Harisu Silajdžiću je Bog dao da se uoči svakih izbora iščupa iz patriotske hipokrizije i da zaigra na strani pobjednika. Kad je 1996. i 1998. ova zemlja vapila za obaranjem naciokratskih diktatura, on je plovio na minderu Alije Izetbegovića. Kad je 2000. postalo jasno da je Alijina kesa ispuhala, on se prekomandovao u profitabilni saf. I kao satelit SDA, i kao satelit SDP-a, Silajdžić je bivao saučesnik u zlodjelima jedne i druge vlasti. Ni od jedne ni od druge vlasti on se nije ogradio na vrijeme, već je do posljednjeg daha mandata muzo što se izmusti može. I CD-koalicija i SDP-Alijansa, u kojima je SBiH dobijala najviše, bile su kriminalne i antipatriotske. Silajdžićeva šutnja o dva zla kojima je kumovao oduzela je uvjerljivost svakom njegovom progovoru u ime patriotizma i demokratije. Ideološkom travestijom, preferiranjem vlasti nad principima, a nadasve kurvanjskom šutnjom, Silajdžić je izgubio i kredibilitet intelektualca. Pred njegovim očima i zaslugama, SDP-Alijansa je nastavila SDA-ovsko razaranje BiH, a on nije našao za shodno ni slova da prozbori, da se ogradi, da osudi… Bejagi, distancirao se, teško mu u duši, vidi šta se radi, pa bi sad mi trebali suosjećati u njegovom razočarenju. Ne, ponašanje Harisa Silajdžića nema opravdanja!
Nyazya is runing away from SDP-cheniff
Naši politikusi nisu ničim obavezani na pravila ponašanja, jer ih nema ko obavezati. Akademija nauka uzgaja preprarirane leptirove, a ostale institucije znanja prepariraju same sebe, za baštinu. Političari su gospodari znanja i imanja. Oni se od izbora do izbora sjete biračkog tijela. Eto, sjetio se i Silajdžić. To što je između izbora, dok se razarala Bosna, gledao svoja, a ne bosanska, a ne patriotska posla – nema mu ko zamjeriti. On će svijetla obraza da išće naše glasove. Da mu se glasanjem zahvalimo na tome što ga se fućkalo za Bosnu.
Silajdžić je, k’o biva, i nekakav pisac, piše priče, recitacije, a i scenarije. Pisci su i Muhamed Filipović, Nijaz Duraković, Zdravko Grebo, pa im pismenost ne služi za mljevenje kahve, već za kultivizaciju stvarnosti. No, Silajdžić je iznad njihovih jeftinih potreba da se spuštaju na nivo novinarskog probisvijeta. On je i mit i legenda, i otac i sin, i kad on progovori – rijeke zašute. On je demode, nalik na usku kravatu koju više ni konobari u Zavidovićima ne nosaju; snena zamišljenost je iščezla iz politike, kao i plavuše s bombonjera. Ovdje se bije bitka za opstanak, svakodnevna, pa se više nema strpljenja za mudre poze.
Nijaz Duraković je jedan od rijetkih koji nit je znao, nit je htio išta izigravati, već je pisao, govorio, upozoravao. SDP nije razumio da su Nijazove riječi plod ljubavi, a ne netrpeljivosti, da je njegova kritika dar kome se treba zahvaliti, jer je usmjerena ka jačanju SDP-a. Zamislite ljekara koji vam ponudi besplatnu operaciju, da vam spasi život, a vi ga nabijete bokserom i izvrijeđate. Nijaz je očinski SDP-u činio i htio dobro, a SDP se toliko odrodio o sebe, i od Bosne, da je zagubio pamet i pamćenje. To više nije SDP, već brlog korupcije, izdaje i gluposti koji sebe naziva ljudskim imenom. Nijazu Durakoviću u toj ćenifi odveć nije bilo mjesto.
Dijete koje je ogrezlo u heroin lako će mlatnuti roditelje, a roditelji će do zadnjeg tvrditi da je to njihovo dijete, koliko god da više nije. Nijazova roditeljska strpljivost bila je arhetipskih dimenzija. Besmislena, ali uporna. No, odrođeni SDP više nije razumijevao Nijazov jezik. Njima se prikazivalo da ih on to napada. Nijaz je morao progovoriti jezikom koji SDP razumije. A SDP samo shvaća poruke koje se tiču gubitka pozicija. I zbog toga je Nijaz morao otići. Na tuđu listu. Privremeno.
Poetica Lagumggiana
Najveća enigma je – šta je Nijaza moglo privući kičerajskoj pozi Harisa Silajdžića? Pa valjda Nijaz zna razabrati lafinu! Zna i bolest Lagumdžijinu, kojom je i Haris zaražen. Postoje dva momenta koja mogu biti bitnija od ovih prepreka. Prvi da se u Stranci za BiH, kao liderske harizme, patritozimom i mudrošću, nametnuli Beriz Belkić i Safet Halilović, koji zavređuju naklonost. Drugi, da je Nijaz dogovorio model angažmana koji neće ugroziti njegovu odanost ideji izvornog SDP-a, jer će autonomno kreirati državnu listu SBiH. Ali Nijazovo vezivanje za SBiH će ovoj stranci donijeti glasove i na drugim nivoima, što je paradoks, jer SBiH to ne zaslužuje.
Ipak, između zločina nad bh. državom koje su počinili SDP i Zlatko Lagumdžija, i tihog saučesništva SBiH – bitna je razlika. Silajdžić, koji je rahat promatrao zločin, ne može se porediti sa Lagumdžijom koji je zločin činio. Od dva zla, Silajdžić je manje.
Dugo se osjećala potreba za rađanjem patriotske alternative kvislinškom SDP-u i ucijenjenom SDA-u. Budući da se Silajdžić isprofanisao mijenjanjem spolova, niko nije očekivao da bi on mogao biti upetljan u tako častan posao. Duraković i Silajdžić su na tzv. tajnom sastanku izrazili zabrinutost za sudbinu BiH i opstanak Bošnjaka. Prvi je to govorio i prije, a drugi se sad sjetio. Zato u ovom poslu Silajdžić treba svoje lagumdžijsko mjesto ustupiti kolektivnoj volji, jer nam Staljini ne trebaju. …Ako mu je baš stalo do Bosne i Bošnjaka. Drugo, projekat je besmislen ako mu je cilj postizborna koalicija sa SDP-om, ili SDA-om. Spašavanje Bosne traži koaliciju neprofanisanih političkih subjekata, spremnih na odricanja za dobrobit Bosne. Potreban nam je patriotski pokret kome ne treba vlast zbog vlasti, već vlast kao mogućnost da se presiječe umiranje Bosne. Zasad, Silajdžićev i Durakovićev tal nisu širina koja nam treba. To je tek nagovještaj. Potrebna nam je otvorena rasprava u kojoj bi se argumentiralo zašto SDA i SDP više ne mogu sačuvati kičmu Bosne, i zašto nam trebaju nove snage. A u tim novim snagama svako bi se cijenio prema onome što žrtvuje za Bosnu, a ne po onome što je i što bi od Bosne oteo.
Br. 54, 12. VI 2002.