Ramazanski spokoj uvlači se u bosanske mahale, dok nad našim krovovima još uvijek ledbe reakcije na Alijin odlazak. Kritična masa ljudi u postu širi energiju staloženosti, i njome obuzima i one za koje je ramazan ne znači ništa. Energija smiraja dođe kao voda po vatri, razbuktanoj u konfliktima koje je donio različit komemorativni tretman života i djela Alije Izetbegovića. Ramazanska plemenitost sama je po sebi egzil pred bahatim svakodnevljem, a pogotovo danas, poslije Alijine smrti, kad u duhovnoj posvećenosti vrijedi poslagati utiske i predvidjeti puteve.
Tetack in the chelo
Dogodile su se dvije ekstremne pojave koje odudaraju od namjere većine patriotskih Bosanaca da se od Alije Izetbegovića oproste u miru i dostojanstvu. Prva pojava je vrijeđanje i sataniziranje, a druga je hipokrizijsko glorificiranje Alijine uloge. Ni jedan ni drugi pristup nisu tačni, drski su, i neprimjereni univerzalnim običajima oproštaja sa nečijim životom.
Od Karadžićevih sljedbenika se definitivno može očekivati sve! Na vijest o Alijinoj smrti oni su poručili: Alija je zločinac! Aliji je bilo mjesto u Hagu! Kao i u mnogo drugih slučajeva, velikosrbi ne kažu – kako je to Alija zločinac. Gdje su ti zločini? Ima li makar i jedno mjesto pod Alijinom vlašću koje liči na ma koji od stotine četničkih konc-logora, gdje su ljudi ubijani sa strašću i perverznim porivima, izdignutim na pijedestal srpskog nacionalnog interesa? Nema!!! Pa zašto onda velikosrbi lažu? Zato što su zločinci, od glave do pete, i što im je laž prirodni duhovni ambijent.
Velikosrpsko zločinstvo i lažljivost su rezultat kolektivne mentalne perverznosti. Samo bi razvratan krmeći um, kakav je onaj Borislava Paravca, mogao u vrijeme kolektivne boli Bošnjaka, poručiti: Alija je zločinac. Paravac nije ljudsko biće, ono je divlja svinja, čvarak s mozgom, čiji bi život prohujao u svinjcu da mu Alija nije priznao Republiku Srpsku, naivno vjerujući da će zakonski ambijent kultivirati koljače i kretene. Alija se prevario, u najboljoj namjeri, jer nije imao snage vidjeti da Bog u ljudsko obličje oblači i životinje, poput Paravca, sa kojima se jedino može komunicirati daljinski, putem – tetka u čelo.
Istovremeno je reagirao i glavni Lagumdžijin partner u RS, Milorad Dodik, koji je poručio da je bolest spasila Izetbegovića od odlaska u Hag. Dodik laže! Dodik vrijeđa! Dodik urinira po bošnjačkoj boli! Njegova kretenska lupetanja lako je razobličiti. Jednostavno, zar bi ovoliki broj svjetskih uglednika odavao poštu nekome ko je trebao završiti u Hagu?! Prisjetimo se, u povodu smrti Franje Tuđmana iz Evrope se nije čula ni jedna pozitivna riječ, jer je prvi hrvatski Predsjednik bio kandidat za Hag. Ubijao je bošnjačke i srpske civile, otvarao konc-logore, rušio bogomolje, i ni po čemu se nije razlikovao od Miloševića ili Karadžića. Za sve njih, Alija je pacifistički i humanistički gorostas.
Dommacha litha
Po moralnom peksinluku kod velikosrba ne postoje ideološke razlike. Paravac i Dodik su jedno te isto. Gotovo smo sviknuti na svesrpsko genocidno bratstvo i jedinstvo. Iznenađuje nas, pak, domaća radinost. Prijateljski Bosanski kongres, za koji smo vjerovali da u konstruktivnoj kritičkoj misiji tematizira greške Izetbegoviće politike, prosuo je po ljudskoj boli bibavu litu, vrijednu zgražavanja.
Nekoliko sati poslije Alijine smrti, Bosanski kongres iz Čikaga je obznanio tekst pod naslovom: IZDAJNIK JE MRTAV – ŽIVJELA BOSNA i HERCEGOVINA!
Bosanski kongres ima pravo vjerovati kako je Alija izdajnik. Ima pravo prikupljati argumente u prilog svoje teze. Alija nije svetac pa da bude oslobođen kritičkog suda. Sve je to normalno u demokratskom ambijentu. Međutim, ono što nije normalno, što je razvratno, pogano, četničko i ustaško, jeste slavljeničko raspoloženje Bosanskog kongresa zbog Alijine smrti. Samo se kreteni raduju kad neko umre. Ljudska bića odšute, kad nemaju šta reći. U Sarajevu ima mnogo ljudi koji Aliju smatraju negativnom i štetnom pojavom za Bosnu i Bošnjake. Ali, ovi ljudi šute, jer je Alija nekome otac, nekome vođa, nekome svetac, i ljudski je ne poganiti nečiju bol. Izuzetak je, doduše, Senad Avdić Tucca, koji je odmah po zagrebačkim medijima prosuo salve gadosti protiv Izetbegovića. Njegov gadluk nije mogao sačekati koji dan, dok bol mine.
And the necriw and the criw
S druge strane, imali smo poplavu glorifikacija Alijine ličnosti. Običaj je da se o mrtvima govori sve najbolje. Sporno je kad u ovom običaju sudjeluju političari koji su svoju platformu zasnovali na satanizaciji Alije i njegove politike. Lagumdžija povraća hvalospjeve o Aliji. Mogao je tako nadahnuto govoriti i za Alijinog života, ali, nije. Pa ako mu je Alija baš toliki pozitivac, kako je moguće da su njegovi prvi saradnici tzv. islamski teroristi?!
Alija je imao apsolutnu vlast, što se vidi i kroz aktuelne reakcije u kojima niko ne spominje pluralizam, već samo i isključivo Aliju. Da nije bilo Alije, ne bi bilo ni Bosne – čulo se stotine puta. Po tome, njegova vlast je bila autoritarna. Dakle, ni jedan državni funkcioner ne može biti kriv za tzv. islamski terorizam, a da i Alija ne bude kriv. Ako je za Lagumdžijinu policijsku državu Alija velikan, pozitivac, mirotvorac, itd., onda su takvi i svi drugi u Alijinoj piramidi vlasti. Lagumdžija se s računom preračunao, jer je uočio da svjetski lideri šalju pozitivne poruke o Alijinoj ulozi, pa se i on pridružio hvalospjevima.
Ali, dužan nam je objasniti vezu između plemenitog Alije i njegovih opasnih saradnika.
Ramazanska će čistota izbistriti nagomilane nejasnoće. Sve će tražiti svoje mjesto. I oni tekbiri na Alijinoj dženazi. …Kao naslijeđe Alijine građanske Bosne.
Walter, Br. 93, 28. X 2003.