Walter

Trebaju li nam strane džamije dok ne obnovimo svoje: Islamski feudalizam

Sakralna vrijednost porušenih džamija je naša veza sa poviješću Bosne. Ako izignoriramo tu vezu, i ako svoj islam oslonimo na džamije građene u 21. stoljeću, i sebe ćemo naslikati kao došljake na balkansko tle, kao strano tijelo koje je tu od jučer.

Totalitarni gen određuje zagubljenost bosanskog društva, a poglavito Bošnjaka. Srbi i Hrvati su demokratski hendikep nadomjestili velikodržavnim ciljevima. Bošnjaci, naučeni da vazda budu nošeni sudbinom, nemaju snage uspostaviti ma kakav cilj. Da bi se put pronašao, i putnik usmjerio, valja povesti dijalog, jer se samo kroz propitivanje prošlosti i sadašnjosti može izbistriti ambicija za budućnost. No, totalitarne navike ovdje isključuju dijalog kao bogohulnu aktivnost. Otud nikad Bošnjaci nisu poveli dijalog o učincima SDA, kao što nikad ni predstavnici tzv. demokratske alternative nisu poveli dijalog o uzrocima poraza SDP-Alijanse. Valjda se misli da bi kritičko promišljanje moglo ugroziti njihove političke pozicije, a nema ubjedljivijeg ugrožavanja od tetošenja slabostima i sujetama. Ovo pravilo jednako važi i za ljude i za partije, i za svaki drugi oblik života na Zemlji.

Antikritički monolog SDP-a
Upravo zbog šutnje koja je uzrokovana totalitarnim navikama, mi danas tapkamo u mjestu, svejedno da li govorili o učincima politike SDA ili SDP-a. Tek prije neki dan Zlatko Lagumdžija je naložio svim lokalnim organizacijama SDP-a da obznane plakat u kome objavljuju da će SDP u narednom periodu organizirati tribine po općinama, na kojima se navodno želi susresti sa kritičkim mišljenjem javnosti. Na tirbini SDP-a u Srebreniku vidjelo se na šta će ličiti to kritičko suočenje. Dovezeni su autobusi SDP-ovih aktivista iz okolnih općina, koji su frenetično pozdravili svog lidera, aplaudirajući po diktatu na svaku njegovu ispraznu parolu. Uz lidera SDP-a, na bini je bio i bivši guverner Tuzlanskog kantona Selim Bešlagić, o čijim je kriminalnim aktivnostima, za njegovog mandata, napisano stotine tekstova, na koje SDP nikada nije reagirao ni na koji način. U vrijeme Bešlagićeve vladavine Tuzlanski kanton je budžetska primanja umanjio za tri puta, jer je uspostavljen kriminalni, paralelni sistem naplate poreza, koji je dobio dimenziju uzimanja reketa od strane državne mafije. Mnoge firme su uništene, kriminalno privatizirane, a nezaposlenost se proširila. No, nikome u ovoj robotiziranoj sali nije naumpalo da povede kritički dijalog o učincima vladavine SDP-Alijanse. Tvrdilo se da vlast SDA nije ništa uradila za godinu dana, da je stanje sve gore i gore, ali se zaboravilo kazati da je trenutni haos posljedica kriminalne vladavine SDP-Alijanse, koja je samo u Tuzlanskom kantonu zatekla budžet od 300 miliona maraka, da bi ga na kraju mandata srozala na nekih stotinjak miliona maraka. Sve u svemu, bio je to ortodoksni, komunistoidni monolog Zlatka Lagumdžije, praćen naručenim aplauzima. Od kritičkog dijaloga unutar SDP-a, dakle, nema ništa.

