Walter

Gužva u džennetu

Vitalnost memorije o genocidu podrazumijeva ispisivanje trajne optužnice protiv pomaćehljene nam Evrope

Postoje brojni dokazi koji svjedoče da je dejtonski server namjerio zaboravom zasuti pamćenje zločina kojima smo bili izloženi, a u kojima je (ne)činjenjem sudjelovala međunarodna zajednica. Ta nakana se sprovodi putem ideologiziranih medija, ili što bi se jezikom Drugog svjetskog rata kazalo – kvislinga i narodnih izdajnika. Izranjavan i traumatiziran narod je pogodno tle da mu se servira strateška laž po kojoj je zaborav uvjet za pomirenje naroda i prosperitet BiH. Ma jel, matere ti!
U promišljanju ovog pitanja, valja poći od zainteresiranih strana koje sudjeluju u (de)blokadi pamćenja. Ova čehovljevska drama ima najmanje četiri lika: prvi, međunarodna zajednica, ma šta pod tom ergelom podrazumijevali; drugi, kleronacionalističke oligarhije, od kojih svaka stradanje svog naroda koristi kao jeftini marketinški argument; treća, demokratska alternativa (ova Alijansa za fildžan), koja samo na ovih 24 odsto bh. teritorije uspijeva sljepački i ponizno sprovoditi direktivu o brisanju pamćenja; četvrti, narod, podijeljen na ona dva koji smiju pamtiti, i ovaj, saburli bošnjački, koji u zbunjenosti ne samo da je dostigao, već i nadmašio svog učitelja, vođu, maocetunga i mahatmu. Poćerajmo redom…

Chronicus yevrejicus smrtus
Ono što zovemo međunarodnom zajednicom skupljeno je oko slatkorječivih proklamacija koje u dodiru s barbarskim ponorima 20. stoljeća gube svaki smisao. Njih nisu uzbuđivali pogoni za istrebljenje Jevreja u Drugom svjetskom ratu sve dok Hitlerova mećka nije zaigrala pred Amerikom, Britanijom, Francuskom… Pa ni tad. Sve do potkraj 60-tih godina zločini u Drugom svjetskom ratu nisu imenovani kao holokaust nad Jevrejima. Memorija o holokaustu isključivo je postignuće samih Jevreja. Zašto? Pa zato što hronika jevrejske smrti otkriva moralni ponor svjetskih sila koje su se nakon Jalte imenovale humanističkim pravednicima; a zapravo im je duša golema k’o u šibicara. Nirnberg je bio davno, kao što će i Haški tribunal nekada postati davnost. Ovo je priča o bh. i bošnjačkoj stvarnosti koja bi zauvijek trebala biti zasnivana na pamćenju genocida. Jer tamo gdje prestaje pamćenje otpočinje nestajanje.
Šta je uopće mogla očekivati ova krhka i zakržljala zemlja? Šta su mogli očekivati Bosanski Muslimani koji se, kao i Jevreji, percipiraju kao dobroćudni tumor u evropskom tkivu? Ništa, izuzev onog što im je namijenjeno. Evropski projekat političkog, ekonomskog, pa biološkog sakaćenja Bošnjaka inkompatibilan je instituciji memorije o bosanskoj tragediji. On može uspjeti samo rastakanjem patriotske svijesti u Bošnjaka, čiji temelj je upravo u instituciji memorije o stradanju. Vitalnost memorije podrazumijeva ispisivanje trajne optužnice protiv pomaćehljene nam Evrope. Stoga se OHR i OSCE orvelovski nameću kao alfa (nije ba romeo) i omega (nije ba opel) naše percepcije. Sve je pod kontrolom. Ovo što mislimo da vidimo volja je te hobotnice koja svojim kafkijanskim pipcima oblikuje sintetičku stvarnost.

