Walter

Čekajući historijski kongres SDP-a: Anatomija boljševizma

IDEJA SOCIJALDEMOKRATIJE je šira i značajnija od SDP-a. Demokratski socijalizam favorizira plemenite osobine od kojih ovisi revitalizacija multietničke BiH. Divlji kapitalizam, pak, vodi otuđenju i unutar i izvan bh. naroda. SDP je trebao biti magnetni nosilac i agitator patriotske ideologije. Umjesto zalaganja za socijalnu pravdu, za radništvo, za dobrotu u samom sistemu, SDP se izrodio u liberalno-ekonomsku polugu divljeg kapitalizma. Za interese tajkunskog i nebosanskog kapitala, SDP je dovršio privatizacijsku s&h pljačku bosanskog radništva, i time osakatio i ponizio ekonomski potencijal bosnosti. SDP je postao suprotnost socijaldemokratske ideje. Dakle, Izdajnik. No, socijaldemokratija, sa ili bez SDP-a, potrebna je plućima Bosne.

ANALIZA SDP-ove IZDAJE SDP-a bitna je za obnovu ove za BiH značajne stranke. Bilo bi plodotvorno da SDP sam otvori analizu o samoizdaji. Ali, SDP je odveć stranka bez unutarnje slobode misli. Ko god je mislio drukčije, od lidera je SDP-a pometen sa političke pozornice. Bez unutarnje demokratije, SDP nije u stanju ni sa pozicija vlasti poštivati demokratska prava i slobode. Totalitarni SDP je štetočina za BiH. Budućnost Bosne ovisi od slobode u svim pojmovima i oblicima. Vlast koja je zatemeljena na policijskoj logici, može samo ojačati sile destrukcije BiH. Najgore je što se sa propašću SDP-a profanira i za BiH egzistencijalno bitna ideja socijaldemokratije.

ZAŠTO SE I KAKO RAZBOLIO SDP pitanje na koje se ne može dati jedan odgovor. U SDP-u se zadržala komunjarska kadrovska struktura, a to su ljudi koji čeznu da k’o roboti stoje mirno. Boljševisaurusi (ala Sabrija Pojskić) diktatora su Lagumdžiju doživjeli kao renesansu: Konačno će imati ljutog i okrutnog lidera! Konačno nema te demokratije koja nam je sve zlo donijela! Konačno je sve brkato i rutavo, ‘nako šumadijski! SDP-om je zavaladala komunjarska rulja, koja slijepo vjeruje da je borba protiv demokratskih sloboda – borba za SDP. Drugo, SDP je od Kruga 99 i plaćenićkih medija bestidno favoriziran kao opcija bez alternative. U SDP-u su povjerovali da je vlast vječna. Zato su se razboljeli od staljinističkog, policijskog i kriminalnog zla. Nepamet i nemoral su osobine oboljelog SDP-a. Proces ozdravljenja SDP-a moguć je jedino kroz strateško forsiranje drugarske samokritike.

KRIMINOGENOST SDP-ovih KADROVA svjedoči koliko je malo potrebno jednoj vlasti da se razboli ako nema unutarnje i vanjske mehanizme kontrole. Za prvih nekoliko mjeseci vladavine SDP-a kriminal i korupcija su uvezani kvalitetnije i dinamičnije nego pod vlašću SDA. Bosanska imovina je pljačkana i prodavana na svakom koraku. Slobodni mediji su ukazivali na mutne poslove Zlatka Lagumdžije, Selima Bešlagića i drugih vladara bez alternative. No, pravosudni i policijski sistem je bio do te mjere uhapšen od vladajuće partije, da su SDP-ovi kriminalci pljačkali pod zaštitom mafijaške države. Uprkos brojnim dokazima, nije pokrenuta nije jedna istraga protiv kriminalaca iz SDP-a. Manje je bitno to što su SDP-ovi kriminalci materijalno zbrinuli i svoje unuke, bitne su posljedice koje je ostavila njihova pljačkaška haranga: Tuzla je danas grad čiji ekonomski potencijal je u hrvatskim rukama. Deset posto Hrvata u Tuzli gazduje sa 90 posto bošnjačkih ekonomskih sudbina. Zašto? Zato što su SDP-ovi kriminalci prodali bosanski ekonomski potencijal. Ne samo u Tuzli.