Kokuzluk i ugursuzluk
Potpuno je identična slika u SDA. Paradoksalno je da je SDP do izbora 2000. upravo žestoko kritikovao mindersku, sehardžijsku, autokratsku stukturu vladavine SDA, a da je godinu-dvije poslije preuzeo iste obrasce vladavine. Ono što su u SDA bili poznati nam minderaši, to su u SDP-u Zlatko Lagumdžija, njegovi kumovi i dvorjani, na čelu sa suprugom mu Aminom, nekadašnjom gardaroberkom u Kamernom teatru 55, a sad najednom uspješnom biznismenkom čijoj su se ko fol marketinškoj agenciji poslovi namiještali na principu mafijaškog reketa. U toku dvogodišnjeg opozicionarstva, koje je podatno za dolaženje pameti, u SDA se nije promijenilo ništa, izuzev što Sulejman Tihić i Seada Palavrić imaju kvalitetne solističke istupe, ali to nije snaga političkog kolektiviteta, već volja pojedinaca. Dijalog je mrtav, jer se nikad nije ni rodio.
Ovaj uvod smo sačinili kako bi pozicionirali jedno od pitanja koje nije nikada demokratski i dijaloški razmatrano u bošnjačkom društvu, a to je pitanje izgradnje porušenih džamija, odnosno ekspanzija izgradnje novih džamija, uz ignoranciju više stotina ruševina. Poznato je da se Islamska zajednica ni do danas nije oslobodila feudalističkog promišljanja svoje uloge, vjerovatno jer strahuje da bi ulazak dijaloga u njene avlije mogao razbrkati lagodan život vjerskih službenika. Otud se pored hiljade diplomanata nekoliko medresa u BiH ne može naći ni jedan jedini zaljubljenik u islam koji bi otišao u Podrinje da bude uz vjernike, povratnike. Bezbeli je ljepše mlatiti pare na dženazama u bošnjačkom okruženju, nego ići među ove ostavljene i zaboravljene Bošnjake, gdje nema ni para, ni sigurnosti, ni hladovine. Hiljade diplomanata su naopako motivirani u pogledu razumijevanja svoje uloge u islamu, i uloge islama u Bošnjaka.
Dovoljno je pogledati zarasla i zapuštena mezarja širom Bosne, a posebno u urbanim sredinama, gdje se ljeti trava oko mezareva kosi samo ako će se tu neko ukopati, pa razumjeti da oko hiljadu maraka koliko Islamska zajednica uzima po dženazi – u konačnom skoru biva astronomska suma čiji bi stoti dio bio dovoljan da mezarja, kao slika duhovne higijene jednog naroda, budu zavijena u čistotu i brižnost. Muftije u posljednjim modelima džipova, hodže sa džidžavim narukvicama i pederskim prstenovima, te ostali uposlenici Islamske zajednice koji su povjerovali da su povlaštena kasta u društvu, očito nisu spremni ni na kakav dijalog, jer bi im se taj stoti dio ukupnih, basnoslovnih prihoda mogao odlomiti za duhovnu higijenu naroda. Doduše, valja napomenuti da su imami u nekim mjestima, recimo u Gračanici, pozivali na džumama ljude da se organiziraju akcije uređenja mezarja, ali se samo jedan džemat odazvao. Zašto? Možebit zato što džematlije znaju da Islamska zajednica ima dovoljno novca da plati uređenje, ali ne želi odreći se ni cvonjka u tu svrhu? Možebit zato što smo u kritičnoj masi ugursuzan narod pa ćemo mirne duše gledati kako je trava prerasla nišane naših bližnjih? Svejedno, opravdanja nema. Srbi i Hrvati si takav ugursuzluk nikada ne bi dopustili.
Ovaj ilustrativ oko mezarja samo ukazuje da je Islamska zajednica odrvenila na suptilne osjećaje, kao što i svaki skorojević zaboravi na vrijeme kad je bio obični smrtnik. Šteta po Bošnjake je nesaglediva, jer bi upravo Islamska zajednica morala biti nosivi stub snaženja naroda, kojeg nema bez dijaloga i kritičkog promišljanja. Ovakva Islamska zajednica ne može pokrenuti takav dijalog, jer bi se lako otkrile i sve njene sintosopstveničke, malodušne, nebošnjačke, pa ponegdje i nemuslimanske osobenosti.

