Walter

Okupacija sudstva pod krinkom reformi

Izbacivanjem Bošnjaka iz sudske vlasti stekli su se uvjeti da se montiranim procesima protiv bh. patriota agresija na BiH pretvori u građanski rat. Uskoro će srpsko-hrvatsko okupatorsko pravosuđe u Sarajevu pokrenuti 300 montiranih procesa u kojima će Bošnjaci biti osuđeni za izmišljene ratne zločine.

Bila je u Tuzli krajem 80-tih nekakva cura što se furala da je filozof. Čini mi se, zvala se i Snežana i Snježana, prema potrebi, jer je podjednako bila i iz Beograda i iz Zagreba, iako tamo nikada nije bila, ni na ekskurziji. Credo njene provincijalne duhovnosti je glasio: ja nisam odavdje. Takvih pojava je bilo na pretek u svim našim bosanskim sredinama.

Ima ih i danas, oko krugova 99, Dana i Slobine Bosne, gdje god se koncentrira provincijalni duh Bosne, kome je, što Sidran reče, uskusnije beogradsko i zagrebačko govno, nego bosanska baklava. Sa stanovišta duhovne higijene, takve pojave zavređuju prezir i podsmijeh, no, u Bosni su one uvijek bile dobrostojeće, zadrigle i site od uvažavanja. Tako su i ovoj tuzlanskoj budalači sa njenim sterilnim bg/zg poluinformacijama bila sva vrata otvorena. Jerbo, nije odavle, pa je biće pametnija od nas što smo odavle. Helem, nejse.

Ovu priču počinjemo pomenom na ovu beznačajnu ličnost zbog jedne njezine provale kojoj se u to vrijeme podsmijehivala sabrana raja. Ona je na nekoj terevenci hlupila sljedeću misao: U dobrog naroda je dobar vladar, a u lošeg naroda je loš vladar. I, tačka. Stotine puta mi je u posljednjih deset godina naumpala ova izvaljotina, kojoj sam se nekad od srca smijao, i koju sam prepričavao kao cirkus, a koju danas od srca uvažavam. Zašto?

Mutavi biraju mutave


Narod bira vlast koja zadovoljava njegove kriterije i afinitete, pa čak i estetske nazore. Ako narod politiku razumije kao estradu, pa mu je svejedno da li mu pjevao Šerif Konjević, ili mu pričao Haris Silajdžić, posve je logično da će mu u magli ostati one bitnosti koje treba da čine dobru vlast.

Ako se od političara traži da bude lijep, i pametan, prema estradnim kriterijima, onda takav izabranik narodnog srca i nema druge obaveze nego da titra glupavim narodnim plafonima. Masa pametnih ljudi, koji su bivali kandidati na izborima, i koji bi znali plivati u mutnoj političkoj vodi, ostala je u zapečku demokratske volje. Narod bira naspram svojih kolektivnih demokratskih potencijala. Baš zato nama se događalo, a evo nam se događa i danas, da naši izabranici mutavo blehnu u ozvaničenje mirnodopskog genocida nad Bosnom i Bošnjacima. Nisu to mutavi oni, već smo to mutavi mi koji smo ih u svojoj mutavosti mutave izabrali.

Bošnjački narod upravo doživljava sudbinu njemačkih nacista poslije Drugog svjetskog rata. Pa i gore od toga, jer Njemačkom su vladali marionetski njemački kadrovi, a ne Amerikanci ili Britanci, za razliku od BiH gdje se glavne državne funkcije silom, u apsolutnoj dimenziji, prenose na srpske i hrvatske kadrove. Tu i tamo zagubi se i poneka zalutala marioneta sa bošnjačkim imenom.

Postoje dvije bitne razlike u ovom poređenju. Bošnjaci nisu bili agresori, masovne ubice, nisu napadali tuđu zemlju i imovinu, niti su tuđe živote smatrali smetnjom svome životu. Njemci jesu. Jesu i Srbi i Hrvati, u agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Umjesto da genocidni projekti Srbije i Hrvatske dožive međunarodni tretman kakav je imala nacistička Njemačka, to se događa Bošnjacima, narodu koji je uprkos teškim iskušenjima, konkretnim djelima branio ideju zajedništva i tolerancije.

