Zašto Tuzla ćuti o incidentu koji je grupa vehabija napravila na “Danima Sv. Petra i Pavla”
Grupa vehabija učesnike defilea u hrvatskim nošnjama nazivala “ustašama” i prijetila da će ih “poklati”, a one u bošnjačkim nošnjama nazivala “balijama” i “ustaškim slugama”
Vehabije u Tuzli, kao vjerska i ideološka supstanca Aktivne islamske omladine, sve do nedavno nisu ukazivali da bi mogli narušiti okvire vjerskih sloboda i svojih građanskih prava. Incident koji je grupa vehabija priredila prilikom defilea učesnika manifestacije “Dani Svetog Petra i Pavla” (Tuzla, 15. – 29. VII) – nadilazi granice dopustivog u djelovanju vjerskih grupa, ali i, moguće, nagovještava agresivnije ispoljavanje vehabizma u BiH. Činjenica da informacija o incidentu tek sada izlazi u javnost, ukazuje na složenost društvene i političke letargičnosti, koja zazire od rizika što ga sobom nosi kritički odnos prema stvarnosti. Zapravo, etablirana hipokrizija tuzlanske “demokratije” učinila je da se ni institucije vlasti, ni političke stranke, ni brojne nevladine organizacije ne oglase u ovom povodu, smatrajući, vjerovatno, da bi to moglo biti opasno. To se možda može i pravdati u slučaju naših sagovornika koji su pristali da govore, ali pod uslovom da im se ne pominju imena. – Otkud znaš tko te može sačekati u haustoru i preklati?! Ili poturiti bombu pod kola?! – riječi su visokog dužnosnika “Hrvatskog doma”, koji smatra da je bolje pustiti da se incident zaboravi. To što lična bezbjednost limitira djelovanje pojedinaca ne opravdava tuzlansku javnost čiji su biznismeni na ime demokratije i slobode govora uknjižili ponajviše međunarodnih donacija u odnosu na sve općine u BiH. Demokratija je u Tuzli odveć postala isprazni formalizam i unosan posao, što se da zaključiti i po prećutkivanju malignih događaja i pojava iza kojih stoje neki drugi “opasni momci” i “uspješni biznismeni”. Napose, kada su vehabije za posljednji Bajram organizirale kolonu vozila kroz Tuzlu, iz koje je pucano i iz koje se vijorila zastava Saudijske Arabije, nije reagirao niko, izuzev incidentnog Mirnesa Ajanovića koji je u otvorenom pismu muftiji tuzlanskom poručio: “Bajram nije terevenka na kojoj se Allahovo ime može uzvikivati kao ime fudbalskog kluba. Molim Vas da se ogradite od ovog nasilja. U protivnom, grupe nasilnika će i dalje skrnaviti naše muslimanske svetinje”. Muftija se nije ogradio od vatrenog Bajrama.
Običan tuzlanski svijet ne odobrava terevenke ekstremizma, ma odakle dolazile, ali šta mu to vrijedi kad u njegovo ime nema ko da govori. Izbori su čak za četiri godine. Moralna hipokrizija i demokratski kukavičluk su pojave koje valja evidentirati prije nego progovorimo o događaju koji zavređuje osudu javnosti, ali i ograđivanje samih vehabija od svojih pripadnika koji su degradirali humanističke i civilizacijske vrijednosti islama. Dakle, šta se dogodilo u Tuzli?
“Ustaše, poklaćemo vas!”
Od 15. do 29. VII 2000. u suorganizaciji Društva “Hrvatski dom” i “Ljeta u Tuzli” održana je peta smotra “Dani Svetog Petra i Pavla”. Za ovih nekoliko dana hrvatska kultura je predstavljena sa više programa nego što ih tuzlanski “Preporod” priredi u toku čitave godine. Ove ali i redovne aktivnosti hrvatskih kulturnih udruženja, uključujući i kulturnu djelatnost Franjevačkog samostana, širom su otvorile pitanje ljenosti bošnjačkog “Preporod”, koji iz kantonalnog budžeta zahvata desetine hiljada maraka, a bavi se uglavnom političkim šabanijadama tipa obračuna sa Ivom Andrićem. No, to je pitanje o kojem su ćaskali bošnjački intelektualci, a koje sasvim sigurno nije zanimalo vehabije u Tuzli. Njima je, sudeći po onome što se dogodilo, zasmetalo prisustvo vjerske i nacionalne različitosti, s jedne strane, i bošnjačko-muslimanskog prisustva u toj različitosti, s druge strane.
