Naš cilj je: BiH bez entiteta, kao zemlja slobodnih ljudi, gdje će antifašizam i antinacionalizam biti jedine mjere koje će određivati prisustvo u političkom, društvenom i kulturnom životu.
Za koji dan bićemo uplovljeni u četiri nepomične godine, što će nas već na početku tog dugačkog perioda ošinuti kao klaustrofobija u odnosu na prostor Bosne koji očekujemo kao svoj. Već sada se može znati da izbori od 5. oktobra neće pomjeriti bh. zagubljenost, da će sve ostati isto kao sad, što je suprotno većini biračkih ambicija koje od izlaska na izbore očekuju pomjeranje mrtvog vremena. Nema se u Bosni šta pomjeriti sve dok se ne izgradi kritična masa patriotski aktivnih Bosanaca koji će rovariti po stvarnosti, rasklapati je, sklapati, činiti boljom i odvažnijom. Te kritične mase mi danas nemamo, kao što nemamo ni javnosti koja bi mogla pokrenuti ma kakve procese. U odnosu na veoma aktivne s&h snage koje dopljačkavaju bosanski kusur, mi smo obični mrtvaci.
U odnosu na 1991. i 1992. godinu, danas je stanje patriotske svijesti u našeg bosanskog naroda posve suprotno. Koliko smo tada bili spremni boriti se za Bosnu, toliko smo danas ubijeđeni da je svaka borba za Bosnu unaprijed izgubljena, pa nam ne preostaje ništa drugo nego da zvjerlamo svoja šićarska posla. Ne pitamo se da li je i koliko je takvo uvjerenje o mlitavosti strateški proizvedeno, s ciljem umrtvljivanja bosanskog političkog faktora, i nesmetanog djelovanja sila iz Karađorđeva.
Bosna nam je kuća, a u kući nam je srce
Suverenitet smo izglasali na talasu revolucionarne ekonomske, sportske i kulturne ekspanzije BiH u južnoslavenskim prostorima. Osamdesetih godina su se sve bitne stvari u bivšoj Jugoslaviji dogodile u Bosni; Sarajevo je bilo centar Jugoslavije, što se moglo osjetiti kad se ode do Beograda i Zagreba. Naša odluka da budemo suvereni i neovisni bila je, ustinu, krcata samouvjerenošću da nam to pravo pripada, jer nam pripada BiH. Dakako, nismo mogli osjetiti, ni predvidjeti, procese koje će izazvati glatko četničenje i ustašenje naših komšija, koji će očas utonuti u matricu separatizma i mržnje prema svojoj domovini. Svejedno, nama je za izgradnju današnje, ranjene Bosne, potreban nivo samosvjesti i samopouzdanja kakav smo imali u martu 1992. kada smo bez trunke sumnje vjerovali da je Bosna naša, bosanska. Da nije bilo tako, pa ne bismo se ni po’ sekunde branili od agresije. A branili smo se jer smo imali uvjerenje da nam je napadnuta kuća, a u kući srce. E, tog osjećaja mi danas nemamo. Izhlapio je, k’o otvoren kiseljak poslije sijela.
Naši umni ljudi, makar oni, morali bi razumijevati da Bosna ne može opstati na dejtonskim ustavnim pozicijama, koje generiraju s&h ekspanziju i minoriziraju bošnjački, a time i bosanski faktor. Ne može Bosna opstati ni na općoj nezainteresiranosti Bosanaca za svoju zemlju, kao što ni jedna zemlja na svijetu ne bi mogla opstati bez kritične mase svojih stanovnika koji štite, plijeve, sade i zbog sjemenja obiru tu svoju mentalnu bašču. U današnjoj Bosni sve je mrtvo izuzev drčnih, Dejtonom ohrabrenih i separatistički aktivnih etnonacionaolnih i antibosanskih snaga u bh. Srba i hb. Hrvata. To što se negdje u vražijoj materi vijori bh. zastava nema blage veze sa opstojnošću bh. države. Svaka je država živ organizam, oboljiv i krhak, ako u sebi nema izgrađene mehanizme zaštite i vitalnosti. Naše je bosansko društvo strateški prepušteno razvratu, očajničkoj komotnosti i gorkoj sladostrasti, što generira tragične porodične glibove; društvo u kome je ranjena i ojađena kritična masa porodica, nema se kad baviti tzv. višim a zapravo temeljnim pitanjima, kao što je dugoročna stabilnost prostora u kojem se živi.