LIDER SDP-a JE ŠEF POLITIČKE MAFIJE koja se za kratko vrijeme uvezala sa bosanskim podzemljem. Eskalirala je narkomanija, trgovina bijelim robljem, općenito, sve vrste kriminala. Vlast koja nije u talu sa podzemljem, ne bi si dozvolila toleriranje zla! Od šefa mafije, do onog prestrašenog i nemoćnog policajca, uspostavljen je paralelni sistem za ubiranje procenta od svih prljavih poslova. Uprkos namirivanju talova, u Sarajevu se prodaje najjeftinija droga u Evropi, a cilj te operacije je uništenje bošnjačke porodice, koju treba zabaviti o svom jadu. Lider mafije se, uz to, zabavio oko mutnih poslova koji donose najveće pare u BiH. Frljavo je oko bacio na telekomunikacije. Zalud sve što je dokazano o njegovim poslovima s Rusima, sa Česima, o bogaćenju firme njegove supruge, pa i o pijačarskoj krađi namještaja, lider mafije je ostao nedodirljiv, kao onomad i Slobodan Milošević, cappo srbijanskog nadzemlja i podzemlja. Šef mafije je povjerovao da sve konce ima u rukama: policiju i pravosuđe, SDP, podršku intelektualnih prostitutki (Krug 99), zakupljene novinare, podršku SAD, itd. Jedino, nije računao na narod i narodnu kletvu.

UPOZORENJA O SAMOUNIŠTENJU SDP-a shvaćena su kao neprijateljstvo nekih autora prema SDP-u. Nespremnost da se prihvati kritika je prvi znak bolesti. Javnost tvrdi i dokazuje da je Zlatko Lagumdžija sevep SDP-ove propasti. Autori smatraju da je SDP bitniji od Lagumdžije. I da je socijaldemokratija bitnija od SDP-a, jer je demokratski socijalizam potreban Bosni. Odgovornost SDP-a je tim prije teža. Na stotine dobronamjernih tekstova, SDP je odgovorio kretenskom dijagnozom: Neće nama mediji uređivati odnose u stranci! Pošto su mediji javnost, to znači da SDP ignorira sud javnosti. Svaki totalitarizam je monologičan. O tome svjedoče komunistička i diktatorska vremena. SDP otud pripada izumrlom, totalitarnom svijetu.

PRVE KRITIKE na račun SDP-a pojavile su se još nakon lokalnih izbora u proljeće 2000. godine. Tada su lokalni funkcioneri SDP-a izbornu pobjedu u Lukavcu slavili nosanjem krmadi pored džamija, a nedugo potom je u Maglaju zabranjena upotreba selama. U rasponu od nekoliko mjeseci, do općih izbora 2000., podrška SDP-u je opala za oko deset odsto. Taj znak nije bio dovoljan da SDP uvaži dobronamjerne kritike o proljetnim greškama. Zato se i dogodilo da u vrijeme masovne komemoracije na tuzlanskoj Kapiji, SDP na Husinu zakaže Narodno veselje. Kao šizofrena mjera demokratičnosti u SDP-u je ustoličeno sataniziranje i omalovažavanje bošnjačko-muslimanskog bića. Zalud upozorenja SDP-u da je riječ o njihovom biračkom tijelu! Za samo dvije godine SDP je u nekim krajevima zijanio podršku biračkog tijela i preko 20 odsto. Takav se gubitak nije mogao sam od sebe dogoditi.

DOLAZAK SDP-a NA VLAST definitivno nije rezultat unutarnjeg kvaliteta SDP-a, kao što ni oba dolaska na vlast SDA nisu bili rezultat programske, već inadžijske opredjeljenosti biračkog tijela. No, zbog etnonacionalne logike u BiH i ratnih trauma bilo je mnogo teže ubijediti Bošnjake da 2000. glasaju za SDP. Ogromna intelektualna energija uložena je u poraz SDA, s vjerom da će SDP biti bolji, i pošteniji. U SDP-u nisu razumjeli odgovornost prema javnosti koja je s pravom očekivala ispunjenje brojnih obećanja. Razumjeli su, priglupo, da su sami sebe doveli na vlast, da nikome nisu odgovorni, da je vlast vlasništvo, a ne tek prolazna i promjenjiva kategorija.