“Dani Svetog Petra i Pavla” su okupili više hrvatskih kulturno-umjetničkih društava, iz BiH, Hrvatske i Mađarske. Multikulturalnu grafiju ovih susreta resili su djevojke i momci Gradskog kulturno-umjetničkog društva “Bosna” iz Tuzle, u bošnjačkim nošnjama, sa fesovima i mahramama, dok je općinska manifestacija “Ljeto u Tuzli” svemu tome dala dimenziju civilizacijskog promišljanja jedinstva u razlikama.
Organiziran je defile svih učesnika manifestacije, koji je krenuo od Franjevačkog samostana Sv. Petra i Pavla, pored Mosta s kipovima, preko Korza, pa do Trga slobode pred općinskom zgradom, gdje je odigrano zajedničko kolo.
– Kada je kolona prolazila pored Mosta s kipovima ugledali smo nekoliko mladića, ošišanih naćelavo, s kapicama i dugim bradama. Viđao sam ih i prije po Tuzli. Njihovo prisustvo nisam smatrao prijetećim. Mi smo u Tuzli naviknuti da uvažavamo različitosti i vjerske slobode – veli Zdenko D., čimbenik u “Hrvatskom domu”. – Primijetio sam da se nešto dešava kada su utihnule tamburice, kada su se tamburaši počeli zgledati. Onda sam čuo: “Ustaše, poklaćemo vas!” Defile se zaustavio. Ljudi su preplašenim pogledom tražili nas organizatore. Naši gosti iz Mađarske i Hrvatske su bili prestravljeni. Rekao sam: “Ne obraćajte pažnju, nastavite svirati…” Jedan od njih mi je zaprijetio: “Brko, šta im govoriš da nastave svirat, tebe ćemo prvog pod nož!” Prošli smo, a oni su nastavili prijetiti članovima GKUD “Bosna”. Izgleda da ih je posebno razljutilo kad su pored nas vidjeli momke i djevojke u bošnjačkim narodnim nošnjama – govori Zdenko D., koji se, kako reče, plaši za bezbjednost svoje porodice pa ne bi govorio pod punim imenom i prezimenom.
Na pitanje zašto “Hrvatski dom” nije slučaj prijavio Policiji, Zdenko kaže: “Mislim da bi to moguće zaoštrilo problem. Smatrali smo da je bezbjednije i bezbolnije prećutati incident. S druge strane, nismo željeli da neko pomisli da su Hrvati u Tuzli ugroženi, jer Hrvati uistinu nisu ugroženi. Činjenica da je prijećeno i našim bošnjačkim kolegama govori da prijetnje nisu usmjerene samo protiv Hrvata, već i protiv Bošnjaka. Drugo, nismo željeli da ugrozimo dignitet manifestacije, koja je u cijelosti protekla veličanstveno – veli Zvonko D.
Samir H. (21), student Fakulteta kriminalističkih nauka u Sarajevu, aktivan je član Folklorne sekcije GKUD “Bosna”. Minut-dva nakon prvog incidenta, djevojke i momci u bošnjačkim nošnjama su prošli pored grupe vehabija.
– Ne znam našta drugo su mogli biti revoltirani, osim možda na našu nošnju. Jedan od njih je uzvikivao da smo balije, da sramotimo muslimanski narod, da smo ustaške sluge, da su Hrvati koji idu s nama ustaše, da su nas klali i da će nas opet klati. Organizatori su rekli da se ne obaziremo. Bez obzira na to što je ostatak defilea protekao u sjajnoj atmosferi, uz oduševljenje građana Tuzle, ovaj događaj je na nas ostavio mučan utisak – kaže Samir D. koji pojašnjava da će smjeti javno govoriti tek kad stekne diplomu Fakulteta kriminalističkih nauka. Zasad, kaže, osjeća strah da bi ga vehabije mogle sačekati negdje u mraku, pretući, ili učiniti nešto gore.
