Da je neki Dodik obišao srebreničke prognanike, ne bi nam smetao Dejtonski sporazum
Hrvatska je preko noći prešla put od prosjaka do kraljevića. Naši susjedi su danas miljenici međunarodne zajednice, jer podstiču kultivizaciju traumatiziranih prostora Evrope. Oni žive globalnu budućnost i sudjelovat će u njenom kreiranju. Izronili su iz balkanske atlantide i postali organska komponenta sretnijeg dijela Svijeta. Priča djeluje kao povijesna sapunica, baš kao što sve lijepo biva jednostavno.
Promjene u Hrvatskoj imaju svoju vremensku, kvantitativnu i kvalitativnu dimenziju. Promjene su konkretan materijalizirani proizvod potrebne količine organizacionih i inih pretpostavki koje vode do pomijeranja povijesnih tokova. Svoditi hrvatski preporod na dimenziju slučaja, Predsjednikove smrti, nagomilanog socijalnog nezadovoljstva i netrpeljivosti prema tuđmaneriji, podjednako je pogrešno koliko i glorificirati biračko tijelo koje je navodno spoznalo da Evropom vladaju socijaldemokrati. Vladali su i prije.
Antipod Hrvatskoj je klinički mrtva Srbija. U savremenoj povijesti teško je naći primjer zemlje sa tako vitalnom dimenzijom anarhije i nasilja, a da se to etablira kao volja države. Čak ni Radoje Domanović (1873-1908) u svojim odvaljenim satirama, zbog kojih je premlaćivan od režima, nije mogao domaštati tako nemilosrdnu stvarnost. Nekoliko pokušaja srbijanske opozicije, kao što su višesedmične masovne demonstracije, urušili su se u grotlu krnjave strategije. Budući da preziremo hipotezu da je jedan narod pametniji od drugog, diferenciju valja tumačiti moralnom validnošću.
Hrvatskom danas vladaju normalni i neopterećeni ljudi. Oni vole Hrvatsku, a različitost doživljavaju bogatstvom civilizacije. Oni smatraju da će se hrvatski interesi u BiH najbolje zaštititi kroz reafirmaciju tolerancije i multikulturalnosti, kao prirodnog, povijesnog ambijenta za hrvatsko biće u BiH. To objašnjava nedavnu Račanovu gestu, kada je inicijativu za osnivanje hrvatskog SDP-a u Širokom Brijegu proslijedio ka Sarajevu. “Ali, taj SDP je muslimanski!” – rekli su mu. “Kad vi uđete u njega, više neće biti muslimanski” – rekao im je Račan.
S druge strane, srbijanska opozicija nije nikada izmijenila miloševićevski koncept odnosa prema BiH, i prema Republici Srpskoj, odveć znano, nastaloj na genocidnoj ideologiji etničkog čišćenja. Oni pričaju o evropeizaciji Srbije, ali im jezik otvrdne kad dođu do Drine. Oni etničko čišćenje Bošnjaka smatraju svršenom stvari: kriv su drugi, te neće valjda “demokratska Srbija” ispravljati nanesene nepravde?! Rušile su se džamije odvajkada, pa šta?! Oni valjda još strateški naivno vjeruju da će Svijetu prodati rog za svijeću, a da će se pojam demokratizacije ograničiti na promjenu vlasti. Etička i moralna travestija srbijanske alternative nije (bila) u stanju poslati biračkom tijelu jasnu poruku, sa zaglavljem istine, pokajanja, pomirenja i reafirmacije otvorenosti. Otud srbijanska alternativa nije uspjela ni okrznuti Miloševićev tron?!
Ista priča naravno važi i za toliko željenu humanizaciju Republike Srpske. Sa podjednakom formalističkom uvjerljivošću tamo se ispovijeda budućnost i prosperitet. Pa i kad u B.Luku dođe sin ili unuk, ko to više zna, posljednjeg jugoslovenskog kralja, da obiđe “vekovna srpska ognjišta”. Umjesto da obiđe ledinu gdje je nekad bila Ferhadija i da kaže da je to mjesto sa kojeg počinje budućnost srpskog naroda – kad se Ferhadija obnovi. Prezirući savjest, političko srpstvo tapka u mjestu samoizolacije. Zahvaljujući upornosti OHR-a, pokoji se Bošnjak ili Hrvat uspije jedva vratiti u svoju kuću na osami. Tek da osjeti miris dostojanstva. I to je sve.
Književnik Ivan Lovrenović, u obimnom i sadržajnom intervjuu u posljednjem broju “Globusa”, kaže da je “cjelokupni politički model u BiH postavljen tako da obeshrabruje promjene”. Nad ovom činjenicom postoje metafizički ili religiozni prostori ljudskog bitisanja koji su neovisni od sumnjivog izbornog zakona, a koji mogu uticati na promjene. Podsticanje vječnih i povijesnih istina o čovjekoljublju, o srodstvu naših različitosti, o estetici zajedništva – može bitno mijenjati zatrovanu političku svijest. Da je neki Dodik obišao srebreničke prognanike, vjerovatno nam ne bi smetao Dejtonski sporazum. Njegova revizija bi odveć bila stvar prošlosti.
„Oslobođenje“, kolumna Diwanhana, 15. II 2000.