Bošnjaci na vlasti u Zvorniku, Bratuncu, Bijeljini, Prijedoru…
Ovaj historijski izazov bi morao biti inspirativan za sve bošnjačke autoritete, koji bi narednih mjeseci, sve do 90 dana pred izbore, kada se okončava proces registracije, morali putem svih slobodnih medija kontinuirano apelirati na povratnike i prognanike da do posljednjeg čovjeka prenesu poruku o obavezi registracije za lokalne izbore i o obavezi glasanja na izborima
Bošnjački povratnici su pred historijskim izazovom: ukoliko se samodicipliniraju i u punom kapacitetu iziđu na lokalne izbore, mogli bi u nekoliko općina Republike Srpske obezbjediti da bošnjački kandidati preuzmu vlast! Općine u kojima su Bošnjaci do agresije bili apsolutna većina, ovim bi putem zauvijek ostale otpisane za karadžićevski koncept Republike Srpske. Izborna većina bi oformila vlast koja ne bi bila srpska, već bošnjačka, a time i bosanskohercegovačka. Zasad je Srebrenica jedina općina u kojoj su Bošnjaci na vlasti.
Budući da se na razini lokalne vlasti događaju opstrukcije povratka, u svim smislovima, ovim bi bilo dokinuto čvorište blokade Aneksa sedam. Lokalna vlast koju bi imali Bošnjaci obezbjeđivala bi sve potrebne uvjete za normalan život povratnika, za ono što se zove održivim povratkom. Ubrzo bi došlo do dinamiziranja istinskog povratka Bošnjaka, tako da bismo u nekoliko općina sadašnje Republike Srpske dobili oaze bosanstva, kao zdrave čelije koje će ispresijecati bolesno tkivo Karadžićeve zločinačke ostavštine.
Prostor za djelovanje
Bošnjačka hronična komotnost i politička nepismenost najveći su neprijatelji bošnjačkih nacionalnih interesa, ali i najveći podstrekači s&h hegemonističkih apetita, koji zahvaljujući bošnjačkoj indolenciji imaju otvorena vrata za sve moguće i nemoguće planove. Bošnjaci su oduvijek teško razumijevali moć pravnog slova, računajući da se stvarnost temelji na nekakvim emotivnim, socijalnim, patetičnim kategorijama. Kao, neko će nas vidjeti ovako jadne i dobre, sažalit će se i dati nam makar da živimo, udišemo zrak i gledamo u nebesa, kao svaka blesa. Naprotiv, stvari su u Evropi uređene slovima, a ne dušama, pravilima, a ne patetikama, i to bošnjačko plačljivo blentavljenje niti koga zanima, niti ga ko vidi. Jakako, Evropa je oboljela od krstaških šizija, ali ih nikada neće realizirati mimo pravnih puteva. Primjerice, zabrana nošenja muslimanske mahrame u Francuskoj, kao rigidni krstaški gest, upakovana je u javnu, demokratsku, pravnu foliju; može joj se prigovoriti sve, ali ne i legalitet. Jednako tako je i genocid nad Bošnjacima upakovan u legalistički okvir, i jučer, i danas, jer je Dejtonski sporazum priznao genocidna osvajanja, ali i otvorio legalistički prostor za dublju disoluciju BiH i svekoliku minorizaciju Bošnjaka.
Nema apsolutnog pravnog slova. Eto, do prije mjesec dana se činilo da nema mogućnosti da Milošević izbjegne optužbu za genocid, a danas se uvjeravamo kako je britanska lobistička kuhinja u stanju da izrežira tako nevjerovatan spektakl, u kome bi Milošević mogao izmaći odgovornosti za genocid, a što bi u konačnici moglo oboriti Tužbu BiH protiv Srbije i Crne Gore.
Jednako tako, genocidnost Dejtonskog sporazuma, iz kojeg su proizišla ustavna i izborna rješenja, ostavlja dovoljno prostora za legalističko djelovanje bošnjačkog naroda na putu borbe za ravnopravnost, pogotovo u pogledu izbornih mogućnosti.