Konektiranje na mrežu vehabizma
Da li je strah od vehabija realan ili iracionalan? Mnogi zaziru od njihovog izgleda koji nema utemeljenja u vjerskoj i kulturnoj tradiciji Bošnjaka. Iako su duge brade i kratke kose imidž panislamskih terorista, to nije dovoljno da se na toj osobenosti gradi strah. Sarajevo, Zenica i Tuzla, kao najjači centri vehabizma u BiH, već su svikli na tu vjersku različitost. Međutim, militantni protesti za Čečeniju, brojni incidentni istupi Aktivne islamske omladine, kao i bajramski pucnji u Tuzli – otvaraju vrata opravdanom strahu od budućih aktivnosti vehabija. Ako su u stanju javno emanirati duh nasilja i netolerancije, podrazumijeva se da bi to mogli činiti i tajno, u drastičnijem obliku. Da li je cilj vehabija promicanje nasilja nad različitostima, ili je pak riječ o nekontroliranim istupima militantnih grupa i pojedinaca ovog islamskog učenja?
– Vehabije su jedna od strukturalno najčvršćih organizacija u našem društvu – kaže H.A., saradnik više islamskih listova u BiH. – Njihova aktivnost i brojnost su u usponu od Dejtona na ovamo. Organizirano se druže po privatnim objektima i okupljaju se na vaktovima. U Tuzli ima stotinjak vehabija, među kojima i jedan broj djece iz uglednih tuzlanskih porodica. Ono što kod njih impresionira jeste međusobna solidarnost, odanost ideji i prijateljstvu. Ne može se desiti da je neki od njih u teškoj egzistencijalnoj situaciji, a da mu svi drugi odmah ne priskoče u pomoć. Oni su jedna vrsta islamskih Jehovinih svjedoka koji bezrezervno i fanatično vjeruju u ono što čine. Međutim, i među njima ima islamskih skorojevića, podložnih manipulaciji, koji nisu usvojili temeljna načela islama. U protivnom se ne bi dešavalo da za Bajram plaše Bošnjake pucnjima iz vatrenog oružja – veli naš sagovornik.
On kaže da je javna tajna da iza djelovanja Aktivne islamske omladine, kao institucionaliziranog oblika vehabizma, stoji Vlada Saudijske Arabije, koja putem humanitarnih organizacija materijalno i ideološki podupire projekat vehabizacije Bošnjaka. U Saudijskoj Arabiji je vehabizam državna religija, kojoj je imanentno da širi svoj uticaj među muslimanima svijeta. Nužno je znati da šiitski i vehabijski doživljaj islama nema nikakvog uporišta u muslimansko-bošnjačkoj tradiciji, koja je sunitska i hanefijska. Izetbegovićeva “Islamska deklaracija”, pak, bazirana je na šiitskim viđenjima političkog islama. Političko i vjersko vođstvo bošnjačkog naroda, koje propovijeda islam stran bosanskim muslimanima, učinilo se podatnim za realizaciju saudijskog projekta. Izetbegovićeva “Nagrada za unapređenje islama” bila je svojevrsno konektiranje na mrežu vehabizma. Uz to, prelazak Čečena na vehabijsko učenje osokolio je saudijske vjerske poglavare da slično pokušaju učiniti i među Bošnjacima. Njihov poslanik je golobradi Adnan Pezo, predsjednik Aktivne islamske omladine. Pored brojnih aktivnosti najozbiljnijom se čini izdavanje lista “SAFF” koji propagira vehabijsko učenje. List se naravno, kao i ekstremistički “Glas mladih muslimana”, ne može izdržavati od prodaje, već je jedan u nizu halal-projekata. Koliko u tome učestvuje SDA, zasad ostaje tajna. Ilustrativno je znati da “Glas MM” ima redakciju u Bosanskom kulturnom centru u Tuzli, kojim gazduje SDA-ovska Vlada TK. Ideološko-vjerska okosnica ove dvije novine napaja se sa istog zdenca, koliko god se to u prvi mah činilo nesrodnim.
