U povodu desete godišnjice smrti Nedžada Ibrišimovića (20.10.1940. – 15.09.2011.), prisjećamo se…
Umjesto predgovora
Akademik Nedžad Ibrišimović o Fatmiru Alispahiću
On meni izgleda kao jedan junak
Meni je velika čast, i nekako drago mi je, iz duše, što ovdje lijevo od mene sjedi taj čovjek Fatmir Alispahić. Drago mi je, i čast mi je, čisto onako ljudski. Prvo, kao pisac moram reći, vrlo je teško napisati rečenicu da ona bude smislena, da ima nešto, da nije frljava, a pogotovo je teško napisati rečenicu kojom se detektira, označava, nešto stvarno, što se zbiva sad, s nama, oko nas, uz nas, u nama, što mi svi vidimo i živimo. Možda je lakše napisati nešto što nije ono što svi vide. Fatmir Alispahić kome se ja zbog toga divim, iskreno, je hiljade pojava, koje ja ne bih znao lično sam da definišem onako kako ih je on definisao, definisao direktno, jasno, glasno, bez ikakvihi natruha, bez da u njih čovjek posumnja, da se koleba kad ih čita.
Ja njega vidim kao jednog usamljenog borca, jednog usamljenog viteza na vjetrometini bosanskih zbivanja. On kao da je sam na megdanu sa nebrojeno sila koje nadiru, napadaju, razvaljuju, prijete Bosni i Hercegovini, Bošnjacima, ljudima, narodima koji žive u Bosni i Hercegovini. On meni izgleda s te strane kao jedan junak. S druge strane, bolno mi je kada vidim, i možda sam i zato večeras s njim, da toga našega junaka Fatmir Alispahića, s perom u ruci, koje je u stvari jedna sablja, kad vidim da sa strane, skriveni u grmovima, šćućureni, gledaju mnogi oni ljudi za čiju se sudbinu i dobro bori, sa tom svojom sabljom, i sa tim svojim perom, Fatmir Alispahić. …Vire iz grmlja i gledaju – pa dokle će, pa ko će ga skinuti, pa hoće li izdržati, previše je jak, pa kako još može – umjesto da prilete, priskoče, pa makar pročitaju ono što je on napisao i promisle o onome što on govori.
Iz obraćanja, Visoko, 24. februar 2006.
***
Poslije Alije Izetbegovića moj lider je Fatmir Alispahić
Ko je taj koji je na vjetrometini? To je taj naš, ovdje pored mene što sjedi, što ga vi gledate, i on u vas, ovaj pisac, čovjek pera, čovjek pameti, čovjek poštenja, čovjek iskrenosti, čovjek nesebičosti, čovjek uma, čovjek koji ono što svi mi manje više spavamo i ne vidimo, on nam razotkriva i pokazuje.
Ti si jučer, Fatmire dragi, rekao u Visokom, kažeš u jednom momentu, da ti želiš da budeš samo jedan od mnogih Bošnjaka koji će upirati prstom i govoriti ovo što se s nama događa, šta se ovo s nama zbiva. Rekao si, čak, ja hoću da budem samo jedan broj. Ja tebi, evo, ispred svih ovih ljudi nikada neću dozvoliti da budeš samo jedan broj, bez obzira što je to nužna misao, da ima takvih ljudi još puno sa nama, iz našega krila. Ti ćeš uvijek biti naš Fatmir Alispahić.
Mene ljudi pitaju, svako se pita od nas, ja sam to čuo, nije vam nepoznato, kaže, onaj – Mi nemamo lidera! Koji su naši lideri?! Mi hoćemo lidera da nas vodi! Našta on misli kad kaže – lidera? Ja kažem, ljudi moji, lider vam je vaša iskrenost, vaša čestitost. Svako od vas u duši ima lidera. Neka svako svoju iskrenost uzme za lidera, neka ga vodi. A moj lider, otvoreno i jasno kažem, ovoga 25. februara, pri punoj svojoj svijesti, moj lider je Fatmir Alispahić. …Ovaj junak, sam na vjetrometini, sa svih strana ga biju, tuku, udaraju, a on stoji i postoji, i brine se o našem zajedničkom dobru i onome o čemu svi mi moramo da vodimo računa i da mislimo.
