Šta bi Milošević mogao učiniti da opogani, ogadi i destruira projekat samostalnosti Crne Gore?
Predstoji li sukob u Crnoj Gori? Isuviše je sličnosti s predvečerjem agresije na BiH da bi vjerovali da se (s)udar može izbjeći. Režim u Beogradu istim metodama kažnjava nakanu za odvajanjem. Sve s ciljem nedvosmislene poruke da samostalnost znači zlo.
Ovih dana kulminira strateška tortura nad Crnom Gorom. Degradacija Crnogoraca na komandnim funkcijama u Vojsci, formiranje specijalnih jedinica vojne policije, te uvođenje “vojne tv” – dolili su ulje na vatru. Blokada granice između “dva oka u glavi” poslužila je prosrpskoj oporbi da rasplamsa paradoksalne optužbe na račun politike Mile Đukanovića. Kao da je crnogorski Predsjednik kriv što je na granici spriječen ulaz 55 kamiona koji voze repromaterijal za izdisajnu nikšićku Željezaru. Kao da glad koja osvaja domove Crnogoraca nije posljedica višemjesečne blokade u kojoj sudjeluju beogradski konobari. I tako redom.
Crnogorska konfrontacija ima više ostrašćenosti nego i jedan sukob na prostoru bivše nam domovine. Do bezizlaza je stigla podijeljenost Crnogoraca. Plemenski kriterij, kao psihosocijalna arhitektura ove male zemlje, ne pruža mogućnost zaborava i preobrazbe. Poštivanje đedovine određuje osobni dignitet.
Osamostaljenje Crne Gore bi dovršilo izgradnju činjenice da su Miloševićevi sljedbenici krivi za smrt Titove Jugoslavije. Srbija time konačno postaje dželat srpskih nacionalnih interesa, jer je nasiljem uništila jedinu mogućnost da svi Srbi žive u jednoj državi. Zadržavanje Crne Gore pod trobojnom šajkačom biva egzistecijalni interes Garašaninovog srpstva. Izdvajanjem bi se, pak, zaokružila propast velikosrpskog projekta, koji kao takav nije mogao zadržati ni “pravoslavnu braću”. To više ne bi bila klinička smrt “velike Srbije”, već konačna. Naravno, ni srpski projekat u BiH ne nosi spokoj časti i slave: nastao je na genocidu, urbicidu i mjerljivoj ljudskoj boli; odumiranjem Miloševićevog režima i svjetskom standardizacijom bh. prilika – i ovaj posljednji krajputaš “velike Srbije” će otići na smetljište historije.
Budućnost će južnoslavenske ratove odrediti naspram povijesnog iskustva, prema kome ni jedan od ovih naroda nije prosperirao u samoizolaciji. Za srpsku naciju, koja je jedino uvažavanjem drugih mogla zaštititi sebe – ovo iskustvo biva posebno tragično.
Treći faktor u podgrijavanju crnogorskog eko-lonca je nepovratna uvjerenost vlasti i uticajnih intelektualaca – da su se stekli uslovi za sticanje međunarodnog priznanja. O tome već svjedoče brojni susreti crnogorskog Predsjednika sa evropskim i svjetskim liderima. Šta više, napisano je više naučnih studija kojima se dokazuje nužnost i neminovnost međunarodnog priznanja. U ovoj zemlji danas nema slobodnog intelektualca koji nije ispisao desetine tekstova o crnogorskom pitanju. Samostalnost danas opsjeda duh slobodoumne Crne Gore, a to je pozicija iz koje nema povratka.
Nedvojbeno, dedinjske sluge znaju da ni jedna zemlja ex-Jugoslavije nije imala tako čvrsto historiografsko i nepokolebljivo teoretsko utemeljenje svoje nakane za neovisnost. Oni znaju da će se zasanjano i obistiniti. Šta bi u svojoj odbačenosti, u toj patološkoj osvetoljubivosti, mogli učiniti da opogane, ogade i destruiraju projekat samostalnosti Crne Gore?!
Jedan od krucijalnih argumenata platforme Mile Đukanovića jeste zaštita manjina i rehabilitacija njihovih građanskih prava. Borci za samostalnost, u zaštiti svojih komšija, vide prvi ispit zrelosti. U nekoliko navrata, kada je postojala sumnja da će srbijanski gusari počiniti zlo u muslimanskim naseljima, Crnogorci s Cetinja su s puškama stražarili pred komšijskim kućama. Crnogorci su spremni ginuti za slobodu svojih građana, bez obzira na njihovu narodnu i vjersku pripadnost.
Bošnjaci, eto, nisu. Kako reče lider SDA Sandžaka Sulejman Ugljanin, “sandžački Bošnjaci se neće opredjeljivati ni za jednu stranu u eventualnom sukobu Srbije i Crne Gore”. Ako ovo nije taktička izjava, već istina, onda su Bošnjaci na najboljem putu da još jednom odspavaju mirno.
Ako dođe do sukoba u Crnoj Gori, on bi mogao početi u pograničnim područjima, genocidom nad bošnjačkim stanovništvom. Projekat samostalnosti ne bi mogao izbjeći tu rukavicu bačenu na obraz. Ukoliko se ne uključe u odbranu Bošnjaka, Crnogorci bi u temelju minirali svoj koncept. Ukoliko se uključe, učinili bi ono što od njih očekuje Beograd.
„Oslobođenje“, kolumna Diwanhana, 14. III 2000.