Granice sloboda
Demokratske promjene koje nastupaju nakon neuspjelog i tragično skupog pokušaja šerijatizacije Bošnjaka, nužno će voditi društvenoj samoizolaciji i dubljoj ekstremizaciji grupacija koje uzgajaju isključivost šiitskih i vehabijskih pogleda. Sve do prije koju godinu panislamistički projekat u BiH se činio ostvarivim, jer je totalitarna vjersko-politička infrastruktura SDA uspjela da nametne lažnu medijsku sliku o Bošnjacima. Naši prijatelji iz islamskog svijeta, koji su u toku rata umjesto hrane slali konvoje Kur’ana, i koji su izgladnjelim Bošnjacima dijelili ramazanske lepine pod uslovom da dođu u džamiju, što je samo djelić ogromnih sredstava uloženih u panislamizaciju Bošnjaka – teško će odustati od zasanjanog cilja. Njima se, kao i političkom vođstvu Bošnjaka, i dalje čini privlačnom ideja da ustoliče šiitsku i vehabijsku političku strukturu usred Evrope. …Ma koliko to, odveć mjereno u glavama, koštalo bošnjački narod. Ove ekstremne grupacije neće oskudijevati u novcu, ali će zauzvrat imati određene obaveze. Možda upravo na način kako se to već u dva navrata dogodilo u Tuzli.
Vehabizam imanentno nije tolerantan prema slobodi različitosti, ne samo vjerske, već i islamske. Otuda je teško očekivati da se prisustvo vehabija u BiH ograniči na one odlike vehabizma čije bi promicanje u moralnom i socijalnom smislu doprinijelo revitalizaciji društvenih vrijednosti. Oni, očito, žele biti corpus separatum, voljan da gospodari građanskim pravima i slobodama, i da ih ugrožava, a da ostane zatvoren pred nužnošću korekcije i kultivizacije svoga djelovanja.
Državne intitucije su obavezne štititi zakonski poredak, bez obzira da li se radilo o balvan-revoluciji radnika Fabrike sode iz Lukavca, koja nanese štete od preko 100.000 maraka, ili o grupi vehabija koja ugrožava bezbjednosno dostojanstvo građana. Demokratija je diktatura pravila koja opstaje na kantaru koegzistencije prava i sloboda. Ako će uvažavane vjerske slobode vehabija ugrožavati građanske i vjerske slobode drugih – onda je to kuršluz demokratskih kriterija sa nesagledivim posljedicama. Slobode vehabija su omeđene slobodama drugih i slobode drugih su omeđene slobodama vehabija. Ko pređe tu granicu ugrozio je demokratski poredak koji je stariji od svih sloboda.
O VEHABIZMU
Vehabizam je vjerska zajednica koju je utemeljio Muhamed ibn Abdelvehhab (1703-1787). Potiče iz plemena Benu Sina, a naukovanje je završio u Medini. Zbog svog učenja protjeran je iz rodnog mjesta pa se nastanio u Deriju (S.Arabija) gdje je poglavar ovog mjesta primio njegovo učenje.
U najkraćem, vehabizam propovijeda sljedeće: uklanjanje svih “novotarija” iz Islama; svako bogoštovlje osim Allaha je bezvrijedno, a oni koji to čine zaslužuju smrt; mnogoboštvo je unositi u namaz ime Božijeg Poslanika, neke svete osobe ili meleka; upotreba tespiha i nabrajanje lijepih Božijih imena je mnogoboštvo; zabrana je zavjetovati se i zahvaljivati se nekom drugom osim Bogu; zabranjeno je poučavati znanje koje nije zasnovano na Kur’anu i takva nauka je ćafirska; sve što se zbiva čovjeku suđeno je od Boga; ne priznaje se tumačenje Kur’ana putem tefsira-komentara, niti se priznaje preneseno značenje Kur’ana; klanjanje u džematu je obavezno i tu nema isprike; pušenje duhana je zabranjeno i kažnjava se bičevanjem; treba istražiti karakter svakog vijernika pa tek onda donijeti odluku da li je on vijernik ili nije (ovo je suprotno s osnovnim principom Islama i Sunnetom Muhammeda a.s.: “Pravi je vijernik onaj kojem smiješ povjeriti sebe i svoj imetak”; Allah je u Kur’anu rekao: “Pravi vijernici su oni čija srca zadrhte kad im se spomene ime Boga”); duge brade, skraćene pantalone, široka odjeća izvanjska su obilježja vehabija (Muhammed a.s. je nosio bradu, ali je kod sebe uvijek imao češalj i makazice, te bradu održavao urednom i čistom); vehabije se oslovljavaju sa “brate”, jer je kod njih vjerska veza jača od rodbinske, plemenske i svake druge; smatraju da se ne smije pozdravljati sa nemuslimanima, jer to nisu braća, niti im se smiju udovoljavati građanske slobode i prava…
Oslobođenje, Pogled, 15. VII 2000.