Prisjetimo se, u Tuzli, recimo, Hrvati nisu imali mobilizacijsku dužnost i obavezu, sjedili su u hladovini i Bošnjacima prodavali robu iz tzv. Herceg-Bosne, dok su njihove živote i imovinu svojim životima i tijelima branili Bošnjaci i njihove porodice; mogli su otići u inostranstvo, a njihove kuće nisu davane za privremeni smještaj izbjeglica, već su čuvane kao dokaz o poštivanju ljudskih prava svih bh. naroda. Baš u Tuzli Srbi su imali ljudska prava da se ponapijaju od sreće 11. jula 1995., da se u pijanstvu popnu na zvonik pravoslavne crkve, i da tandrču zvonima u slavu oslobođenja Srebrenice, ali niko ih zbog tog zločinstva nije ni mrko pogledao. Sve je to multikultura, rekli bi filozofi.

U ovim ilustracijama postoji dominantna crta koja svjedoči da su Bošnjaci bili posvećeni idejama zajedništva i humanizma, uprkos poniženjima koja su trpili, i trpe, zbog svog upornog opredjeljenja, bez kojeg, svjesni su toga – nema Bosne.


Međunarodna politika u BiH je odveć odlučila, a to se posljednjih mjeseci monstruozno finalizira – da srpski i hrvatski genocidni nacizam nadredi civilizacijskoj ideji Bosne, tako što će Bošnjaci, kao baštinici te ideje, biti marginalizirani poput Jevreja u začetku Hitlerove Njemačke, i razvlašćeni kao Nijemci poslije Drugog svjetskog rata.
Povoda ovom promišljanju ima na pretek. Posljednji je spoznaja da je bošnjački narod izopćen iz sudske vlasti. Ne radi se više o strankama, o ideologijama, o kadrovskom prepucavanju, već o narodu, čiji je svaki pripadnik dovoljno nepodoban i kriv da bude tužilac ili sudija.

Na početku agresije, vojne hunte Radovana Karadžića i Mate Bobana su počinile sličnu stvar koju danas čini međunarodna politika u BiH: posmjenjivale su sve bošnjačke kadrove iz svojih (para)državnih organa. Doduše, međunarodna politika u BiH je milostivija, jer ne ubija bošnjačke intelektualce. No, relativan je pojam smrti. Ponekad su gore i bolnije te žive smrti, u kojima čovjekovo dostojanstvo biva srozano do patnje, pa življenje poniženja dođe gore od same smrti.

Pravosuđe je definitivno, u cijelosti, u rukama Srba i Hrvata. To je pozicija iz koje se može nastaviti institucionalno obespravljivanje i ponižavanje bošnjačkog naroda. Dokle? Valjda do one granice kada će u Bosni ostati jedino Bošnjaci koji nikome neće biti smetnja, jer neće imati ni imovine, ni intelekta koji bi ugrozio konačnost zavjereničkog plana protiv BiH.

Papa papak

Na ovim stranicama mnogo puta smo ukazivali na indikatore koji svjedoče o konačnom međunarodnom planu za BiH. Naspram logike koja bi vodila reafrirmaciji bh. vrijednosti, uviđali smo poteze međunarodne politike u BiH kojima se betoniraju genocidna i osvajačka postignuća.

Rušenje Odluke o konstitutivnosti kroz lažne ustavne promjene, ili usvajanje Izbornog zakona kojim se učvršćuje, a ne olabavljuje dejtonska navodna privremenost, ili genocidna Odluka o Žepču kojom se od ove općine nasilno pravi grad sa hrvatskom većinom, itd, itd. – sve su to neoprostive greške međunarodne politike, ali, ako stvarnost tumačimo sa pozicija bh. ideje. S druge strane, pak, ako pokušavamo pretpostaviti putanju zavjere protiv Bosne i Bošnjaka, onda ćemo pronaći logičan slijed u potezima koji su vodili betoniranju, a ne prevazilaženju dejtonskog, agresijom stvorenog stanja.

Teško je, zar ne, povjerovati kako Evropa preferira krstaške motive nad civilizacijskom idejom jedinstva u razlikama? Bosna je najvjernija svjetska paradigma ove plemenitosti. Evropa je konačni vlasnik bosanske sudbine, pa je to svevlašće, u neku ruku, poistovjećuje, tobejarabi, s Bogom. U našoj intimnoj percepciji samo Bog ima apsolutnu moć, a Bog je dobar, pravedan, ljudski. Otud smo valjda refleksno skloni i da evropsko svevlašće nad bosanskom sudbinom doživljavamo u božanskim atributima. Teško je povjerovati da neko ko ima apsolutnu moć nije dobrohotan.

No, Evropa je ovozemaljska sila, iako nam se njena svemoćnost odslikava u apsolutnim kategorijama. Svoju ovozemaljštinu Evropa je posvjedočila u vrijeme genocidnih agresija na Bosnu i Bošnjake, kada je, bez dvojbe, bila kooperant u srpsko-hrvatskim fabrikama/tvornicama smrti. Tu nema nikakvih dilema.