Džamije i bošnjački život
Jedno od pitanja koje bi Islamsku zajednicu moglo dotaći u živac njene aktuelne slabosti jeste – politika obnove i izgradnje džamija. Dosad u BiH niko nije napravio istraživanje o broju i karakteru vjerovatno na desetine novih džamija koje su građene parama Saudijske Arabije i koje ni po čemu ne podsjećaju na islam u Bosni. Istovremeno dok su građene te džamije, koje nalikuju na saharske šatore, zjapilo je stotine zgarišta na kojima su nekad bile džamije koje su porušili četnički i ustaški teroristi.
Dilema je grdna: da li saudijskim nazovi prijateljima kazati kako nama ne trebaju nove džamije, prije nego što obnovimo stare, i tako odbiti mogućnost izgradnje novih džamija po Bosni, koje jesu prilog prisutnosti islama? Ili, pak, prihvatiti očito rezolutnu ponudu saudijskih nazovi prijatelja koji žele davati pare samo za nove džamije, u duhu i stilu svog podneblja? Uz to, izgradnja novih džamija upošljava mnoge ljude, hrani mnoge porodice, pa i službenici Islamske zajednice se u tim poslovima bezbeli fino opare.
Kakve su posljedice? Sakralna vrijednost porušenih džamija je naša veza sa poviješću Bosne. Ako izignoriramo tu vezu, i ako svoj islam oslonimo da džamije građene u 21. stoljeću, i sebe ćemo naslikati kao došljake na balkansko tle, kao strano tijelo koje je tu od jučer. Nema nikakve dileme oko nužnosti obnove i izgradnje džamija, jer tamo gdje su džamije tu je i bošnjački život. Ali, mora biti dileme oko tako olakog, stihijskog tretmana ovog izuzetno važnog pitanja. Islamska zajednica je morala razumjeti da za Bošnjake nema bitnijeg pitanja od obnove džamija, baš onakvih kakve su bile, kako bi svojim historijskim izgledom svjedočile o kontinuitetu bošnjačkog života u BiH. Na žalost, događalo se da se na mjestima porušenih džamija grade posve drukčije građevine, koje ni po čemu ne podsjećaju na džamiju koja je tu postojala 300 ili 400 godina.
Prvi svijetao primjer obnove jedne džamije baš onakvom kakva je bila dogodio se u Stocu, gdje je Careva džamija obnavljana čak po graditeljskim recepturama iz vremena kada je pravljena, sa upotrebom kozje dlake u malteru i sl. No, manje je poznato da su stolačke džematlije Carevu džamiju obnovile bez supervizije Islamske zajednice, jer je prijetila opasnost da na tom mjestu nikne neki saudijski šator.

Rušenje porušenog
Povod za ovaj tekst zapravo je sramno utišani politički skandal koji se dogodio u Livnu, gdje je nadležna općinska služba Islamskoj zajednici naložila da ukloni ostatke centralne livanjske Čurčinica džamije, koji su ustaše minirale 25. aprila 1994. godine. Inspektor koji se zove Hrvoslav Perković je 2. septembra Medžlisu IZ Livno uputio nalog da u roku od 15 dana poruše porušeno, uprkos tome što je Medžlis još prije dvije godine uputio svu potrebnu dokumentaciju i zahtjev za obnovu. Prva začkoljica je nastala kada je nadležni organ vratio dokumentaciju sa zahtjevom da se gradi džamija kakva je bila, a bez kupole koja je predviđena ovim projektom. Medžlis je ušao u žalbeni postupak, tražeći da ne gradi džamiju kakva je bila prije rušenja, već kakva je po nekim predanjima bila prije 300 godina. Vjerovatno bi se dogodila još neka opstrukcija i da je Medžlis ispoštovao zahtjev nadležnog organa, ali je to nebitno za našu temu. Bitno je pitanje: Čemu insistiranje da obnavljamo i gradimo džamije u ma kakvom drugom obliku i duhu osim u onom koji svjedoči da je ovo naša zemlja?
Na ovo pitanje nema učinkovitog odgovora bez dijaloga i bez spremnosti da se čuje kritika, i da se uvaži mišljenje koje je najrazumnije. Odsutvo dijaloga nas po ovom pitanju, kao i po svakom drugom, vodi u tišinu, u zaborav, u propast. Onaj ko priječi dijalog u islamu, o islamu, taj nema veze sa islamom. Islam nije feudalizam, jer se nad njim ne može uspostaviti vlasništvo.

Br. 91, 30. IX 2003.

Kalendar

Septembar 2003
P U S Č P S N
1234567
891011121314
15161718192021
22232425262728
2930  

Arhiva

Kategorije