegovini.
Školovanje je trajalo osam godina. U prvoj školskoj godini Gimnazija je imala 88 učenika u dva odjeljenja, i sedam nastavnika. Najveća pažnja se posvećivala izučavanju jezika. Latinski jezik bio je već u prvom razredu zastupljen sa osam časova sedmično, njemački sa tri časa i bosanski sa četiri. Učenici su kasnije mogli da biraju između mađarskog i njemačkog jezika, a u trećem razredu između grčkog i arapskog. Izučavali su se i zemljopis, prirodopis, matematika, prostoručno crtanje, krasnopis i vjeronauka. Na prvu maturu u junu 1907. izašlo je 17 kandidata. Matura je u to vrijeme bila javni ispit i poseban događaj za cijeli grad, na kome su pored predstavnika vlasti prisustvovali i mnogi građani.
U drugoj polovici pedesetih njegovana je romantična ritualnost: maturanti su silazeći niz prostrano stepenište stare Gimnazije (1906-1966) pjevali studentsku pjesmu iz 18. st. Gaudeamus igitur i bacali gimnazijske kape uvis.
Parnas
Prvih decenija svoga postojanja tuzlanska Gimnazija je bila najvećom koncentracijom učenosti u gradu. Romantičarska vjera u humanističku svemoć nauke, uzdanje u zaborav kaljavih duhovnih i socijalnih košmara – činili su da institucija Gimnazije bude Parnasom nove vizije svijeta.
Austrougarske i potonje starojugoslovenske vlasti, svjesne dominante učenosti u nepodjarmljivim futurističkim projekcijama, grčevito su štitile investiciju u znanje, doživljavajući tuzlansku Gimnaziju kao instrument režimske moći. Prvi direktor bio je austrijski oficir, u uniformi, sa zvjezdicama i carskim điđama; njegova pojava ilustrirala je soldatski režim u kome su obrazovani prvi gimnazijalci. Potonje civilke nisu bitno izmijenile rad, red i disciplinu koje su za tuzlanske gimnazijalce podjednako važile i za vrijeme i nakon nastave. Primjerice, ulicom su smjele ići grupe od najviše tri učenika, bile su zabranjene kinematografske predstave, a spektar kazni je sezao i do zatvora (karcer).
Kao i svaka represija na duh, i ova je ubrzo išarana pucijama. Kalendarij tuzlanske Gimnazije bilježi događaje otpora po sebi, što pod uticajima društvenih i političkih kretanja na makro planu ubrzo dobija svoju idejnu artikulaciju. U vrijeme Austrougarske prodriru ideje južnoslavenskog ujedinjenja: 1912. osniva se ilegalna grupa Narodno ujedinjenje. U vrijeme države troimenog naroda i stare Jugoslavije napredne silnice tuzlanskih gimnazijalaca vežu se za ideje ljevice, socijalizma, solidarnosti, jedinstva.
Prvijenče
Proturječnosti ovoga vremena, pa i onog nakon drugog svjetskog rata, razapetog između vlasti koja ne percipira mogućnost alternative, i duhovne energije koja se ne da sputati i strpati u geto režimske hijerarhije – bile su plodno tle za rodnost novih vizija društva i kulture. Da li takva kretanja, u tome vremenu, zvali prosvjetiteljskim, revolucionarnim, heretičnim ili progresivnim – svjedeno je, ako 100. godišnjici tuzlanske Gimnazije želimo prići kao kulturološkom prostoru koji baštini znamenit obim kulturne hronike Tuzle.
Čini se da svaka grana umjetnosti ima pokoji grozd u tuzlanskoj Gimnaziji, a neke i svoj zametak, kao što je slučaj za prvim tuzlanskim (literarnim) listom, Prvijenčetom, iz 1904. godine, koji su tajno izdavali gimnazijalci.
Pisci
U Gimnaziji će petnaest godina poslije biti osnovana literarna družina Petar Kočić, u spomen na dane kada je veliki pisac ležao u tuzlanskom zatvoru, a kada su se učenici na minut-dva, do dolaska policije, okupljali ispod “štoka” i pjevali mu rodoljubive pjesme. Ova družina će 1919. štampati prvi i jedini broj učeničkog lista Jutro, a 1927. i nekoliko brojeva lista Otadžbina.