Zašto smo povjerovali da će mir biti bolji od rata? Valjda smo pomislili da će inflacija smrti i patnje u Bosni kultivirati i oplemeniti dotad osvjedočenu relaciju između evropske i srpsko-hrvatske kršćanske matrice. Na žalost, naš veliki prijatelj, Papa Ivan, založio se da Evropski ustav bude određen kršćanstvom, što će reći da se Evropa protumači kolijevkom tek jedne od desetine religija čiji sljedbenici Evropu doživljavaju kao svoju domovinu. Time bi svi drugi postali građani drugog reda, i u neku ruku – evropski podstanari.

Papa je trebao dobiti Nobelovu nagradu za mir, jer slovi kao jedan od najvećih pacifista u povijesti civilizacije; no, njegova vizija Evrope ne odudara previše od segregacijske i apartheidske filozofije sljedbenika tzv. Velike Srbije i tzv. Velike Hrvatske. I oni su jednako tvrdili da kršćani imaju pred Evropom veća prava nego muslimani. Tvrdili su da su više Evropljani, nego su to Bošnjaci, a jedan jedini razlog bila je vjerska pripadnost. Kad bismo poćerali genetske osobenosti, ustanovili bi da je u Srba, recimo, više azijatskih, nego slavenskih gena, no, Bošnjaci nisu nikad razmišljali u tim prizemnim kategorijama. (Doduše, tako jeste razmišljao komesar Fatmir, ali on nosi mindžuhu u uhu pa se ne može računati u skromne Bošnjake.)

Srbi i Hrvati jesu, jer je njihova zločinačka mašta posezala za svim (kvazi)argumentima kojima bi se mogla braniti i legalizirati genocidna agresija nad Bošnjacima. Nije problem što su srpski i hrvatski kolektiviteti oboljeli od nacizma, od krstaškog fundamentalizma, problem je kad Evropa pristaje da tu nakaznost uvaži kao pravilo balkanske i svoje budućnosti. Jer, da je Evropa ostala vjerna antifašističkim i antinacističkim idealima, za koje su u Drugom svjetskom ratu živote dali milioni njenih građana, nikada se ne bi dogodilo da preferira srpsku i hrvatsku genocidnost nad idejom Bosne.

A Bosne, jasno je, nema bez ravnopravnih Bošnjaka, svukud, a nadasve u pravosuđu, kao jednom od tri stuba (druga dva su izvršna i zakonodavna vlast) demokratske i slobodoljubive vlasti.

Bošnjaci pod šljivom

Međunarodna politika u BiH posljednjih je godina proglasila razne reforme. Remontira se sve moguće što bi u remontiranom izdanju moglo marginalizirati Bošnjake. Ta prosvjetiteljska misija je upakovana u tobožnju standardizaciju bosanske budućnosti prema evropskim vrijednostima. Tako se dogodilo da brzinska privatizacija pokoristi jedino hrvatskim i srpskim političkim mafijama, koje su za male pare preuzele vlasništvo nad bosanskom imovinom, i u ovom frtalju Bosne gdje su Bošnjaci u većini.

Danas je jasno da je privatizacija propala, samim tim što su radnici, kao dosadašnji vlasnici kapitala, u ogromnoj većini, ostali kratkih rukava. Potom, reformirala se policija, pa se dogodila ekspanzija narkomanije i prostitucije, kao pojava za koje nismo znali dok nas nisu zadesili evropski standardi. Reformiralo se, eto, i pravosuđe, a kao konačan ishod smo dobili stotine otpuštenih iskusnih pravnika, sudija i tužitelja, koji nemaju šanse ni da otvore advokature, jer je upisnina povećana na svote koje imaju samo rijetki. U toj čistki najviše su fasovali Bošnjaci. U Tuzlanskom kantonu je na ulicu kao navodni višak izbačeno 20-tak sudija Bošnjaka.

U Sarajevskom kantonu je i posljednja bošnjačka funkcija u pravosudnom sistemu predata nebošnjacima: na mjesto kantonalnog tužitelja Mustafe Bisića metnut je Branko Šljivar. Svaka čast ovom branitelju rakijske biljke, možda ona zavređuje i višu funkciju, ali Bošnjaci imaju pravo na jednakopravnost. Kao jedina preostala bošnjačka ikebana na pravosudnim funkcijama ostao je Amir Jaganjac, predsjednik Vrhovnog suda.

On bezbeli vjeruje kao će mu poslušnost prema međunarodnim vlasnicima njegove funkcionerske sudbine obezbjediti produženi rok trajanja.

