Nakon Lagumdžijine posjete Beogradu četništvo može s mirom spavati. Odgovornost SRJ za agresiju na BiH i genocid nad Bošnjacima utopljena je u tzv. međudržavno vijeće za saradnju. Lagumdžija se time promovirao kao sluga velikosrpskih interesa.
Uz debilne fanfare ovdašnjih plaćeničkih medija popraćena je posjeta visoke bh. delegacije četničkom Beogradu. Koje li ironije, nekažnjena fašistička armada Velike Srbije priredila je vojne počasti delegaciji dejtonske paradržave BiH, čiju polovicu i dalje drži pod genocidnom okupacijom. Uniženi bošnjački narod, putem svojih predstavnika Lagumdžije i Belkića, odao je počast svojim dželatima. Pored počasnih jedinica fašističke Vojske Jugoslavije to nije prošao Beriz Belkić (koji je u slavu poniženja izrazio svoje veliko zadovoljstvo atmosferom u Beogradu); u tu počast beščašću nagonjene su sve naše žrtve, sve naše Suade Dilberović, Aladže i Ferhadije, sva naša ubijena i osakaćena djetinjstva, razvaljeni i unakaženi životi. To je okupirana BiH klicala u slavu svoje vanmaterične stvarnosti.
Moleriserium laffinorum
Kada je Alija Izetbegović, pod kriminalnim pritiscima, a možda i zarad fildžanstana, za pregovaračkim stolom legitimizirao četničke i ustaške projekte u BiH, znalo se da je to rezultat bolesti koja nas je zadesila. No malo je ko očekivao da će se na dokusurivanje BiH konektirati SDP, okupiran od patološke despotije Zlatka Lagumdžije. Kongresno čišćenje SDP-a od pameti i bh. patriotizma namah je dobilo svoju stvarnosnu dimenziju u promiskuitetnim beogradskim zdravicama Zlatka Lagumdžije. Ravnogorskom Koštunici to nije, ljubazno se klebereći, nazdravljao Lagumdžija, već sve naše boli, nepreboli. Takav splet unutarnje mazohističke morbidnosti, odsustva samopoštovanja i suosjećanja sa žrtvama velikosrpskog genocida, oustavljenom u apartheidnoj Republici Srpskoj – ni u snu se ne može imenovati zdravim i konstruktivnim.
Trebala bi nam jedna podebela studija pa da poredamo sve dokaze koji svjedoče da je politika međunarodne zajednice u BiH, čiji je sluganski preslikač Zlatko Lagumdžija, usmjerena protiv multietničke, antifašističke i demokratske BiH. Višegodišnje nasilno izvinjavanje žrtava dželatima urodilo je genocidnim blokadama povratka i postdejtonskim planskim raseljavanjem u treće zemlje. Traženje kooperativnosti u fašističkim i velikodržavnim projektima inkompatibilno je smislenosti postojanja države BiH. Samo plaćenicima i budalama nije jasno ko za koga i protiv čega ovdje igra.
Naš svijet je ubijen u pojam postdejtonskim batinjanjem. Nije mu jasno da civilizacija može podržavati zatiranje BiH. Ne shvata da se redoslijed stvari određuje zakonima prirode, a ne principima duha. Multietnička BiH je tek duhovni imperativ. Realitet se oslanja na srpstvo, kao garant stabilnosti na Balkanu. Opstojnost genocidne Republike Srpske pogodna je moneta za kooperativnost balkanskog srpstva. Da ne bismo vjerovali u ovu nakaznu stvarnost, rado ćemo progutati balijansne sedative.
Površna analiza beogradske kapitulacije BiH razotkriva laž koja nam se plasira kao dostignuće regionalne suradnje. Pokušajmo čitati stvarnost. Ravnogorski Koštunica je istakao da je – uspostavljanje posebnih odnosa SRJ sa RS u skladu sa slovom i duhom Dejtonskog sporazuma – i ništa mimo njega. Pa kud bi više?! Naš mudri narod će se bezbeli razveseliti činjenicom da je naš Koštunica toliko pošten da ga ništa mimo Dejtona ne zanima. Što bi ga i zanimalo kad je Dejtonskim sporazumom legaliziran velikosrpski osvajački plijen. Kada govori o posebnim odnosima sa RS, Koštunica ne misli na entitet u kome su konstitutivna sva tri naroda; on misli na onu RS koja je slavila četništvo 7. maja u Banjoj Luci. On nije za politizaciju obnove vjerskih objekata, kao ni Petrič. Postojanje džamija je za četništvo od vajkada bilo politički problem, zar ne?!
Premijer SRJ, Nekakav Žižić, istakao je opredjeljenje svoje Vlade da podrži jedinstvo BiH. Posebni aneksijski odnosi sa RS svakako doprinose tom jedinstvu BiH. Na tom molerskom fonu promišlja i naš titoslav Lagumdžija. On je izmodao imunitetni mudroslov da treba suditi i projektima stvaranja jednonacionalnih država. Ako je to tako, onda je Republika Srpska prva na spisku. Zašto to nije otvoreno rekao? Ili pak misli da RS nije rezultat projekta kome treba suditi?
Meduzzorium guzzorium
Zahlada ponižavanja BiH i uspomene na žrtve agresije priređena je Lagumdžijinim izjavama u povodu Tužbe BiH protiv SRJ. On se kapitulantski složio sa ministrom Svilanovićem da – pitanje Tužbe treba prepustiti pravu i pravnicima. Ali SRJ tu stvar NE prepušta međunarodnom pravu i pravnicima, već se aktivno bori i lobira da se ospori Tužba za agresiju i genocid. U svome zahtjevu Međunarodnom sudu u Hagu SRJ tvrdi da u to vrijeme – nije bila članica UN, niti potpisnica Statuta Suda pravde, niti potpisnica Konvencije o genocidu. K‘o biva, ni luk jeli, ni luk mirisali.
Autor i pravni zastupnik tužbe BiH protiv SRJ, američki profesor prava
Frensis Bojl, kaže da – ovaj zahjtev nije ništa drugo nego pokušaj odugovlačenja, u nadi da će se političkim pritiscima SAD i evropskih zemalja na vladu u Sarajevu ugušiti i prekinuti ovaj proces.
– Sasvim je jasno da će SRJ upotrijebiti sve raspoložive trikove kako bi izbjegla odgovornost pred Međunarodnim sudom pravde za nesumnjiv zločin genocida protiv ljudi i naroda Bosne i Hercegovine, najvećim dijelom protiv Bošnjaka – kaže prof. Bojl.
U kontekstu činjenica i promišljanja prof. Bojla treba smjestiti Lagumdžijin stav da – pitanje Tužbe prepusti pravnicima. Za razliku od SRJ, Lagumdžija promocijom pasivnosti ignorira Tužbu i pride ustoličuje Međudržavno vijeće za saradnju. Takvo što mogu činiti samo patriotske meduze čije su političke guze zakupljene da interes srpstva preferiraju nad interesima BiH.
Cjelovitost BiH je u uzročno-posljedičnoj vezi od integralističkih strujanja među južnoslavenskim razlikama. Bošnjacima pogotovo treba stanjivanje južnoslavenskih granica. To je put do njihovog nacionalnog interesa, da slobodno žive u cijeloj BiH. Međutim, ovo što čine Lagumdžija & comp. nije borba za demokratsku i humanističku BiH. To je jeftina prodaja ovdašnje sistemski stvarane patriotske i moralne izgubljenosti.
…Krivi smo mi što smo ih pustili.
Br. 25, 30. V 2001.