Djeda Mraz nema veze sa islamskom tradicijom, ali ima sa bošnjačkom socijalnom kulturom i običajima. Bošnjaci Svetog Nikolu, u paketu sa božićnom jelkom i Novom godinom, doživljavaju kao dio svoga identiteta. Koliko god se trudili da ne budu muslimani, Bošnjaci su osuđeni na ulogu evropskih mudžahedina.
Početkom decembra su u katoličkim selima oko Tuzle, Maglaja, Travnika… zasijale šarene sijalice, nadžidžane na krovove kuća, prozore i jelke u dvorištima. Na jednoj je kući u blizini Doma pisaca u Sarajevu također žmigao ovaj kršćanski light-show. Ko zna gdje su sve još kršćani na početku decembra isturili šarenilo svojih blagdana, koji će uslijediti tri sedmice kasnije. Zašto to čine? Pa mogli su čitavu godinu držati upaljene lampice, u slavu Božića! Nije li po srijedi neka golema frustracija, neko ćeranje inada, goli primitivizam kojim se nastoji muslimanima poručiti: evo nas, žmigamo, hristujemo i isusujemo, vama pod nosom, pa crknite od muke?! Sva sreća pa muslimanima to ne smeta, izuzev što na ovom kolektivnom ponašanju mogu razumjeti koliko kršćanima smeta kada muslimani bajramuju. Muslimani tek mogu konstatirati taj krstaški čir, kroz nekršćansku namjeru kršćana da Božić k’o fol slave čitav decembar, umjesto potkraj mjeseca.
Evropski mudžahedini
Kršćani nemaju nikakvog razloga ni opravdanja da kuće džidžaju šarenim sijalicama još na početku decembra. Muslimanske komšije, dobrohotne i naivne, najmanji su im razlog. No, oni muslimane tumače kroz svoj odnos prema njima, pa misle da su i muslimani obuzeti tim primitivizmom, da svojim simbolima nasilu nekome bodu oči. Jer, da razumiju muslimane, Bošnjake, razumjeli bi da ovaj narod uopće ne tangira pravo kršćana da slave svoje blagdane. A ako bi to razumjeli, onda ne bi imali potrebe da džabe troše struju i uvečer pale stotine sijalica pred kućama.
Dramaturški obrazac ovog slučaja istovjetan je razlozima zbog kojih kršćani, poglavito katolici, podižu mamutske križače na svakom koraku, na ulazu u Tuzlu, na ulazu u Travnik, na brdu iznad Mostara, i ko zna gdje još. Čemu služe ovi spomenici inadu i seljakluku? Pa iskreni se kršćanin može pomoliti i pred minijaturnim križem. Ako je Isus dobar, košto se priča, njemu će se zgaditi ta zloupotreba križa, kao što bi mu se svidjela iskrena molitva, makar i bez križa. No, kršćani ne prave križače zbog sebe, i zbog kršćanstva, već da bi muslimanima prikazali svoju dominantnost, da bi ih povrijedili i unizili. Tako je i sa ovim Božićem čija je proslava počela još 1. decembra, na Dan borbe protiv side.
Temeljni apsurd ovog kršćanskog ćeranja inada proizilazi iz činjenice da će kritična masa Bošnjaka ove, kao i prethodnih godina, također okititi jelke, nadžidžati kuće, pometati slike Djeda Mrazova, odvesti djecu na priredbe gdje Sveti Nikola dijeli pakete. Djeda Mraz će jednako voljeti i hrvatsku djecu u Neumu, i bošnjačku djecu u Zenici, iako će hrvatska djeca bošnjačkoj djeci razbijati glave ako se pomole na ekskurziji u Neumu. Po čemu se razlikujemo? Eto, po obožavanju Djeda Mraza se ne razlikujemo, ali se tačno zna dokle sežu ljudska prava bošnjačke djece. Isto važi i za roditelje. I srpski, i hrvatski i bošnjački roditelji će svoju djecu odvesti do Djeda Mraza, ali će samo bošnjački roditelji živjeti u getu i trpiti poniženja kada treba da otputuju u inostranstvo. Srbi i Hrvati su građani Evrope, a Bošnjaci su evropski indijanci, koliko god nastojali da budu evropski građani.
Dakle, ne radi se više o tome kakvi su Bošnjaci, već o htijenju Evrope i kršćanskog susjedstva da Bošnjake vidi kao mudžahedine. Zalud nam Djeda Mraz, rakija i krmetina, kad nam je suđeno da budemo muslimani, po evropskoj mjeri predrasuda i civilizacijske nepismenosti! Oni misle da mi mrzimo košto oni mrze, i da zlomislimo košto oni zlomisle, i zato nas drže u getu.
