Abdulah Sidran: “Kuduz”, scenario; Izdavačka kuća VRIJEME, Biblioteka NOVA OSJEĆAJNOST, Zenica, 2003.; Za izdavača: Muamer Spahić; Recenzenti: Fatmir Alispahić & Zilhad Ključanin.
Igrani film “Kuduz”, po scenariju Abdulaha Sidrana, i u režiji Ademira Kenovića, najomiljeniji je film u povijesti bh. kinematografije. Iako pojam “omiljenosti” ne mora biti validan u procjeni težine ma kojeg umjetničkog djela, ovdje tu nezgrapnu kvalifikaciju namjerno ističemo, jer je bitna za razumijevanje Sidranove scenarističke poetike.
Naša kinematografija, posebno iz vremena socrealističke angažiranosti, obiluje temama iz života radnika, seljaka i napredne inteligencije, ali se ni u jednom scenarističkom opusu, ni u jednom filmskom ciklusu, kao u Sidranovom, umjetnost nije tako blisko primakla izvorištu – bosanskog života.
U svim Sidranovim filmovima, a posebno u “Kuduzu”, dogodilo se zadovoljenje ukusa publike, irelevantnog za ukus kritike, i zadovoljenje ukusa kritike, irelevantnog za ukus publike. Dva konzumenta sa različitim intelektualnim želucima pronašla su podjednako ispunjenje svojih ukusa i kriterija. Gdje je odgonetka?
Sidran nije pisao za narod. Nije ni za kritiku. On je pisao onako kako je osjećao. Njegovi scenariji nose znak sidranovske poezije, u kojoj se i “hemiski žućni safun” zatekne na mjestu univerzalnih znakova i putokaza. Izrezivanje svakodnevnice, u raskošnim bojama bosanskog jezika, u specifikumu grotesknih narodnih mudrosti, određenih tragičnom zagubljenošću našeg nadzemlja, odakle i izviru dramaturški obrasci Sidranovih filmskih priča – tvore, čini se, temeljne odrednice ove jedinstvene poetike.
Bosanka publika u Sidranovim filmovima raspoznaje svoje živote, očarana mogućnošću da se njen jezik, običaji, afiniteti zateknu na filmskom platnu. Kritika raspoznaje umjetničku snagu postupka koji pored smislene i čvrste dramaturške konstrukcije nosi sočnost jednog na ovaj način neotkrivenog bosanskog polusvijeta, probisvijeta, nesvijeta. Za kritiku, filmsku ili književnu, pa i sociokulturnu, u Sidranovim se filmovima događa otvaranje jednog novog istraživačkog prostora, koji nikad dosad, pa ni u Andrićevim djelima, nije tako suptilno, posebno u jezičkom sloju, iznijansiran. Napose, o snazi i uticaju Sidranovih filmova ponajbolje svjedoči činjenica da su oni, s početka 80-tih, u Bosni i Hercegovini pokrenuli jedan novi talas razumijevanja vrijednosti bosanskog duha, koji se prostirao od književnosti pa do rock umjetnosti. Na kraju, Sidranovi filmovi za ma kojeg stranog gledaoca imaju opčiniteljsku moć kakvu ima, recimo, literatura Garsije Markesa.
“Kuduz” je jedini Sidranov film koji ne potiče iz njegovog životnog iskustvenog kruga. Priča o Bećiru Kuduzu nije Sidranova priča. Sidranova je oprema ove istinite priče o jednoj prigradskoj ljubavi, nakrivo nasađenoj od početka, koja je svoj tragični kraj povukla iz ambicije jednog bivšeg zatvorenika, i jedne problematične žene, da se smire pod krovom kakve-takve porodice. Njihove prošlosti, određene njihovim karakterima, nadjačale su tu ambiciju. Jedina čista, nekonfliktna relacija u ovoj priči jeste roditeljski odnos Bećira Kuduza prema kćerki njegove odbjegle supruge Bademe. Sve drugo je uzaludni, izluđujući pokušaji Bećira Kuduza da od Bademe napravi suprugu, a od sebe slobodnog čovjeka. Bademin incidentni duh panično bježi od smirenog života. Ona napušta dom i odlazi privremeno živjeti u kamp-kućicu, koju joj je obezbjedio njen ljubavnik. Možda bi Bećir Kuduz i prebolio Bademin odlazak, ali ne i to da žrtva njene razuzdanosti bude njegova nesuđena kćer, koju je Badema povela sa sobom, u kišu, u zimu. Bećir ubija Bademu, na filmu, kao i u životu, i vraća se s onu stranu zakona, nakon neuspjelog pokušaja da osvoji normalan život.
Ova istinita priča, koja je mjesecima punila stupce crnih hronika, mogla je na filmu biti i drukčije ispripovijedana. Sama dramaturška struktura dovoljna je da zadovolji imperativ zanimljive priče. No, istinska osebujnost Sidranovog scenarija upravo isijava iz jezičkog sloja, koji je natopljen narodnim slengom, kao i iz sintaksičkih konstrukcija koje su kao uvjerljivi uzorci preuzeti iz neknjiževne svakodnevnice. Valja primijeti taj Sidranov osjećaj da čuje narodni govor, u onim elementima koji ga čine posebnim, i da te medaljone vješto utka u dijaloge. Time i dramaturške putanje i govor postaju jedino biće, određeno uzajamnim vezama. Ovim bi se Sidranovim umijećem valjalo posebno baviti, jer je njegov cjelokupni opus upravo najviše sidranovski u tom jezičkom i sintaksičkom sloju.
Svi Sidranovi scenariji nose nešto više truda i literature nego scenariji drugih autora. Sidranove “didaskalije” nisu tek uputa režiseru, već literatura u pravom smislu te riječi. On scenario ne piše samo zbog filma, već i zbog čitaoca, kojemu nastoji literarnim, a ne tehničkim sredstvima, dočarati ambijent u kome se događa dijalog. I zbog toga je vrijedno objavljivanje scenarija “Kuduz” Abdulaha Sidrana.
O svim drugim vrijednostima ovog izdavačkog poduhvata ne treba ni govoriti.
Fatmir Alispahić