Okupirani društveni mehanizam koji forsira Bošnjake odrođene od bošnjaštva i od islama, narednih će godina ponovo stvoriti armiju žderača krmetine, u bukvalnom i u metaforičkom smislu.
Smisao ljepote je da se ogleda u svojoj suprotnosti. Zato je Bog na Zemlji stvorio krme. U nakaznosti ove životinje, koja ždere sve što joj dođe pod njušku, ogledaju se dunjalučke ljepote. Kako bismo znali za bjelinu nimeta, da ne znamo za peksinluke od kojih se grči stomak?
Bog je ljudima ostavio iskušenje, da na kratkom proputovanju kroz ovaj svijet svoje duše odvedu do ponora ili do uzvisina. Muslimanima su date nedvosmislene upute koje im obezbjeđuju miran život i još mirnije preseljenje. Na žalost, još mnogo muslimana, posebno u Bosni, neće put. U tom bespuću oni su žrtve ideoloških i modnih trendova. Otud proizilazi pola stoljeća dugo bratstvo obnevidjelih Bošnjaka s krmetinom. Za njih je krmetina – viza za budućnost. Jučer, u komunizmu, i danas, u ovom karavaktu u kome je dobar Bošnjak samo onaj Bošnjak koji svjedoči da nije musliman. Žderanje krmetine je bilo i ostalo najjači dokaz da musliman nije musliman.
Armija žderača krmetine
Na velikohrvatskoj Federalnoj tv ima neka emisija što se zove “Paradajz i paprike”. Tu se pojavljuju razne poznate ličnosti i pokazuju svoje kuharske sposobnosti. Ništa čudno, narodu treba razbibrige. Čudo nastaje kad se u ovoj emisiji pojave dvije Bošnjakinje koje javnosti preporučuju svoje recepte s krmetinom.
Da budemo načisto, svačije je pravo da jede ili ždere šta mu je volja. U konačnici, svako je sam sebi svjedok. Možemo mi bezbroj puta nekom muslimanu kazati da mu njegova vjera zabranjuje krmetinu, možemo mu tu zabranu tumačiti i sa zdravstvenih, estetskih, gastronomskih kriterija, ali, ako je on navr’o da ždere nešto čega se zdrav um gnuša, zalud nam sva priča. Otud je iluzorno priječiti tu vrstu ljudske slobode, ali je naša obaveza da kontinuirano odašiljemo poruke o štetnosti krmetine za muslimana, u vjerskom, zdravstvenom i svakom vitalističkom smislu. Napose, svaka je zabrana krhka ako se zasniva na sili, a ne na punoj svijesti individue o štetnosti onoga što se zabranjuje.
Bošnjaci su nakon Drugog svjetskog rata ušli u sociopolitički prostor u kome žderanje krmetine nije nosilo znak štetnosti. U komunizmu je žderanje krmetine bilo “muslimanska vrlina”. Kao što se pristupnica u američke bande dobija sa ubistvom čovjeka, kao što se u nekim afričkim plemenima ratnik postaje sa pijenjem zmijske krvi, kao što se danas u našim školama član “prave raje” postaje sa uzimanjem droge, tako je musliman u komunizmu ravnopravan član zajednice postajao sa prožderavanjem krmećeg mesa. Jakako, to nigdje nije bilo zapisano, ali je nad svim bošnjačkim karijerima lebdio semafor čije se zeleno svjetlo palilo kad musliman kršćanima dokaže da nalikuje na njih. Budući da su sociopolitičkim prostorom vladali kršćani koji krmetinu osjećaju kao dio svog vjerskog i duhovnog identiteta, logično je da su za njih bili podobni samo oni Bošnjaci koji su spremni prihvatiti njihove, a odreći se svojih znakova identiteta. Žderanje krmetine je bio, i ostao, najjednostavniji test.
Odbijanje krmetine za sofrom bilo je tumačeno kao primitivizam, kao retrogradna pojava koja se protivi “progresu samoupravnog socijalizma”. Bošnjaci koji ne jedu krmetinu ne samo da su bili nepodobni za režimsku hijerarhiju, već i sumnjivi, subverzivni, bezbeli, spremni da pokrenu islamsku revoluciju u SFRJ, potuku JNA i sve Jugoslovene prevedu na islam.
Višedecenijsko indoktriniranje Bošnjaka antimuslimanskim kriterijima društvenih vrijednosti, stvorilo je potkraj Jugoslavije bošnjačku armiju žderača krmetine. Trunka je falila pa da se kritična masa Bošnjaka posrbi u onoj mjeri u kojoj su to danas muslimani u Vojvodini, koji uzgajaju krmad i Bajram slave uz čvarke i ljutu prepečenicu. Pošto je Islamska zajednica posljednjih desetak godina gradila formalističke, a ne suštinske stubove islama, i pošto se ova profiterska kula od karata survala nakon okončanja rata i povratka ćiriličnih ringišpila, logično je što smo danas bezmalo na istim pozicijama na kojima smo bili, recimo, 1991. godine. Zastava sa krmećom glavom ponovo se vijori nad bošnjačkim glavama.
Mozak u krmećem saftu
Pojavljivanje dvije Bošnjakinje u kulinarskoj emisiji “Paradajz i paprike” podrazumijevao bi makar da u receptima koje predstavljaju ne koriste krmetinu. Da ne kažemo da bi bilo normalno da predstave nešto od bogatstva bosanske kuhinje. Naprotiv, ove su dvije Bošnjakinje predstavile recepte u kojima se koriste dimljeni pršut i dimljena slaninica.
