Činjenicu da se na koridi, borbi bikova, u Čevljanovićima, selu udaljenom nekih tridesetak kilometara od Sarajeva, okupilo nekoliko desetina hiljada (izvještači s lica mjesta tvrde: više od 50.000) nasmijanih i veselih ljudi, profesor Dino Abazović, čovjek koji je magistrirao i doktorirao u oblasti sociologije na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, naziva socijalnim eskapizmom, bijegom od stvarnosti.
Ovakva vrsta kulturnih manifestacija, misli on, može se pravdati nekom vrstom tradicije društvenog okupljanja koje je, naizgled, bezinteresno.
Adet
“Nasuprot tome, sve što ima konkretan društveni interes ili cilj, poput protesta ili demonstracija, podrazumijeva neku vrstu društvene skale vrijednosti. U Čevljanovićima, koridama uopšte, ljudi se okupljaju da zaborave na svakodnevnicu i probleme. Sličan je fenomen televizijskih sapunica i telenovela”, cijeni dr Abazović za Oslobođenje.
I tako, zaboravljajući na probleme, ljudi, barem u Čevljanovićima, roštiljaju, slušaju tradicionalnu muziku, polunage plesačice i pjevačice kite sa po 50 ili sto eura, igraju u kolu koje je multinacionalno. Jer na koridu u Čevljanoviće stiglo je i oko 40 autobusa iz Hercegovine i Posavine. Ismet Dizdarević, socijalni psiholog, objašnjava da sve je to zbog toga što je korida tradicija naših naroda i narodnosti, skup veselja i razbibrige, upražnjavanje starih narodnih običaja poput borbe s bikovima, trka s konjima, bacanja kamena s ramena…
“Sve to narod podsjeća na ono što mu je blisko, jasno. Na koridi u Čevljanovićima nema politike, nego nešto snažnije: običaji, adet, nešto što čovjek treba poštovati da bi mogao da se kreće u vremenu kojeg živi. Uporedimo to s nedavnim protestima za jedinstveni matični broj! Na njima je bilo znatno manje ljudi. To su, po snazi okupljanja i kada narod na svaki način bježi od politike, bili sasvim dobri i po broju okupljenih i po spontanim parolama koje su iznjedrili. Treba biti zadovoljan da je na tim protestima bilo i toliko ljudi. Radi se o mogućem nagovještavaju nečega što bi se jednog dana moglo desiti jer politika ne radi u korist naroda, političari brinu o svojim, a ne o narodnim interesima…”, misli doktor Dizdarević.
Narod, misli Fatmir Alispahić, novinar i publicista, ne predstavljaju samo osobe koje izađu na proteste za, recimo, jedinstveni matični broj, nego se narod događa i na koridi u Čevljanovićima, vašaru u Puračiću ili pijaci u Tojšićima. Sve je to, objasnit će on, paralelna stvarnost koja je realnija od onoga što se smatra narodom.
“Za nas je narod, kobajagi, ono što izađe na proteste za JMBG, jer se u tome ogledaju određeni politički interesi, pa događaj biva sponzoriran i medijski eksploatisan kao narodna volja. A šta ćemo sa narodnom voljom koja se iskazuje oko narodnog kola, izvorne muzike i janjetine? Kad ovo prebacite na razinu međunacionalnih odnosa u našoj zemlji, onda vas obasja nada da je uistinu moguće da narod, na terenu, osjeća jedno, dok političke i etnonacionalne elite pričaju drugo. Više je bratstva i jedinstva na Čevljanskoj koridi, na međuentitetskim pijacama u Memićima pored Kalesije, ili na čuvenoj Arizoni, nego i u jednom političkom dokumentu, uključujući i Deklaraciju ZAVNOBiH-a!”, cijeni Alispahić.
Na koridama, pijacama i vašarima se, vidio je on, narod voli, veseli, nazdravlja, trguje, sve pazeći da se ne zamjere jedni drugima. Napravljene su, kaže, “stotine filozofijada o multikulturi”, ali niko dosad nije obradio ulogu ovih narodnih veselja i pijaca u prirodnoj, neusiljenoj afirmaciji međuetničkih odnosa. Taj nadvremeni narodni um, zaključuje Alispahić, kao da je svjestan kako se bosanska tragedija nije dogodila u ime naroda, već u ime promotora zla, pa je u skladu s tim uvjerenjem nastavio funkcionirati kako je navikao od davnih vremena.
Kalesija i Britanska enciklopedija
“Osobno volim otići subotom na pijacu u Tojšiće, pored Kalesije, koja je svojevrstan narodni teferič, korzo, modna pista, gdje dolaze čitave porodice dotjerane, kao na svadbu, žene sa dukatima, muževi u odijelima, a gdje na malom prostoru radi, i to samo subotom od pet ujutro do podne, nekih pet-šest kafana, u kojima se ljudi ponapijaju do podne, pa odoše kući pjevajući, a sve to ima jedan nadrealistički filing. Svaka od ovih kafana-brvnara ima svoju izvornu muziku, uživo, muzike se prepliću, ljudi se dovikuju, sve je u osmijesima i predanjima. A i trguje se dobro i povoljno. Te stvarnosti nema u medijima, a ona je taj narodni damar”, misli Alispahić pa hvali “srpske TV kuće, s obje strane Drine”, koje “prate i forsiraju tu narodnu osjećajnost”, navodi kako i hrvatske i njemačke tv-kuće polažu mnogo na folklor. Samo naša sarajevska malograđanština, cijeni Alispahić, misli kako je to nekakav seljakluk.
“Dok Britanska enciklopedija tretira Kalesijske zvuke, kao planetarno vrijedan etnomuzikološki izraz, mi o tome ili pojma nemamo ili ovu muziku i ove događaje smatramo seljaklukom!”, zaključuje Alispahić za Oslobođenje.
Izvor: Oslobođenje