SDP je odbijanjem da podrži finansiranje Tužbe BiH protiv SRJ konačno priznao da je neprijatelj Bosne i Hercegovine i plaćenik velikosrpske politike.
Kada smo pokrenuli kampanju za oživljavanje Tužbe BiH protiv SRJ naša javnost pojma nije imala da uopće postoji proces koji bi nam mogao donijeti 100 milijardi dolara ratne odštete, i što je još bitnije – dovesti do ukidanja agresijom i genocidom stvorenih entiteta. Danas je pitanje Tužbe postalo kritična tačka budućnosti BiH. Dovoljno je uočiti paniku svesrpskih političara u Parlamentu BiH; oni razumiju sudbinsku težinu Tužbe. Njihov otpor proizilazi iz rentabilnosti srpskog nacističkog duha. Oni ne misle da je i srpski narod u BiH, zbog agresije SRJ, tisnut u rat; oni ne razumiju da su desetine hiljada srpskih grobova po BiH zlodjelo Slobodana Miloševića; opsjednuti su nacističkom idejom, jer im je hegemonističko srpstvo iznad države BiH. Nije im se čuditi, njima su se genocid i agresija isplatili, pa nemaju razlog sumnjati u Veliku Srbiju. Treba se čuditi kadrovima SDP-a. Oni su konačno priznali da su neprijatelji Bosne i Hercegovine i plaćenici velikosrpske politike.
Chetniks or debils – question is now
Kad su funkcioneri SDP-a u smrt poslali tzv. alžirsku grupu, kad su demontirali Odluku o konstitutivnosti i u tzv. ustavnim promjenama zabetonirali genocidnu Republiku Srpsku, kad su izmislili Pogorelicu i antifašističku odbranu BiH proglasili terorizmom – mislilo se da nema dubljeg moralnog ponora. Činilo se da je to vrhunac perverznog izobličenja nekada časnog SDP-a u četnikologijsku kvislinšku huntu. Kakva to šizofrena zaraza mora napasti toliki broj ljudi pa da oni pristanu biti sluge u ubijanju svoje zemlje, u sataniziranju svoje žrtve, u glorificiranju zločinačkog projekta Velike Srbije, koji je ubijao, i koji će opet ubijati?!! Bolest je to sluganska, ovisnička. Narkoman prezire sebe, jer droga prezire njega. Priča je ovo faustovska. SDP je za vlast prodao dušu, neprijateljima Bosne, unakažen je k’o Dorian Grej, pa novim krugovima zla pravda otpadništvo od sebe i Bosne. Samo je tako objašnjiva konačna deklaracija SDP-a da neće podržati Tužbu BiH protiv SRJ.
Geneza SDP-ove truleži datira od lokalnih izbora 2000., kada su pobjede u Lukavcu i Gračanici slavljene okretanjem krmadi u muslimanskim selima. Onda je Maglaju ukinut selam. Onda su partneri SDP-a iz Novog Sada pisali kako u Bosni hodža zavija k’o pas, kako je ubijeno toliko muslimana da je Bosna postala harem. Razvratan odnos SDP-a prema biću Bosne samo je na prvi pogled uzrokovan strašću za poltronisanjem stranim s&h mentorima; onima što bi za genocid optužili pobijene Bošnjake. Tu ima nešto dublje, nevjerovatnije, neshvatljivije. Demonsko. SDP je neiscrpan izvor monstruozne kreativne energije.
Bosnian pitha and serbian gowno
Da li bi iko normalan mogao smisliti narodno veselje 11. jula, na dan tragedije Srebrenice? Da li bi iko normalan mogao na godišnjicu Markala izvoditi kulturno-umjetnički program? SDP je na sedmu godišnjicu tragedije na Kapiji isplanirao narodno veselje na Husinu, terevenku, folklor, pjesme, Titin rođendan, utakmice, ražanj i rakiju, u isto vrijeme kada se održava masovna komemoracija za civilne žrtve rata. Došao je i član Predsjedništva BiH Jozo Križanović, ali na rakiju. Između SDS-ovog orgijanja 11. jula po Srebrenici, i SDP-ovog orgijanja 25. maja po Tuzli – nema bitne razlike. Oni slave smrt, k’o vampiri! Jer neko je morao biti ili totalni četnik ili totalni debil pa da na dan najveće tuzlanske tragedije zakaže narodno veselje! Samo su četnici imali tako raskošnu zločinačku maštu.
Ilustriranje patologije SDP-a je potrebno da bismo razumjeli kako je deklariranje SDP-a protiv Tužbe za agresiju i genocid logičan slijed kvislinške politike. Oni znaju da je Tužba jedina slamka spasa za Bosnu. Pokopavanje Tužbe je pokopavanje državnosti BiH. Jer ako Bosna izgubi smisao postojanja, za deceniju-dvije prestaće potreba za postojanjem bh. države. Genocidna dejtonska tvorevina usmjerena je ka odumiranju bića Bosne. Za Srbiju i Hrvatsku je posve svejedno kada će Bosni doći kraj. Kad god da dođe, njihove su polovice. Jedino realizacija Tužbe može život vratiti Bosni. Ali, Bosna je krcata vampirima, s vana i iznutra.
Posljednjih mjeseci, hvala Bogu, narod otvara oči, ne vjeruje partijskim medijima, misli svojom glavom. Zna za značaj Tužbe. Otud SDP ne smije glasno reći: Mi smo protiv Tužbe. Oni komuniciraju zlodjelima, koja valja pretočiti u riječi.
Dakle, SDP je prošle sedmice počinio dva zla koja svjedoče o ambiciji da se Tužba usmrti. Prvo je SDP-ov član Predsjedništva BiH Jozo Križanović počinio antihrvatski i antibosanski gest odbijajući glasati za finansiranje Tužbe. Time je Križanović negirao da je i hrvatski narod bio žrtva agresije i genocida, od sela Ravno, preko Posavine, pa do tuzlanske Kapije. No, Križanović sigurno ne bi bio metnut u Predsjedništvo da ranije nisu procjenjeni njegovi moralni i patriotski antidometi. On je, kao i SDP, dušu prodao za vlast.
Nekoliko dana poslije, kada se ispostavilo da Tužba nema podršku Predsjedništva, na Zastupničkom domu Parlamenta FBiH predloženo je da u dnevni red uđe rasprava o finansiranju Tužbe. Poslanici SDP-a su odbili da se o tome ne raspravlja! Zar rasprava nije demokratski imperativ? Jeste, ali SDP nije demokratska, ni bh. partija, već velikosrpsko govno koje se Tužbe plaši k’o šejtan križa.
Za nastavak procesa potrebno je pišljivih 20.000 dolara. Federacija lijevom rukom može izdvojiti te pare. Predloženo je da se poslanici odreknu po pola plate i time dokažu svoj patriotizam. Ma, jok! SDP je složno, vojnički, sikterisao mogućnost bilo kakve rasprave. Isto bi učinio i SDS.
Br. 53, 29. V 2002.