Kad kažemo da nije normalno da Bošnjakinje predstavljaju recepte sa krmetinom, onda mislimo na elementarnu uviđavnost koju bi Bošnjakinja trebala imati prema vjerskim osjećanjima svoga naroda. To je stvar opće kulture i pristojnosti.
O kome se, dakle, radi? Osoba A je estradna umjetnica Amila Glamočak, koja se u vrijeme apsolutne vladavine SDA hvalila kako u vrijeme ramazana nigdje ne nastupa, jer vrijeme provodi, k’o biva, u ibadetu i postu. I njen suprug, Admir Glamočak, koji je dekan Akademije scenskih umjetnosti postao u vrijeme rata, uvijek je bio pun transparentne hvale za SDA. U vrijeme njihove renesansne privrženosti bošnjačkim vrijednostima, krmetina im bezbeli nije bila ni na kraj pameti. No, vremena se mijenjaju, jer “demokratija” svako malo pa dolazi.
Osoba B je Amra Redžić, nekadašnja komunistička snaha, koja je četiri-pet godina nakon rata odjednom izmislila da je stilistica, što je inače kod nas samozvanje raznih ubleha koje po profesiji nisu ništa. Ta Amra je rat provela u Skandinaviji, a onda se pojavila sa pričom da je u Holivudu završila za tu stilisticu, i danas u SDP-ovskim medijima važi kao stručnjak za to nešto što se zove – stajling. Inače, pod stare dane ašikuje s bivšim konobarom Draganom Marinkovićem, koji je u ratu postao glumac, i koji je prvi 1996. uspostavljao bratske veze sa Beogradom. Njih dvoje danas drže nekakav restoran gdje dolazi, k’o biva, multikulturna elita. S obzirom na ideološki background, krmetina je tu podrazumijevajuća.
Osoba C u ovoj priči je Federalna tv, odnosno bezimeni urednik “Paradajza i paprika” koji usaglašava recepte. Pretpostavka da je FTV predložila da dvije Bošnjakinje kuhaju na krmetini, opet ne abolira Amilu i Amru, jer su one to prihvatile. Malo bi kojoj normalnoj Bošnjakinji bilo preče slikanje na televiziji, u zamjenu za gadost koju su dužne počiniti prema bošnjačkom auditorijumu. Amra i Amila su mogle jednostavno kazati – ne želimo sudjelovati u emisiji jer mi ne kuhamo na krmetini. Ili – pronađite neki drugi recept, bez krmetine, i mi ćemo sudjelovati. Dakle, čak i ako ovo nisu njihovi recepti, već režija FTV, stvar je ista: riječ je o svjesnom metanju svog mozga u krmeći saft.
Put krmećeg prosvjetljenja
To što su Amila i Amra spremne da obraz slikaju pored krmetine, njihov je problem i njihovo ljudsko pravo. No, njihova spremnost nam ukazuje da sistem vrijednosti u našem društvu poprima obrise kakve je imao u vremenima komunizma. Ondašnje je društvo svoj krstaški karakter pakovalo u kostime socijalizma, bratstva-jedinstva i sl., dok ovdašnje to čini pod logotipom multikulture, puta u Evropu i sl. Budući da je krmetina znak kršćanskog identiteta, jer se njome, najlakše, utvrđuje razlika prema islamskom svijetu, logično je što se krstaška strategija u Bosni dobavezala ove životinje koja hropče na granicama prema islamskom svijetu. Krstaška strast će tražeći sebi odane Bošnjake koristiti krmetinu kao mjesto identifikacije, kao carinu na kojoj se plaća danak varljivom ulasku u svijet ravnopravnijih.
Amila i Amra su to kvalitetno sračunale. One su osjetile vjetrove budućnosti. One su skopčale da se sistem društvenih vrijednosti više ne određuje bošnjačkom tradicijom i islamskom mentalnom higijenom, već krstaškim kriterijima. One su sa svjesnom računicom prigrlile krmetinu kao putovnicu za društvo onih što određuju ko će na kojoj stepenici stajati. Budući da i jedna i druga žive od medijske promocije, a da medijski aparat u BiH drže krstaški nastrojeni kršćani i njihovi muslimanski kelneri, one su razabrale koji je najlakši put za bijeg iz bošnjačkog usuda potlačenosti: put krmećeg prosvjetljenja.
Pri tome su i Amra i Amila žrtvovale svoj auditorijum, koji nije kršćanski, već muslimanski. Amila, fakat je, ne pjeva u Trebinju ili Grudama, već u Sarajevu, dominantno Bošnjacima. Ako je ona spremna da se Bošnjacima zamjeri time što kao Bošnjakinja propagira žderanje krmetine, onda je njena računica potkovana debelim razlozima.
Iz te računice možemo čitati sociopolitičku stvarnost u kojoj je apsolutno nebitno šta misle i osjećaju Bošnjaci, već šta u njihovo ime kažu bošnjačke marionete koje su podobnost izgradile na kriterijima na kojima to danas čine Amila i Amra. Okupirani društveni mehanizam koji forsira Bošnjake odrođene od bošnjaštva i od islama, narednih će godina ponovo stvoriti armiju žderača krmetine, u bukvalnom i u metaforičkom smislu.
Broj 115, 1. III 2004.