Zato ja moga Fatmira Alispahića, ovdje pred svima, prvi put u životu izjavljujem: Poslije Alije Izetbegovića on je moj lider.
Iz obraćanja, Kakanj, 25. februar 2006. godine
***
Fatmirov kredo je bošnjački interes
Sve dotle dok Fatmir Alispahić svojom sudbinom u sebi ima snage da izlazi na megdan, na megdan dunjaluku, megdan ljudima različitih interesa, koji nisu interesi za kojim njegovo srce žudi, sve dotle on će pisati, i sve dotle on će zasluživati moju neizmijernu pažnju, neizmijernu potporu, neizmijerno divljenje, i na kraju, moj lični stid zato što su njegovi tekstovi opomene. Meni je lično da budem angažovan u ovome u čemu je on angažovan, a za šta ja nemam direktne neposredne snage, kao i mnogi od nas. Sve dotle on će biti potreban. Onog dana kada, ako Bog da, i ako Bošnjak dosegne svijet, svoju svijest, o svojim vrijednostima, Fatmir Alispahić će biti car, ali nam tada neće trebati. Ja ću se tada od njega udaljiti. Udaljit ću se a da mi on neće zamjeriti, udaljit ću se a da ćemo i on i ja biti radosni, udaljit ću se od njega kao publiciste, ali, da Bog dâ da to dočekamo.
Jer, šta je to – i na to može odgovoriti Fatmir Alispahić, jer je njegova svijest u jednom neprekidnom žaru izvježbana za taj odgovor – šta je to što Bošnjak i pored svih tih stravičnih, strašnih stvari, o kojima opominju ovi nebrojeni članci, šta je to što ne može da dođe do njegove svijesti, šta je to što ga sprječava da to primi, šta je to što ga sprječava da to uzme, šta je to što ga sprječava da se digne, šta je to što ga sprječava da to ne čuje? Zašto šuti? Je li šuti zato što zna da je to istina?
Zar se bošnjački narod u nekoj svojoj fatmiralispahićevskoj intuiciji, kolektivnoj intuiciji, nada nečemu što Fatmir Alispahić, i ja, i mi obični smrtnici, ne možemo da dosegnemo? Da li narod ima neku tajnu? Da li naš narod ima neko tajno oružje za koje ne zna Fatmir Alispahić, ne znam ja, ne zna niko? Mi ne vidimo da naš narod ima tajno oružje kojim će savladati i nadvladati nepojmljivo mnogo nepravdi i onoga što se na njega svaljuje, što na njega ide, što mu ne dâ da dahne, što mu ne dâ da digne glavu iz svoga vrta. Bošnjak gleda u zemlju, ne diže pogled, makar do susjeda. Zašto sam zabija glavu? Zašto se ne čuju riječi Fatmira Alispahića?
Fatmir Alispahić je jako, to mogu kazati, pero, pošto ga i sam držim, jako, u literarnom smislu. Njegovi članci imaju posebne literarne vrijednosti. Ali, Fatmir Alispahić u odnosu na druge intelektualce nema svoj autonomni intelektualni kredo. Njegov intelektualni kredo je bošnjački interes, jasan i nedvosmislen. Ja sam svjedok jedne od mnogih Fatmirovih pobjeda, njegove indikacije o ustavnim promjenama. Ja sam svjedok njegove pobjede, on je upozoravao na to.
Šta hoću da kažem? Želim Fatmirovom peru snage, zdravlja, dobrote, ljepote, želim da mu pomognem, želim da nastavi svoj rad. U meni će uvijek imati jednog strasnog čitaoca i jednoga postiđenog Bošnjaka.