Mobilizacija glasačkih potencijala
Vidjeli smo kako izborna pobjeda ne mora značiti promjenu svih struktura bivše vlasti. Na teritoriji sa bošnjačkom većinom je pobijedila SDA, ali su u policiji i pravosuđu ostali kadrovi SDP-Alijanse, pod OHR-ovim izgovorom da je sprovedena tzv. depolitizacija, i da se tu nema više šta mijenjati. Međunarodna zajednica je u stanju do jedne mjere blokirati bošnjačku izbornu volju, ali ona ne može uticati na bošnjačko opredjeljenje. Na lokalnom nivou vlasti ovaj uticaj se svodi na minimum, jer je tačno propisano da se vlast u općini dijeli u skladu sa izbornim procentima. Ako Bošnjaci u nekoj općini u RS budu imali 50 ili 70 odsto glasova, toliko će i dobiti vlasti. Ne postoji mogućnost da, recimo, SDS u Zvorniku, ako dobije 30 odsto glasova, uzme 70 odsto vlasti, i da svoje ljude postavi na ključna mjesta, od načelničkog, pa do općinskih sekretarijata za komunalne poslove, budžet i finansije, ili kulturu. Moglo bi se jedino, ne daj Bože, dogoditi da bošnjačke stranke nemaju spremne kandidate za ove funkcije, ili da imaju kandidate koji bi živjeli u unutrašnjosti, a na posao dolazili u Podrinje.
Ukoliko se s punom pažnjom koordinira ovaj historijski zadatak, pa svoj dio obaveze urade birači, a svoj stranke i kandidati, nema nikakve sumnje da bi u jesen, u Zvorniku, Bratuncu, Doboju, Bijeljini i još nekim općina u RS – na vlasti mogli biti Bošnjaci. Dakako, uz ravnomjernu zastupljenost srpskih kandidata.
Ključno pitanje u promišljanju ovog zadatka jeste – koji je put za mobilizaciju apsolutnog kapaciteta glasačkih potencijala bošnjačkih povratnika? Kako probuditi patriotski nerv kod svakog prognanika i povratnika koji ima pravo glasa u RS? Kako razbiti njegovu razočaranost, poniženost, letargiju, kako ga ubijediti da mu ne može biti bolje dokle god ne prepozna da nema kolektivnog dobra bez individualne odgovornosti i činjenja, i da nema individualnog dobra bez stabilnosti kolektiviteta.
Ovaj historijski izazov bi morao biti inspirativan za sve bošnjačke autoritete, koji bi narednih mjeseci, sve do 90 dana pred izbore, kada se okončava proces registracije, morali putem svih slobodnih medija kontinuirano apelirati na povratnike i prognanike da do posljednjeg čovjeka prenesu poruku o obavezi registracije za lokalne izbore i o obavezi glasanja na izborima. Besumnje, Islamska zajednica trenutno jedina ima infrastrukturu kojom može prenijeti poruku do najširih slojeva. Vrijedi vjerovati da će Islamska zajednica to i učiniti. No, vrijedi znati da Islamska zajednica nije apsolutni autoritet koji može mobilizirati sve glasačke potencijale. Otud bi se aktivnosti oko apeliranja morali voditi na više planova, i to ne sa jednog mjesta, jer je to nemoguće, već iz mnoštva kolektivnih i indivudaulnih izvora od koji svaki treba osjetiti potrebu da uzme u učešća u ovom za Bosnu, Bošnjake i bosanstvo historijskom momentu.
Zamislimo samo kada bi se svi naši javni i intelektualni potencijali uključili u ovu kampanju! Nema nikakve sumnje – Zvornik, Doboj, Bijeljina, Prijedor, i desetine drugih mjesta u genocidnoj Republici Srpskoj: bili bi BOSANSKI.
Br. 103, 16. III 2004.