Policija i sudstvo u budućoj BiH moraju imati najveće plaće, kako bi bili neovisni i nepotkupljivi, kako bi dosljedno sprovodili ono što zakon od njih traži. Time će se onemogučiti narodni zatvor zvani – „policijska država“.
Moglo se za ovih godinu dana rata često čuti mišljenje – da ćemo kad sve stane biti „policijska država“. Malo ko, doduše, zna šta to znači, ali biće da ga ova prijeteća sintagma podsjeća na gluhava vremena, ona u kojima se događa da „nepodobni“ jednostavno „nestaju“. Sa mnogo više straha nego što to rat donosi, ta nevidljiva i zmijolika sila – „policijska država“, podsjetiće nas na blisku nam prošlost 48 , i poslije, ili na ono što smo znali slušati, ili čitati o enverhodžinskoj Albaniji, o Kubi, Staljinovim čistkama…, a odnedavno i o fašističkoj Srbiji. A zapravo „policijska država“ je ona stvarka koja se nikad ne rađa da bi zaštitila državu i narod, već uvijek diktatore. Ona se koristi zamjenom teza, i uvijek u ime države i naroda štiti tiranoidnu vlast. A da bi vlast mogla biti diktatorska, potrebno je ugušiti sve mehanizme demokracije. Za takvo što postoje različiti načini, u zavisnosti od stila „policijske države“.
U Južnoafričkoj Republici te „prljave stvari“ ne čini policija, već njeni plaćenici, kriminalci i posljednji ološ, tako što im policija pruža zaštitu, a oni za uzvrat premlaćuju i ne daju mira „nepodobnim“ bijelim građanima. S druge strane, postoje i neki samouvjereni režimi koji ne prezaju da javno primjenjuju „policijsku državu“. Elem, hoće se reći da je „policijaska država“ potpuno neprimjerna demokratskim sistemima, ili onim koji to hoće da budu. Bez obzira na (ratno) stanje u kome se nalazi demokratski ustrojena država, sve probleme vezane za bezbjednost nacije i države treba da rješava Služba državne bezbjednosti, i „policijskoj državi“ tu nema mjesta. Dakle, ona se rađa sa diktatorom. A diktator se rađa zaživljanjem fašističke teze – jedan vođa – jedna partija – jedna nacija. Ta teza je poligon sa kojeg djeluju bh nacionalne partije, i jedino se SDA uspjela djelimično oduprijeti toj najezdi, iako su sve jači pritisci njenog krila. Tek ukoliko to zaživi, kroz gušenja demokracije, imaćemo „policijsku državu“.
A da bi razumjeli kako iznutra izgleda takva država uzećemo primjer Paragvaja, čija povijest ima neke sličnosti s nama. Tamnošnji diktator Alfred Strense sebe doživljava kao inkarnaciju Franciska Lopeza koji je 1865. uzviknuo: „Nezavisnost ili smrt!!!“ U ratu „trostruke alijanse“ (Argentina, Brazil, Urugvaj protiv Paragvaja) koji je trajao pet godina izginulo je 750.000 Paragvajaca, osuđenih na patnje, i nije ostao jedan muškarac stariji od 14 godina. Ostalo je u životu 250.000 Paragvajaca, osuđenih na patnje. Ostao je i ponos na žrtve koje su dali. Povijest do Strensera puna je državnih udara, građanskih ratova, koji su bili uobičajeni način stranačkih borbi. A onda je došao Alfred Strenser i zaveo diktaturu. Svakih pet godina kandiduje se za predsjednika i ishod izbora nikad nije neizvjestan. Opozicione partije su u njegovoj službi.
U zemlji se svaka tri mjeseca proglašava vanredno stanje, zapravo traje non-stop, jer se ustav tada suspenduje. Apsulutnu vlast ima Strenser i bliski njemu. Sa zvučnika raspoređenih po gradovima non – stop se čuju patriotske pjesme, Strenserovi govori, i poklič:“ Viva Patrija!“ Patriotizam ovdje postoji samo po diktatorskom receptu. Sve drugo je – ugrožavanje nacionalnih interesa. Vjernost vladajućoj partiji je i vjernost domovini, i na drugi način Paragvaj se ne može voljeti. Opasno je iole drukčije misliti, a kamoli govoriti. Za takve se brine Departamento de Investigaociones, iliti specijalna državna policija. Nikad se neće saznati koliko je nesrećnika ušlo u tu zgradu, a da nikad iz nje nije izašlo. Niko ne zna koliko su pileta ili el sargento sredili žrtava. Pileta je mučenje davljenjem u kome u vodu potapaju glavu zatvorenika i gnječe mu mošnice dok se dobro ne naguta tečnosti i umre. Često se umjesto u vodu, glava zatvorenika stavlja u fekalije. El sargento je bič sa devet repova koji stoji na zidu Departmenta, pred ulazom, i zovu ga „državni ustav“.
Za to vrijeme Paragvajem se rasprostiru glad i bijeda. Strenser se hvali da je građanima objezbjedio generaciju mira – ali to je mir mrtvaca. I industrija je mrtva. Jedina grana privrede je šverc kome gospodare Strenser i njegovi generali. U njemu su moćnici i zločinci iz drugog svjetskog rata (u „Novoj Bavarskoj“ je živio i Mengele). Šverc donosi 250 miliona dolara godišnje. Strenser je jedan od najbogatijih na svijetu, i na računu ima 700 miliona dolara. U potpunosti je ostvario klasičnu formulu „policijske države“: one koje ne možeš da kupiš – terorišeš, one koje ne možeš da terorišeš – okružiš onima koje si kupio. Toliko o Paragvaju.
Elem, vratimo se kući. Pored političkih pretpostavki posjedujemo donekle i materijalne pretpostavke za stvaranjem „policijske države“. Stoga je više nego jasno da policija i sudstvo moraju biti neovisni, nepotkupljivi, nekorumpirani. Oni u budućoj BiH moraju imati najveće plaće, kako bi dosljedno sprovodili ono što zakon od njih traži. Time će se izgubiti i političke pretpostavke i tiranoidna stremljenja za stvaranjem narodnog zatvora kakav je „policijskla država“. Jer, samo jaka, dobro plaćena i profesionalna policija, uz isto takvo sudstvo, odnosno poštivanje pravne države, mogu narodu utrati put ka sreći i blagostanju. Profesionalizam tuzlanske policije, bez obzira na rat, stvorio je pretpostavku za to. U Tuzli još uvijek stanuje nada. A to je dovoljno da pljunemo u nakaznu facu nadvijenog fantoma „policijske države“.
Fatmir Alispahić
Tuzla-list, 10. maj 1993