SDP JE IZNEVJERIO OČEKIVANJA svih onih koji su vjerovali da će nastupiti odlučna borba za bosanskohercegovačku BiH. Umjesto da se insistira na ukidanju nacionalizma iz ustavnog mehanizma BiH, SDP se odmah prikazao kao jeftini poslušnik tuđinske volje, koja u vitalnosti s&h nacionalizma vidi faktor razgradnje BiH po dogovoru iz Karađorđeva. Usvajanje nacionalističkog Izbornog zakona, destrukcija Odluke o konstitutivnosti i usvajanje apartheidskih ustavnih promjena, uz blokiranje Tužbe BiH protiv SRJ – ključni su momenti koji svjedoče o otpadništvu SDP-a od ideje socijaldemokratije i bh. patriotizma.

SATANIZACIJA BOSNE I BOŠNJAKA ključni je grijeh SDP-a i glavni motiv biračkog tijela za oduzmanje vlasti SDP-u. Narod bi svašta mogao halaliti, ali ne i to da mu se žrtve genocida i svekolika patnja – optuže za terorizam. U režiji SDP-ovske policijske države stvoreni su slučajevi Alžirska grupa, Pogorelica, Alijina slika s Bin Ladenom, itd. – a sve s ciljem prebacivanja odgovornosti za agresiju na bošnjački narod i Armiju RBiH. SDP je postao produžena ruka četničkog i ustaškog pokreta koji su u satanizaciji bošnjačke žrtve, i izjednačavanju krivice, vidjeli šansu za legalizaciju i humanizaciju svojih genocidnih i terorističkih projekata.

STVARANJE POLICIJSKE DRŽAVE je bio ključni interes Lagumdžijine vladavine, čija je priroda utemeljena na strahovladi, jednoumlju, ucjenama. Istinski demokrata, političar koji se nema čega bojati, nikada se ne bi naoružao šizofreničarima kalibar ’83, čiji je zanat usavršen u karavaktu u kome su ljudi uništavani zbog drukčijeg mišljenja. Komandna tabla Lagumdžijine vlasti bio je opaki Alibaba Mumija, obataljeni komunistički robot, u čijoj su se osvetničkoj projekciji prikazivali islamski teroristi, glavno Lagumdžijino oružje za obmane. Lagumdžija se pokoristio tom osvetničkom opsesijom, kako bi sebe promovirao u tzv. antiteroristu i svjetskog pravednika, što je samo maska za nesmetanu pljačku bosanske imovine. Ko bi to smio uprijeti prstom da je glavni tzv. antiterorista i partner Amerike tek jeftini lopov kome teroristička halabuka koristi za bacanje prašine u oči? Mumija je u svemu to bio mutavac koji je u neznanju šminkao kriminogenu prirodu Lagumdžijine vladavine. Dakako, Mumijine golootočke sposobnosti su, preko policijskog biltena Slobina Bosna, poslužile Lagumdžiji da u stanju ucjenje i prijetnje drži sve one koji bi mu pružili demokratski otpor. Kud ćeš dalje kad je ova ekipa nasrnula i na harizmatičnog Bogića Bogićevića, optuživši ga u policijskom biltenu da je u nekom selu kupio vikendicu. Pa šta! Nije kupio Telekom! Bogić i ostali koje je progonio Lagumdžija, nisu imali razloga za strah, ali ni za vjerovanje da bi ih rukovodstvo SDP-a moglo zaštititi. Sudbina osnivača SDP-a, oca socijaldemokratije u BiH, Nijaza Durakovića, za sve je bila jasan znak da je Lagumdžija i rogat, i bogat, i da mu pojedinac ne može dohakati. Pojedinac je mogao tek, kao simboličan čin neslaganja, zamrznuti svoje članstvo do ozdravljenja SDP-a. No, to nije učinio niko. Bilo kako bilo, Ešdaunova smjena Alibabe Mumije je sjajan šamar zloj prirodi Lagumdžijine vladavine, ali i poruka da nema reformi u ambijentu policijske države.