Apartmans in the geneth
Kao kad bi u FAP nasuli rakije a u insana nafte, tako je i Bosna zaribala kad su je začerečile kleronacionalne šizofrenije. Na minderu su kikotavo trljali ruke kad su primijetili gužvu u dženetu. Narod se toliko vratio vjeri da smo imali malo hodža da isklanjaju pohajle narudžbu (Spavajte mirno, rata neće biti) dženaza. Svoju pravednost dokazivali smo svojim smrtima, žrtvovanjem, kao u predhistorijski vakat. Uživali smo u boli koju nam nanose. Dogodi nam se masakr a mi uzviknemo: Goooool! Udri brigu na veselje! – Ne mogu oni pobit kol’ko Muslimanka može rodit’! – uzvikivao je jedan visoki šiltetlija iz SDA. Šizofrenija! Bolest koja je nahrupila onog časa kada su Bošnjaci, srljajući u nacionalno organiziranje, izdali svoje interese, ostvarive jedino multietničkom političkom opcijom; bolest se razvijala kroz panislamizaciju, a time i atrofiju, državnih atributa. Iz tog moralnog i duhovnog septikuma nije se moglo ni okotiti išta drugo osim blasfemije bh. i bošnjačke žrtve. Ne samo da su iz pamćenja genocida odstranjeni nebošnjaci (recimo, u Sarajevu), već i oni Bošnjaci koji potiču iz antifašističkih, ateističkih, neminderlučkih familija. SDA je apartmane u dženetu rezervirala samo za svoje ideološke sljedbenike. U kleroideologizaciji žrtve bilo je neizvodljivo stvarati opću bh. ili opću bošnjačku memoriju. To potvrđuje da šerijatsku SDA ne zanimaju ni Bosna ni Bošnjaci.
Pamćenje o stradanju u bh. kataklizmi u druga dva bh. naroda je uvezano, po hegemonističkoj liniji, na servere u Beogradu i Zagrebu. Oni znaju šta rade.
Treći faktor u zlopletu naše amnezije jeste ugostiteljska politička organizacija koju su staljinčići krstili/križali kao Alijansu za promjene. Zapravo, to je jedno lutkarsko pozorište u kome se marionete šigicaju u ritmu ove čerečenije. Njihovo nije da misle, njihovo je da slušaju i da direktive ponavljaju. Moralna i patriotska beskičmenost je cijena varljive krune.
Ovdje, jel, nije bilo genocida, svi su isto krivi i svi su isto stradali, bila je to istorijska greška, i u interesu pomirenja, povjerenja, itd. amneziju treba slaviti kao patriotizam. Onaj ko pomene genocid nad Bošnjacima, taj je protiv demokratskih promjena, taj je mudžahedin, agent tajne SDA sile… Ti kvislinzi koji suvereno vladaju na ovih 24 odsto bh. teritorije imaju zadaću da sprovedu ekonomsko razvaljivanje Bošnjaka. Činjenice o nastavku bošnjačkog stradanja (trećinu pobit, trećinu raselit, a trećinu u manjinu) najveća su opasnost za taj projekat. Time je jasno da su parole o bosanstvu i multikulturalnosti kojima maše SDP-Alijansa – obična švercerska lafina. Ustoličenje policijsko-političkog aparata do golog otoka će zaoštriti mogućnost borbe za ljudska prava Bošnjaka. I borbe za bosansko-bošnjačko pamćenje. Jer ovdje je odveć sve bošnjačko ekstremističko, a sve srpsko i hrvatsko multikulturno. Ma iđi biži.

People sidaun nacko
Šta očekivati od naroda koji je stoljećima politički odgajan na strahu od svoga mišljenja? To je već genetski problem. Naš narod je srihtan da ne misli. Budući da političko-društvena hijerarhija na gore opisani način percipira pitanje stradanja i pamćenja, posve je logično što nam narod okreće glavu od žrtava svoje tragedije. Svoju mentalnu konfuziju narod natapa ponudom svakojakih mobitelskih, folkerskih, šljaštećih sadržaja. Kao da nam se amabaš ništa nije dogodilo.
Bošnjačka tragedija raspolućena je linijom koja dijeli one koji su izgubili bližnje, i one koji nisu izgubili nikog. Ko danas suosjeća sa ženama Srebrenice? Za mnoge su to obične seljančure koje nam u dimijama i sa šamijama kvare ovu prosperitetnu, kičerajsku predstavu o nama. Voljeli bi, jel, da nemamo veze s tim srebreničkim jadom. Zalud dulaz. Niko još nije uspio pobjeći od svojih rođaka sa sela. Provale te kad-tad.
Uloga naroda u sasušenom baštiniku memorije time ne postoji. Narod sjedi ‘nako, dok mu se egzistencijalni kapital topi kao led u pokvarenom frižideru. Narod nije kriv što su ga vrijeme i prostor oslijepili.
Postoji li mogućnost da se prevari taj sudbinski vrtlog, koji se pojačava ekspanzijom amnezije? Postoji. Ali to je već stvar demokratske revolucije.

Br. 18, 21. II 2001.

Na današnji dan

Kalendar

Februar 2001
P U S Č P S N
 1234
567891011
12131415161718
19202122232425
262728  

Arhiva

Kategorije