Pola miliona novih žrtava
Prije godinu dana visoki predstavnik Pedi Ešdaun je, pod pritiskom javnosti, privremeno spriječio mogućnost da stotine hiljada Bošnjaka ostanu bez bh. državljanstva. Ovaj srpsko-hrvatski plan za brisanje stotine hiljada Bošnjaka iz bh. stvarnosti ponovo je aktueliziran. Nakon 200.000 ubijenih, BiH bi mogla ostati i bez najmanje pola miliona raseljenih Bošnjaka.
Nema nikakve dileme da je Zakon o državljanstvu, koji je usvojen 1998., a koji je predvidio gubitak bh. državljanstva za stotine hiljada naših građana u dijaspori, u slučaju da određena država nema bilateralni sporazum sa BiH o dvojnom državljanstvu – dio međunarodne i srpsko-hrvatske zavjere protiv BiH, s ciljem mirnodopskog dovršetka genocidnog projekta protiv Bošnjaka i Bosne. Nakon 200.000 ubijenih Bošnjaka, Bosna bi ostala i bez makar pola miliona prisilno raseljenih, deportiranih Bošnjaka. Za bosansku budućnost je isto da li joj ubili, ili joj raselili i otpisali čovjeka. Uz realizaciju ove zavjere, tragični skor genocida nad Bošnjacima bi se popeo na najmanje 700.000, a možda i milion Bošnjaka izbrisanih sa lica bosanske stvarnosti. U Bosni bi ostalo onoliko Bošnjaka koliko je dovoljno da ne budu nikakav faktor u bh. stvarnosti. Dakako, žrtve ove zavjere ne mogu biti Srbi i Hrvati, samim tim što imaju svoje velikonacionalne matice, i što koliko god da se iz BiH ispiše Srba i Hrvata, uvijek će postojati Srbija i Hrvatska; kad nestane kritične mase Bošnjaka – nestaje Bosne. Uz to, bh. dijasporu u dominantnoj većini čine Bošnjaci, koji su bili isključive žrtve s-h genocida, kao i postratnog organiziranog preseljavanja u prekookeanske zemlje. Zavjera protiv dvojnog državljanstva usmjerena je isključivo na Bošnjake u dijaspori, a to dokazuje i činjenica da srpski i hrvatski politički faktor uopće ne reagira na mogućnost da će mnogi Srbi i Hrvati u inostranstvu ostati bez bh. državljanstva. Oni će se uvijek moći priključiti hegemonističkom državljanstvu Srbije i Hrvatske, dok Bošnjaci, kad jednom izgube bh. državljanstvo, više nikad neće moći dobiti pasoš svoje države. Zašto? Iz istih razloga iz kojih će izgubiti bh. državljanstvo, dakle, zbog političke premoći faktora iz Karađorđeva, kao i zbog strateške zagubljenosti bošnjačke politike.
Bošnjačke guske u magli
Podsjećanja radi, visoki predstavnik Pedi Ešdaun je po pritiskom bošnjačke javnosti u zemlji i inostranstvu, pod pritiskom peticije koju je potpisalo 35.000 ljudi, odgodio primjenu Zakona o državljanstvu iz 1998. godine i spriječio mogućnost da stotine hiljada Bošnjaka 1. junaura 2003. izgube bh. državljanstvo. Dakle, kampanja se isplatila. Ali, valja se zapitati – šta je bošnjačko društvo učinilo u međuvremenu da se ovo pitanje riješi na odgovarajući način. Nešto se ne sjećamo da je nakon Ešdaunove reakcije objavljen i jedan tekst o ovom pitanju, a kamo li da su, kao što je trebalo, objavljivana saopćenja, organizirani okrugli stolovi, pa i, zašto ne, potpisivanje nove peticije sa konkretnim prijedlogom za rješavanje ovog pitanja. O čemu se radi? O onome na što smo desetine puta upozoravali – da Bošnjaci nemaju instituciju koja će voditi brigu o strateškom planiranju budućnosti. Bez takve institucije, Bošnjaci lutaju k’o guske u magli, i tek se probude, na trenutak, kad im mečka ponovo zaigra pred vratima. Evo, mečka je zaigrala, i opet smo jedinstveni, u namjeri da ne dozvolimo da se iz bh. državljanstva, s jasnom genocidnom namjerom, ispišu stotine hiljada ljudi. Nije sporno, borit ćemo se, svim dostupnim demokratskim sredstvima, ali je i ovaj slučaj povod da konačno razumijemo da su cehovi uvijek veći kad se kasnije reagira.
Kampanja za omogućavanje dvojnog državljanstva svim našim ljudima u dijaspori morala se voditi kontinuirano, samim tim što je kontinuirana, nepresušna, nakana srpsko-hrvatskih stratega genocida nad Bošnjacima, da se bh. država olakša za bošnjački politički faktor. Za ispravno čitanje ove nakane dovoljno je reći da se ni jedna država u Svijetu ne odriče ni jednog svoga državljanina, a kamo li nekoliko stotina hiljada. Sve države se trude da razmnože državljanstva, jer razumiju da snaga države mjeri i ljudstvom.