Mi smo podstanari na rođenoj zemlji
Dugački su nizovi znakova koji bi mogli objasniti zašto je naš čovjek doveden u bezizlaz da ne vjeruje u budućnost rođene zemlje. Jedno su s&h agresije, koje ne bi imale takvu razareteljsku moć da nisu podržane od UN-a i raznih međunarodnih krstaških lobija, kao i od mutave bošnjačke politike kojoj je uopće naumpalo da onomad licitira sa bh. državnošću. Ratno razvlačenje pameti nije toliko uticalo na deranje bosanskog patriotizma, koliko dejtonski apartheid koji nas je za ovih sedam godina razuvjerio u naše snoviđenje da će Bosna očas opet biti ono što je nekad bila: prostor rahatluka i tolerancije za sve svoje ljude. Otud izvire patriotska obamrlost našeg čovjeka, jer on nema ni jedne opipljive slamke za koju bi se uhvatio ako bi kanio vjerovati u bosasnsku budućnost. Jer, ako se za sedam vrućih godina ništa nije pomaklo s mrtve tačke, izuzev što nas je sve više bivalo raseljenih i izgubljenih, otkud nam pravo vjerovati da će u narednih sedam hladnijih godina nešto postajati bolje; Bosna se najprije, kao i svaka bolest, mogla liječiti odmah, u prve godinu-dvije nakon Dejtona, kad je ovdje još bilo kamera CNN-a, kao i interesovanja međunarodne zajednice; no, bosansko je rukovodstvo tada priglupo vjerovalo da su sabur i merhmetluk ključevi mira i prosperiteta. Ne samo tad, nego oduvijek i za navijek, sabur je smrtna bošnjačka glupost, jer se primjenjuje u životnim okolnostima koje zahtijevaju borbu, a ne kukavičko meljanje po minderima i sahanima! Kao i kod svake bolesti, bosansko će odugovlačenje promjene političkog i društvenog kursa dovesti do većeg tereta, ako se pak nekad krene u čišćenje sebe i Bosne. Tog čišćenja nema bez agresivnog, ali civilizacijskog stava prema stvarnosti; bez shvaćanja da je ovo naša zemlja, a ne zemlja onih koji je mrze i koji bi da je razaraju; bez poruke da se iz Bosne gone oni koji je razaraju, jer ih niko ne tjera da žive u zemlji koja želi biti majka svih svojih naroda i građana. Danas su u Bosni domaćini oni što je preziru i pljačkaju, a mi kojima je Bosna sve što imamo – mi smo podstanari. Taj odnos treba promijeniti stavom da u Bosni ima kućni red, k’o u svakoj zdravoj kući, i da se u njoj ne može živjeti na pijedestalu legaliteta ako se kani razarati njena opstojnost. Konačno bi valjalo izbistriti kriterije o domaćinu i gostu, s tim da se nepoželjnim gostom smatra svaki subjekt koji ovdje sprovodi hegemonističku politiku Beograda i Zagreba. Dakako, to u prvi mah djeluje nemoguće, ali ako prihvatimo dejtonsku supotpisničku logiku, onda smo prihvatili da je naša zemlja dio što Srbije, a što Hrvatske. Napose, kad bi Palestinci išli za realitetom, za stvarnošću, mogli bi svi izvršiti kolektivno samoubistvo. I Albanci na Kosovu bi to isto mogli počiniti prije koju godinu. Treba imati cilj, zdrav, makar i nedostižan, i gurati ga makar u snovima, pa ćemo osjetiti kako se taj plemenit cilj naseljava i plijevi turobnu stvarnost. Mi smo prihvatanjem dejtonskog krematorija za svoju stvarnost, a time i budućnost, počinili najveću budalaštinu, jer smo se pomirili sa okvirom za nestanak svoje zemlje, a time i sebe. Tih nekoliko autora što dosađuju sa tezom da entitetska BiH nema budućnosti, da treba ukinuti genocidnu RS – ma to je tek šačica ničega, u odnosu na potrebu da na istom zadatku bude angažirana svaka bosanska glava; pa makar i tako što će u tramvaju ili u trgovini jednom dnevno naglas izgovoriti: Treba ukinuti Republiku Srpsku!