Šta je ponižavajuće u ovoj priči? Sve ove sudije su već mjesecima živjele u strepnji od otpuštanja. Mnogi su bili spremni i da vode montirane procese protiv Bošnjaka, samo da ostanu u sedlu, za platu od nekoliko hiljada maraka, koja navodno garantira njihovu nepristrasnost, a zapravo ih i te kako čini poslušnim podanicima novog ideološkog komiteta. Uprkos iskazanoj poniznosti, oni su otpušteni. Ova priča po dramaturškoj matrici neodoljivo podsjeća na sve one Bošnjake koji su pristali, kako bi sačuvali imovinu, da služe četničkoj ili ustaškoj okupatorskoj vlasti, pa da čak i u njihovim jedinicama ratuju protiv Armije RBiH, a onda su, na kraju, ipak protjerani, uz asortiman poniženja.

Pravosudni zločin i zločinačko pravosuđe

Pravosudna pamet je ključ za demontiranje zavjere protiv Bosne. Pravosuđe može učiniti više od politike, jer je politika obavezna da se ravna prema odlukama sudova. Otpuštene bošnjačke sudije bi se mogle ujediniti i pokrenuti proces protiv međunarodne politike u BiH, protiv međunarodnih predstavnika, pred njihovim nacionalnim sudovima, i ti bi se procesi vodili i okončali u interesu pravde i istine. Međunarodne zvaničnike treba tužiti za sprovođenje politike apartheida i segregacije prema Bošnjacima.

Pred austrijskim Sudom treba tužiti bivšeg visokog predstavnika Wolganga Petriča, recimo, za Odluku o Žepču. Zašto to Žepljaci dosad nisu učinili? Ako se dobije takav proces, on postaje obavezujući naspram (na žalost, zasad nepostojeće nakane) da se ruši takva genocidna odluka. Primjerice, grupa seljaka iz Srbije je tužila Njemačku armiju za sudjelovanje u bombardiranju Srbije, za rušenje nekakvih mostova u Vojvodini, i taj proces se vodi pred njemačkim pravosuđem. Zapadno pravosuđe je oslobođeno od politike, ono je iznad politike, a zapadna politika je kreator nastavka razaranja Bosne. Treba doskočiti toj politici, tako što će međunarodni zvaničnici u BiH postati svjesni da će im se za sve što učine u BiH, a što se kosi sa univerzalnim pravnim načelima, suditi u njihovim zemljama.

Glavni krivac za izbacivanje Bošnjaka iz pravosuđa je izvjesni Jan Erik Oja, koji je na čelu tzv. Nezavisne komisije koja realizira projekat remonta našeg pravosuđa. Protiv ove osobe treba povesti sudski proces, u kome je lako dokazati da je svjesno prekršio ustavno pravo Bošnjaka na jednakopravnost, izbacivši predstavnike jednog naroda iz sudske vlasti. Desetine sudija koje su ostale bez posla sigurno znaju kako to učiniti. No, jedini problem ovih sudija je to što nose bošnjačku genetsku falinku i što do besmisla vjeruju da će im se neko smilovati na njihov jad. Griješe. Takve i Bog prezire.

Ne treba imati iluzije spram (i)racionalnosti ovakvih postupaka međunarodne politike u BiH. Izbacivanje Bošnjaka iz sudske vlasti nije plod kleronacističke mržnje. Riječ je o pukoj računici. Bošnjake treba dovesti u istu ravan sa srpskim i hrvatskim genocidnim huntama, kako bi se agresija na BiH pretvorila u tzv. građanski rat. Dokle god su Bošnjaci isključive žrtve rata u BiH, i jedini civilizacijski baštinici bosanske ideje, dotle je nemoguće dejtonsku privremenost pretvoriti u budućnost iz Karađorđeva. Da bi se popravio zločinački debalans, nužno je proizvesti zasad nepostojeće bošnjačke zločine. Već mjesecima je u toku medijska i politička priprema kroz optuživanje Bošnjaka za vezu sa tzv. islamskim teroristima. Prema američkim informacijama broj arapskih državljana u redovima ARBiH nikada nije prelazio 500, i to uvezenih iz Zagreba, dok s druge strane su na hiljade stranih državljana ratovali u VRS i HVO. Ali, ko te pita.

Prema pouzdanim informacijama, pravosuđe u Sarajevu treba da procesuira oko 300 predmeta u kojima se Bošnjaci terete za ratni zločin. Takav pravosudni zločin može izvesti samo zločinačko pravosuđe.

Walter, Br. 95, 25. XI 2003.

Na današnji dan

Kalendar

Novembar 2003
P U S Č P S N
 12
3456789
10111213141516
17181920212223
24252627282930

Arhiva

Kategorije