RUKOVODSTVO SDP-a, poimence, odgovorno je za staljinističko liderstvo Zlatka Lagumdžije, zbog kojeg se i mogao rasplamsati SDP-ova izdaja socijaldemokratije, antinacionalizma i Bosne. To rukovodstvo, poimence, mjesecima je sramno šutilo i ko stado ovaca blehnulo u zlagumdžiluk. Ti klipani su, bezbeli, imali šibicarsku računicu: Ako se pobunimo, nema nas, ako smo ovce, ima nas. Lični profit je metnut iznad pameti, morala, patriotizma, općenito, potrebe da se ne bude fekalija. Rukovodstvo SDP-a se pobunilo tek danas, kad su pojedinci osjetili da će ih materijalno koštati Lagumdžijina politika. Pobunile su se hanume što više neće biti nobles, k’o junakinje meksikanskih sapunica. Za izborni poraz nije kriv Lagumdžija, već je krivo rukovodstvo SDP-a što je Lagumdžiji dopustilo da uništi povjerenje koje je imao SDP, i koje će teško povratiti. To ukazuje da su pobunjenici u SDP-u tek za nijansu bolji od Lagumdžijinih poslušnika, jer su do jučer bili isti k’o i svi poslušnici, a gubitak pozicija u vlasti ih je ponukao na pobunu. Trebali su se buniti zbog satanizacije Bosne i Bošnjaka, zbog patriotizma, pa zbog handrenja svog biračkog tijela, a tek na kraju (jer je to sramota!) zbog gubitka rahatluk pozicija. No, svaka je pobuna bolja od žabokrečine. Borce za promjene i reforme SDP-a treba podržati, ali im ne treba zaboraviti šutnju. Za čestitog SDP-ovca bi pravovremena odbrana ideje Bosne i socijaldemokratije trebala biti preča od ličnih interesa i pristajanja na zavjeru šutnje. Aktuelna galama ne može nadjačati crvenilo dvogodišnje tišine.

POSTIZBORNI LOMOVI U SDP-u otkrili su sedimentiranu vladavinu retardirane, debilske svijesti kod dominantne većine članova rukovodstva. Ta većina još uvijek ne razumije neminovnost promjena, pa skliskom odanošću komrpomitiranom lideru pokušava sačuvati pozicije punoglavaca u barskom brlogu boljševizirane vladavine. Jakako, Lagumdžija se naoružao demokratskim imbecilima, nepismenjakovićima, papcima i seljoberima, koji nikud ne bi prispjeli da ih Lagumdžija, poput volova, nije upregnuo u svoje kočije. Dobili su šansu da budu u rukovodstvu (Rukovodstvo – kako to gordo zvuči!), i za tu iluziju bitnosti spremni su lideru olizati sve što se liže i ne liže. Trebalo je vidjeti opančarske face i zbrdodolski rječnik predsjednika Kantonalnih odbora SDP-a, koje je inkognito sazvao lider, pa shvatiti kakva to jeftina bagra čini vrh SDP-a. Opančarima sad prijete razne opasnosti, a glavna je da bi mogli sletiti na mjesto koje im po intelektualnim i moralnim spodobnostima pripada; ako dođe do otvaranja procesa ozdravljena SDP-a, onda će neminovno sve Lagumdžijine sluge sići s prljave pozornice, jer se snaga SDP-a ne može graditi sa boljševičkim metuzalemima i vrtiguzima. Ono što je bilo grijeh biće vrlina, pa će se otvoreni, drugarski kritički sud smatrati najboljom preporukom za vrh SDP-a. A to je već igra u kojoj poltroni, i da hoće, ne mogu učestvovati. Jer, oni su rupa, a ne kliker.

IZBACIVANJE NIJAZA DURAKOVIĆA IZ SDP-a posvjedočilo je da ni izborna sramota, taj poraz, taj debakl, to oseknuće, nije opametilo kritičnu masu članova rukovodstva SDP-a. Samo bi jadnici mogli misliti da je uzrok njihovog problema Nijaz Duraković, a ne oni sami, na čelu sa svojim propalim liderom. To ispoljavanje grješne sile nad svojim stranačkim ocem, svjedoči o totalnoj nemoći, o kukavičluku, o odsustvu pameti, jer se pokušava prikazati da SDP ipak negdje vlada, pa makar i tamo gdje može izbaciti Nijaza Durakovića. To je plafon do kojeg se srozala moć SDP-a! Šta ćemo sad? Eto, nema Nijaza, ali ima poraz. I to kakav poraz! Poraz koji će se do lokalnih izbora još proširiti, i ojačati, pa će SDP završiti kao minorna stranka. Dakako, to ne treba dopustiti. Ne zbog poltrona koji su uništili SDP. Već zbog ideje socijaldemokratije koja je potrebna Bosni, a koja će vrijediti samo ako se SDP uspije osloboditi od zla – i preporoditi.

Br. 66, 28. X 2002.

Na današnji dan

Kalendar

Oktobar 2002
P U S Č P S N
 123456
78910111213
14151617181920
21222324252627
28293031  

Arhiva

Kategorije