Iz obraćanja, Vogošća, 19. juni 2006.
***
Fatmir
Šta je to što me je ponukalo da pokušam sam sebi, a time možda i još ponekome, objasniti svoje pristajanje uz aktualne novinske tekstove Fatmira Alispahića? Ono što me nuka da to predočim jamačno je u isti mah i razlog moga pristajanja. Odlučio sam se za tu riječ pristajanje, umjesto možda riječi: divljenje, oduševljenje, čestitanje, zahvalnost, promišljanje, osvješćivanje, odazivanje, ili nekih drugih sličnih riječi možda najviše stoga što je moje pristajanje utemeljeno ponajprije u mojim sopstvenim nedostacima i manjkavosti kao muslimana, Bošnjaka, Bosanca, Bosanca i Hercegovca, živa čovjeka i umjetnika. Moje pristajanje uz ono što on piše i objavljuje i što je sada sabrano u ovoj knjizi pod naslovom Marketing tragedije, a i ono što je objavio ranije u dvije-tri knjige, ponajprije dolazi otuda što je u meni, ne znam više sasvim zbog čega, ta sposobnost, ako sam je, naravno, ranije ikada i imao, da opišem kakovu aktualnu stvar, nešto što vidim, doživljavam i osjećam u ovom svom stvarnom miljeu, ugasla i ja više ne znam, ili se ne usuđujem znati, riječima imenovati stvari koje se tiču sudbine naroda kome pripadam i zemlje u kojoj živim. Naravno, najteže je sada objasniti zašto ne neki drugi autor, jer u nas ima još ljudi umnih i pametnih koji svim žarom svoga srca iskreno i hrabro pišu promišljajući našu stvarnost. Prije svega, čini mi se da to dolazi otuda što očito ne postoji opće uvjerenje da Fatmir Alispahić za sve ljude ima ono značenje koje ima za mene. I, ono moje pristajanje uz ovoga autora je pristajanje uz sve njegove tekstove koje je bilo kada napisao, a sam ih nije derogirao, dočim kod mnogih vrsnih autora događa mi se da mi se neki članak veoma dopadne, a da potom napišu drugi koji mi se ne dopada.
Dakle, moje pristajanje uz tekstove ovoga čestitoga, i slobodno mogu reći, dobrano usamljenog viteza pera na vjetrometinama javne riječi i na udarima glasila koja su demokratičnost uglavnom svukla u blato, je neka vrsta intuitivne vjere i nade da me svojim tekstovima nikada ni u buduće neće iznevjeriti, mada bih bio najsretniji kada pisac prema kome, evo, pokušavam iskazati svoju duboku naklonost, više ne bi imao povoda ni za jedan svoj članak.
Ali šta je ono osnovno što se zbiva sa mnom dok čitam njegove tekstove? Osnovno je ono što je autor vjerovatno i htio, a to je da se svaki put upitam šta ja osobno činim da ono o čemu on piše više ne bude tako porazno, uvredljivo i opasno po nas. I paradoksalno, to što sam sebi izgledam posvemašnje manjkavo kad god pročitam kakav njegov članak, upravo je to ono što u meni izaziva moje najveće poštovanje prema Fatmiru Alispahiću, književniku, pjesniku i publicisti iz Tuzle.
Iz predgovora knjizi „Marketing tragedije“, 2008.
***
SMS poruke Nedžada Ibrišimovića
– Upravo sam sa zadovoljstvom pročitao tvoj članak o strašnoj bošnjačkoj nesreći toliko izrođenih Bošnjaka i Bošnjakinja. Treba u gradovima podići velike tv panoe i danonoćno emitirati tvoje tekstove.
– Od sveg srca i s velikim ponosom čestitam na besprijekorno briljantnom eseju Lider u Bošnjaka…
– Čestitam! Spreman sam do smrti braniti svako slovo tvog novog članka Bal vampira – povelje časnog bosanskog mišljenja! Otkako sam tvog fan, sam sebi govorim Vi!