Na žalost, mi još uvijek živimo u komunističkom zlodobu, barem po tome što nam narod i dalje misli da se o njemu brine neko odozgo, to partijsko otjelotvorenje Boga, i da nije ljudsko miješati se u te uzvišene poslove. Otud su nam političari postali glavne medijske zvijezde, kao doktori i učitelji na selu, umjesto da političari budu tek glasnogovornici volje javnosti. Pošto nema javnost, pošto su pametni ljudi povučeni u skloništa, događa nam se da razne političke ublehe uzimaju sebi za pravo da tumače stvarnost. I to kako! Tako što im je domet u parolama tipa: Odlučnost i povjerenje, koje pod milim Bogom ništa ne znače. E tu, u dramaturgiji te ispraznosti, odvija se naš nestanak, naspram urednog, marljivoj, sistemskog razaranja Bosne od strane bg&zg marioneta u našoj zemlji.
Buđenje poniženih
Mudroslovci bi sad upitali: A gdje je izlaz? Nema tog izlaza koji će dođi na gotovo. Nema izlaza koji će nam izboriti ma koji političar, odnosno, ma ko drugi osim nas samih, i to – pojedinačno. Dok svako od nas ne razumije da ima individualnu misiji na patriotskom poslu, u BiH se neće ništa promijeniti. Eto, pogledajte, kako su bosanski Srbi začas razumjeli svoju misiji na očuvanju genocidne RS, pa dnevnom progresijom osvajaju sve više i više suvereniteta. Nije to zbog srpskih političara, već zbog kritične mase običnih smrtnika koji vjeruju u ispravnost toga što čine. Naša bi pozicija, u odnosu na taj separatizam bila snažnija, jer je iza nas deset stoljeća bosanske državnosti, iza nas je multietnička i antifašistička tradicija BiH, a iza Karadžićevih Srba je samo genocid na kojemu je nastala RS. No, pošto mi ne činimo ništa da se izborimo za bosansku Bosnu, a pošto Srbi čine sve da nam otcijepe pola Bosne, logično je što oni posluju u dobitku, a mi u veresiji.
Ali, gdje je izlaz? Bilo bi lijepo da su protekle dvije godine bile dovoljan znak bosanskoj inteligenciji da se trzne iz samrtnog rahatluka i pokuša pokrenuti procese patriotskog otrežnjenja. Bilo je i previše znakova koji su ukazivali na uzbunu. Izgleda da smo kao društvo i previše izranjavani i isponižavani da bismo imali snage suočiti se sa realnošću, a realnost je borba, i okrenuti glavu od sladunjavih španskih serija i glupavih fudbalskih utakmica. Bili su onomad i u Goraždu, i u Bihaću, i u Maglaju, iscrpljeni od višemjesečnog okruženja, pa su se izborili za opstanak. Naše bi nas rane samo trebale obavezivati na naplatu, i satisfakciju, umjesto što nas drže u stanju kuknjave i derneka. Rane nisu opravdanje za kukavičluk, tim prije što bol i poniženje ničim nismo zaslužili, jer smo urpkos svemu postali nadljudi, pa i tako što smo radili u korist svoje štete. Ne samo u ratu, već i u posljednje dvije godine kad je samo u ovom bosanskom dijelu Bosne vladala multinacionalna vlast.
A rješenje? Valjda će nas izborni rezultati opametiti. Shvatićemo da u bh. Srba i hb. Hrvata nema nikakve bh. opcije. Shvatićemo da su oni u istom filmu u kome su od 1992. godine. Oni su ratu za bosanski nestanak. A mi smo u miru za bosanski nestanak. Shvatićemo da je krajnje vrijeme da i mi uđemo u politički rat za opstanak Bosne. Jer će nam konačno postati jasno da smo nula i ovdje gdje mislimo da još ima Bosne.
Novi bosanski patriotizam će se probuditi sa osjećanjem bosanske potlačenosti, koja nagriza naše individualne živote. Bilo bi ispravno da je to buđenje uzrokovano pameću i strategijom, a ne tek povrijeđenošću. Umjesto racionalnog odnosa prema stvarnosti, dobit ćemo strast povrijeđenih. Biće to historijski zadatak za bosansku inteligenciju! Pismeni i odvažni će morati kanalisati energiju poniženih, i to tako što će ih navoditi na promišljanje, a ne na dernečenje. Ako se mislimo spasiti, onda moramo biti jedinstvena patriotska armija ljudi koji imaju cilj, i koje ništa ne može poremetiti da taj cilj ostvare.
Naš cilj je: BiH bez entiteta, kao zemlja slobodnih ljudi, gdje će antifašizam i antinacionalizam biti jedine mjere koje će određivati prisustvo u političkom, društvenom i kulturnom životu.
Br. 64, 2. X 2002.