Eto, pogledajmo Hrvatsku i prisjetimo se kako je još u vrijeme agresije ova država po BiH dijelila putovnice i šakom i kapom; kao rezultat danas imamo da najmanje 90 odsto Hrvata u BiH ima hrvatsko državljanstvo i putovnicu, ali i da nepoznat broj Bošnjaka, vjerovatno nekoliko desetina hiljada, ima i hrvatsko državljanstvo. Hrvatski velikodržavni interes je racionalan, jer Hrvatska svoju snagu pronalazi i u bh. Hrvatima, ali i Bošnjacima, koje veže za svoje državljanstvo. Kad se tome dodaju privilegije koje na evropskim granicama imaju nositelji hrvatske putovnice, u odnosu na nositelje bh. pasoša, onda se ostvaruje i jedna interesna relacija prema hrvatskom velikodržavlju. Bosna, prirodno, ne može imati aspiracije da svoje pasoše dijeli po susjedstvu, ali bi logično bilo da ima svijest o egzistencijalnom interesu da u svome državljanstvu zadrži ljudi koji su autohtoni žitelji svoje zemlje. U Bosni je na razinu problema došlo nešto što ni u jednom zemlji na Svijetu ne bi bilo problem. Izgon svojih ljudi iz svoga državljanstva nema racionalnog upotišta. Takva glupost jedinio je objašnjiva srpsko-hrvatskim genocidnim planom za uništenje Bošnjaka i Bosne.
Decentralizacija nacionalne politike
Kojeg li paradoksa, s-h stratezi nisu smetnuli s uma ovu jedinstvenu šansu da genocid nad Bošnjacima, bez krvi, u rukavicama, razmnože za trostruku cifru, da 200.000 ubijenih uvećaju još za, recimo, 600.000 isparenih, što bi rekao Orvel za one nesretnike koje pojede mrak. Eto, oni nisu zaboravili, a mi jesmo, iako se radi o našim, a ne o njihovim glavama. Naša politička genetika nam je odredila da živimo od danas do sutra, kao što žive čerge, jer nikad nismo bili u poziciji da sami brinemo o svojoj budućnosti. Evo, kad se to dogodilo, prvi put u povijesti, uzjahala nas je komunističko-minderska logika SDA, po kojoj je najbolje uzdati se u Allahovu milost, i sjediti uz kahvu i rahat-lokum. Dakako, ova priča o Allahovoj milosti samo je blef, iza kojeg se skriva monopolistički, feudalni odnos prema raji, a čiji je cilj zadržavanje materijalnih i begovskih pozicija nekoliko bošnjačkih familija i njihovih satelita. Decentralizacija nacionalne politike, širenje dijaloga o bošnjačkoj budućnosti, stvaranje nadideološkog prstena energije, prvo bi sa političke scene pomelo monopoliste u SDA, ali bi zauzvrat Bošnjacima podarilo akumulaciju djelatne svenacionalne strategije. Otud se događa da ovako bitna pitanja, kao što je opasnost gubitka pola miliona Bošnjaka, uopće ne dopiru do SDA, Islamske zajednice, i svih drugih faktora u minderskom krugu. Njima je svejedno, da li bilo više ili manje Bošnjaka, jer njihove pozicije nisu uslovljene tim nekakvim Bošnjacima u dijaspori. Budući da minderski krug SDA razmišlja, uglavnom, samo o sebi, iako se maskira tzv. nacionalnom politikom, logično je što kao rezultat imamo apsolutnu nezainteresiranost za gubitak pola miliona Bošnjaka. To, dakako, nije opravdanje ni za sve druge bošnjačke institucije, ali i pojedince, koji su se nakon Ešdaunove privremene milosti uljuljkali u uvjerenju da je opasnost prošla, pa se može, od danas do sutra, rahat seiriti i čekati kad će nas opet nešto mlatnuti iza leđa. Moglo se mnogo toga učiniti za ovih godinu dana, prije nego što smo opet spoznali da je živa i čila nakana srpsko-hrvatskih stratega da zbrišu Bošnjake u dijaspori.
