Ignoriranje referendumske volje 64,14 odsto bh. građana je ignoriranje državnosti Bosne i Hercegovine.
Taman kad insan pomisli da smo svi razumjeli efekte Tužbe BiH protiv SRJ, kao jedinog načina da se dođe do samoodrživog uređenja BiH, pojave se nekakvi madraci da obznane dunjaluku kako ima i drugih puteva do bosanskog berićeta. U Srbiji su izišle desetine tekstova iz kojih se vidi da Beograd razumije efekte Tužbe, koja bi vodila povratku BiH u referendumsko uređenje iz 1992. godine.
Eto, kod nas postoje horde intelektualaca koje navodno ne razumiju efekte Tužbe, pa prave smutnju, poturajući raznorazne inicijative za preuređenje BiH. Suština svih ovih inicijativa je skretanje pažnje sa Tužbe, vabljenje naroda da povjeruje kako ima i drugih, lakših puteva da se ostvari željeni cilj. Nakon što je Krug 99 bankrotirao sa velikosrpskom idejom o tzv. trećoj republici, pojavili su se jurišnici iz Akademije nauka i umjetnosti koji zagovaraju nekakvu Federalnu Republiku Bosnu i Hercegovinu.
Yewrey Nicky na chellu collone
Sedmorica uglednika, koje krasi dežurni avionski lik jedinog javnog jevreja Jakoba Fincija (na njega jedino liči sprženi Niki Lauda), zakupili su od svojih penzija oglasni prostor u novinama i objavili Deklaraciju smutnje. Oni objašnjavaju pogubnost dejtonskog uređenja, te predlažu ustavne promjene u pravcu FRBiH. Sebe predstavljaju kao Grupu za pripremu Deklaracije i okruglog stola o nužnosti izmjena Ustava BiH.
Nelogično je kako se to može prvo objaviti Deklaracija, kao konačan sud, a tek onda planirati okrugli sto koji bi trebao donijeti takvu Deklaraciju. Kakva je svrha okruglog stola, ako je već Grupa donijela Deklaraciju? Ovaj dokument bi mogao biti stavljen na javnu raspravu, ali ne kao Deklaracija, već kao prijedlog deklaracije. Indikativno je kad grupa pismenih ljudi pravi ovakve previde. Slučajno?
Briljantan je prvi dio njihovog teksta, koji nosi naslov Razlozi za izmjene Ustava Bosne i Hercegovine. To je jedna od dosad najkonciznijih, najtačnijih analiza pogubnog dejtonskog razređenja BiH. Majstorskim stilom Grupa je uspjela sažeti glavne znakove poratnog razaranja BiH. Oni se čak spuštaju do tako suptilnih analiza socijalnih nastranosti, uzrokovanih dejtonskim haosom, da se u ovom sažetom tekstu bave čak i – porastom nemotivisanih nesreća i ubistava. Oni govore o – imploziji beznađa, što je sitnagma koju vrijedi pamtiti kao tačnu odrednicu dejtonskog smetljišta.
Riječ je o izvanrednom tekstu koji tačno detektira posljedice, ali koji gubi na vjerodostojnosti kad se njegovi autori zagube u šumu uzroka, jer ih ne žele imenovati, već i sve pokušavaju strpati u dejtonski sepet. Primjerice, oni govore o obnavljanju napada na povratnike, i tu pojavu sa imenom i prezimenom oni čine bezimenom, dejtonskom, što je netačno, jer se zna koji se povratnici i gdje napadaju. Napose, postoji crna statistika. Dovoljno je prelistati novine.
Road on the rezerwnny tochack
Jedna od dvije glavne falinke Deklaracije je taj odveć kičerajski, bjednički pokušaj da se krivica bratski raspodjeli, da se od četništva i ustaštva odvadi i nakalemi Bosancima, ne bi li se dragi Srbi i Hrvati odobrovoljili da podrže išta manje od svog separatizma. Siledžijstvo projekta jednake krivice direktno je u službi podstrekavanja s&h separatizama. Samo bi gola istina mogla dokinuti dejtonsku logiku Karađorđeva. A šta je istina? Pa to da je Dejtonski sporazum omča na vratu Bosne i Bošnjaka, ali ne i Srba i Hrvata, koji već žive svoje rezervne varijante.
No, autori Deklaracije ne žele nikakve nacionalne podjele, iako se istina o uzrocima dejtonskog zla ne može priopćiti bez analize bitnih razlika između dejtonskih perspektiva Bošnjaka, s jedne, i Srba i Hrvata, s druge strane. Za Srbe i Hrvate je Dejton put za ostvarenje hegemonističkih projekata, a za Bošnjake bespuće u kome nestaje njihova jedina domovina. Iluzorno je očekivati da bi s&h marionete Beograda i Zagreba mogle prihvatiti demontiranje ustavnog mehanizma koji ih vodi ka konačnoj podjeli BiH po dogovoru iz Karađorđeva.
Oni, kao i Baski u Španiji, mogu razumjeti samo jezik ustavne sile, kao što danas razumiju jezik ustavne, dejtonske anarhije. Dakle, da bi Srbi i Hrvati živjeli u samoodrživoj BiH, bitno je doći do Ustava koji će ih na to obavezivati. Postoji samo jedan racionalan put do takvog Ustava. To je Tužba BiH protiv SRJ, čija bi realizacija dovela do ukidanja rezultata agresije i genocida, odnosno, do povratka Republike Bosne i Hercegovine.
To je ta druga falinka u konceptu autora ove Deklaracije. Oni uopće, ni jednog trena, ne pominju Tužbu kao put do BiH kakvu zagovaraju. Oni lažno vjeruju da će među političkim predstavnicima bh. Srba i hb. Hrvata pronaći partnere za svoju nadgradnju Dejtona. Ne, neće ih pronaći! Nemoguće je u Republici Srpskoj pronaći i jednog Srbina koji će se javno založiti za ukidanje genocidnog entiteta! Kako onda ovi pametni ljudi mogu zagovarati nešto što je bjelodano nerealno?! Zašto, ako im je već stalo do samoodržive BiH, ne ukažu na jedan jedini put do ustavnog uređenja koje bi bilo po mjeri svih bh. naroda i građana? Zašto su u svojoj Deklaraciji potpuno ignorirali Referendum za suverenu BiH i volju 64,14 odsto bh. građana koji su se decidno izjasnili u kakvoj BiH žele živjeti.
Sve što nastaje mimo ove referendumske volje je nasilje nad demokratskim pravima i slobodama bh. građana. Ignoriranje referendumske volje je ignoriranje državnosti Bosne i Hercegovine. Autori Deklaracije su dupljaci bosanstva. Pročitani. Provaljeni. Razvaljeni. Idemo dalje…
Walter, Br. 86, 23. VII 2003.