Vrijedno je pomena da je u periodu 1910-1913. direktor tuzlanske Gimnazije bio pjesnik i pripovjedač, književni povjesničar i kritičar (svojedobno profesor nobelovca Ive Andrića na sarajevskoj Gimnaziji) Dr Tugomir Alaupović (1870-1958).
Učenik a potom profesor na Gimnaziji Radovan Jovanović (1888-1937), koji je ostavio zbirke pjesama Modri smeh (1920) i Talas duše i grč tela (1924), te zanimljiv rad O planinama i šumama u religiji i literaturi – bio je jedan od prvih saradnika socijalno-književne revije Rad (Tuzla,1923) i jedan od pokretača i urednik književne revije Sredina (Tuzla, 1925-1927). U ovim revijama pisao je i gimnazijski profesor, pjesnik i publicista Dušan Muždeka ( -1953). Značajan je i rad Dr Vase Glušca, direktora Gimnazije, autora Studije o Jovanu Skerliću (1926).
Najznačajniji književni stvaralac kojeg je dala Tuzla Meša Selimović (1910-1982) bio je učenik a od 1936. i profesor na tuzlanskoj Gimnaziji. Profesor na Gimnaziji (1931. i 1950-55) bio je i književnik i prevodilac Safet Burina, odveć poznat povijesti bh književnosti. Zanimljivo je da je Burina na kraju školske 1953/54. godine izdao Almanah literarnih radova svojih učenika.
Posljednje tri-četiri decenije tuzlanske Gimnazije podjednako su žive značajnijim književnim stvaraocima: Nijaz Alispahić, Ahmet Kasumović, Semezdin Mehmedinović, Zijad Sarajlić, Jasmin Imamović…
Slikari
Prvi značajniji presjek likovnog stvaralaštva nekadašnjih učenika i nastavnika tuzlanske Gimnazije bila je Izložba slika i skulptura, organizirana 1974. u povodu 75. godišnjice. Predstavljena su djela 28 autora, izdat je katalog sa njihovim biografijama, a nedvojben utisak je da je likovnu povijest Tuzle dobrano nose stvaraoci vezani za tuzlansku Gimnaziju. Imena Ismeta Mujezinovića, Franje Ledera, Jamesa Haima Pinte, Kristijana Krekovića, Dragiše Trifkovića, Meme Derviševića, Mevludina Ekmečića, Nezira Čorbića, Zdravka Novaka, braće Hrvanović – odveć su etablirana kao semazija likovnog života grada. Na interesovanje za likovnu umjetnost, kako se sjeća Dragiša Trfković, uticali su prvi nastavnici crtanja u Gimnaziji, uglavnom školovani van zemlje, kao što su: Ewald Arndt-Tscheplin, Savo Popović, Todor Švrakić, Mihajlo Timšišin, Stevan Tonković, Ante Matković.
Spomenarij
Prva i druga polovica stoljeća tuzlanske Gimnazije različite su po sebi i po uticaju na sveukupne kulturne pa i političke prilike u gradu. Razvoj urbane konglomeracije, sadržajnosti života i rada, rasporedio je centrišta oblasti i uticaje. Gimnazija u prvoj polovici stoljeća, pa i poslije, bivala je mnogo više i značajnije od obrazovne ustanove. U vremenima kada je knjiga bila ubjedljivi prozor u svijet, putokaz, i nada, uticaj Gimnazije bio je ravan onom kakvog u društvenom pojmovniku danas imaju, recimo, Univerzitet u Tuzli, lokalni mediji, sastajališta mladih, Internet, itd. Razvoj elektronske (a odskora i tržišne) kulture življenja proporcionalno je vodilo odumiranju tuzlanske Gimnazije u prostorima koji prelaze okvire obrazovnog sistema i imanentnog okupljanja učenika u jednom generacijskom vremenu. Nekoliko posljednjih decenija ove obrazovne institucije stoga imaju spomenarsku vrijednost za ljude koji su ostavili značajne tragove na biće grada, a bili su učenicima tuzlanske Gimnazije.