Valja praviti razliku između kakve-takve bošnjačke SDA, i vrlo jasne antibošnjačke strategije SDP-a, koji se Bošnjacima pokušao nametnuti kao zastupnik njihovih političkih interesa. SDA je možda spletena i smetena, ali nema nikakve dileme da bi SDA ispravno reagirala kada bi se njena ćoravost usmjerila u pravcu pitanja o mogućnosti gubitka pola miliona Bošnjaka. SDP, s druge strane, posve svjesno ne bi reagirao, kao što i nije reagirao kad je trebalo, otud što je SDP od glave do pete hegemonistički igrač Srbije i Hrvatske na prostoru sa bošnjačkom većinom. U vrijeme kad je Lagumdžija bio ministar vanjskih poslova trebalo se dogoditi ovo prvo ispisivanje Bošnjaka u dijaspori iz bh. državljanstva. On nije ni jednom upozorio na takvu mogućnost, već je cara ćero do duvara, kako bi se stotine hiljada Bošnjaka u dijaspori probudilo bez bh. pasoša. On je svim drugim, pa i ovim, pročitan do balčaka.
Alternativa nastavku genocida
Problem za koji su mnogi mislili da je riješen, reaktueliziran je nedavno, odlukom Doma naroda Paramentarne skupštine BiH, na sjednici 28. i 29. XII 2003., da odbije usvojiti Prijedlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državljanstvu, koji je na sjednici od 13. V 2003. usvojio Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH. Zakon je trebao omogućiti da državljani BiH koji su dobili, ili dobiju, državljanstvo drugih zemalja, po automatizmu ne izgube bh. državljanstvo. Dom naroda je, eto, smatrao da bh. državljani, koji prime državljanstvo neke druge države, treba da izgube bh. državljanstvo. Dakako, srpski i hrvatski poslanici, kao i poslanici SDP-a, itekako su bili svjesni da će njihova odluka pogoditi prije svega Bošnjake, koji su usljed blokade Aneksa sedam, bili primorani da ostanu u drugim zemljama i da prime tamošnje državljanstvo. Jedina enigma u ovoj priči je ponašanje SDA, koja ni na svojoj novogodišnjoj press-konferenciji, na kojoj su sumirani najznačajniji politički potezi, nije ni riječ kazala o mogućnosti da stotine hiljada Bošnjaka budu ispisani iz bh. državljanstva.
Šta je tu je. Preostaje nam jedino kontinuirana medijska kampanja, s ciljem iniciranja političke volje koja će ultimativno tražiti da Dom naroda ili promijeni svoju odluku, ili da Visoki predstavnik nametne ovaj Zakon, kao jedinu alternativu ozvaničenju nastavka genocida nad Bošnjacima.
antrfile
Propast Aneksa sedam
Pitanje bh. državljanstva za naše ljude u dijaspori nemoguće je pošteno tematizirati i bez analize realizacije Aneksa sedam. No, to niko ne čini, jer bi valjalo zaključiti kako je, i zašto je, Aneks sedam propao, i kako Bošnjaci koji su deportirani u genocidnom etničkom čišćenju, nisu u objektivnoj mogućnosti da se vrate svojim kućama.
U oba bh. entiteta izbjeglim i raseljenim licima vraćeno je skoro 250.000 stanova i kuća – 130.000 u RS i 120.000 u FBiH. Ostalo je još oko 5000 slučajeva za koje se smatra da su pravno komplicirani, ali se projekat, za međunarodnu zajednicu, smatra završenim. Pominje se da ima još oko 50.000 zapuštenih i porušenih stambenih jedinica, za čiju obnovu je potrebno oko 450 miliona eura. OHR i druge međunarodne instance već godinama ne žele razumjeti da proces povratka nije puko vraćanje imovine, i da taj proces prije svega zahtijeva obezbjeđenje političkog i društvenog ambijenta u kome bi povratnik mogao živjeti kao ravnopravan građanin. Genocidni entitet je podržao projekat pod nazivom Ostanak, čime se Srbi koji su živjeli na teritoriji Federacije i materijalno i politički ohrabruju da ostanu u RS, dok se Bošnjacima i Hrvatima u RS ne nudi nikakva bolja perspektiva od apartheidske.
U Sarajevu ili Tuzli, recimo, Srbima je vraćena sva imovina, ali oni imaju svoj Ostanak, pa taj povratak nema nikakve svrhe. Bošnjaci s teritorije RS nemaju se gdje vratiti, jer su izloženi terorističkim napadima i stalnim šikaniranjima. Uprkos tome, OHR je obznanio da zatvara svoj odjel za povratak, jer se smatra da je posao doveden do kraja. OHR bi trebao objasniti kako se to završenim poslom može smatrati podatak da u RS nema ni desetak odsto Bošnjaka i Hrvata, i da je Federaciji, doduše prema srpskim izvorima, nema ni pet odsto Srba.
Ako je to tako među prognanicima i izbjeglicama u Bosni, kakva je tek perspektiva ma kojeg našeg čovjeka koji danas živi u Americi ili Australiji, i koji bi se želio vratiti, ali – nema gdje. Taj naš čovjek ne može snositi odgovornost, i nadasve – štetu, za propast Aneksa sedam. Njemu se mora omogućiti da ostane u bh. državljanstvu, bilo kao dio dijaspore, bilo kao eventualni povratnik u BiH.
Br. 98, 6. I 2004.