Na razmeđu svjetova
Kada je Alija Izetbegović iza rata objavio proglas o Djeda Mrazu kao neislamskoj tradiciji, te preporučio bošnjačkim roditeljima da svoju djecu odmaknu od kristijaniziranja, digla se kuka i motika na bošnjačkog lidera, a slučaj je kroz stotine tekstova, mjesecima, korišten kao dokaz o islamskom fundamentalizmu u bošnjačkoj politici. Alijina je nakana bila romantičarske prirode, jer nije imala utemeljenja u vremenu i prostoru. Cijeli bi slučaj danas trebalo tumačiti tek kao ilustrativ koliko Alija nije bio političar, i koliko je bio islamski romantičar. Možda je on i znao da njegova preporuka neće odmaći dalje od afere, i da će Bošnjaci nastaviti po starom, pod medijskim i tržišnim pritiscima djedamrazovštine, ali, eto, imao je ćeif da sa pozicije lidera jedine muslimanske nacije u Evropi pošalje muslimansku poruku. Aliju treba razumjeti, jer je njemu islam bio važniji od normi političkog ponašanja u ovom dijelu Svijeta. Baška je sad pitanje koliko je takav čisti islam važan Bošnjacima, i koliko su Bošnjaci spremni žrtvovati svoje višedecenijske navike i indoktrinacije kako bi se uklopili u islamski doživljaj svijeta. Prije će biti da su Bošnjaci, a i njihov vjerski lider, spremni ove kuršluze tumačiti pod sintagmom tzv. evropskog islama, koji podrazumijeva papazijaniju od Djeda Mraza, akšamlijskog alkoholizma i bajramskih odlazaka u džamiju.
Evropski, interkulturalni znakovi u ponašanju Bošnjaka, koji traju decenijama, nesporno imaju značenje identiteta. Sa takvim identitetom, Bošnjaci nisu prispjeli ni u islamski, ni u evropsko-kršćanski krug. Ali, to jeste identitet, na razmeđu svjetova. Bošnjaci Evropi pripadaju po mnogo čemu, ali ne i po islamu, kao što islamskom svijetu pripadaju po islamu, ali ne i po manifestacijama socijalnog ponašanja koje se kose s islamskom praksom. Uspostavljeni identitet teško je mijenjati, jer je taložen decenijama, pod diktatom kršćanskog okruženja. Diktat se nastavlja, kroz globalizacijske trendove zapadnog jednoumlja. Da li uopće vrijedi Bošnjacima objašnjavati kako i Djeda Mraz i Nova godina nemaju amabaš nikakve veze sa islamom, i kako muslimansko slavljene ovih znakova kršćanskog identiteta neće muslimanima donijeti ništa muslimanskoga?! Bošnjaci, u kritičnoj masi, to mogu shvatiti, ali ne i prihvatiti, jer su prikovani za tračnice kršćanskih običaja, koje doživljavaju kao znakove svoga identiteta. Ipak…
Islam i kazna
Kada je napadan Alija Izetbegović zbog proglasa o Djeda Mrazu, govoreno je kako se bosanska djeca od pamtivijeka raduju ovom čiči, pa je grijeh ukidati dječiju radost. Zagrebački folkloristi su naučno ustvrdili da se Djeda Mraz na prostoru ex-Yu pojavio poslije drugog svjetskog rata, te da se “sam lik ne može izravno izvesti iz naše tradicije”. Iako tvrde da se Djed Mraz prvi put javlja u Njemačkoj u 19. stoljeću, naučnici ne poriču da se “tradicija u obitelji prepliće s tradicijom božićnog darivanja”. Isto važi i za novogodišnju jelku, koja je oko 1910. godine u našim gradskim sredinama zamijenila badnjak. Tako je Djed Mraz, u vremenima bratstva-jedinstva, zamijenio “Mikulaša, starog čovjeka sede kose i brade, koji na Nikolin dan na leđima nosi korpu punu poklona i preko noći poklone ostavlja na prozorima”. U različitim slavenskim kulturama ovaj “mikulaš” ima različite pojavnosti. On je negdje i sam, tobejarabi, Bog, ili Božić “koji putuje preko zemlje i dolazi među svoj narod”. “U nekim sredinama Božić je dobio dvojnika ili je zamenjen sa Deda Mrazom” – kažu naučnici. S koje god strane da se potjera, Djeda Mraz nema veze sa islamskom tradicijom, ali ima sa bošnjačkom socijalnom kulturom i običajima. Bošnjaci Svetog Nikolu, u paketu sa božićnom jelkom i Novom godinom, doživljavaju kao dio svoga identiteta. Anketa na ovu temu bi nas uvjerila da ogromna većina Bošnjaka baš tako identificira svoje novogodišnje osjećaje, te da ne postoji sila koja bi im promijenila kršćanske afinitete.
Eto, suočili smo se sa silom, u vrijeme genocidne agresije, kada su Bošnjaci sa sve tri strane, iz Srbije, Hrvatske i sa Zapada, ubijani samo zato što su muslimani, pa makar bili do dna u kršćanskim običajima, ali to nije uspjelo izmijeniti kršćanski kalem u osjećajima našeg naroda. Čak šta više, pod presijom medijskih pritisaka, mnogi su Bošnjaci počeli krivicu tražiti u sebi, u svome muslimanskom porijeklu, u nedovoljnoj odanosti kršćanskim svjetonazorima… Počeli su vjerovati da ih je stigla kazna što su bili previše muslimani, pa makar tako što su na vlast doveli SDA čija se politika po prvi put u bošnjačkoj povijesti nije stidjela islama. …Kao da bi lokomotiva povijesti otišla drugim tračnicama da je Bošnjacima vladao neko drugi. Eto, pokazalo se, kada je Bošnjacima vladao Zlatko Lagumdžija, reinkarniran je komunistički progon Bošnjaka, uprkos građanskom političkom opredjeljenju. Bošnjaci su oklevetani na Zapadu, stegnuti u obruč geta, kažnjeni bez krivice, iako su političkim izborom svjedočili da su protiv SDA. Dakle, šta god da učine, ma da se svi i pokrste, tobejarabi, Bošnjacima je namijenjena varena-pečena kršćanska predrasuda o muslimanima.
Gdje je onda izlaz? U islamu. Bošnjaci bi makar znali zašto su kažnjeni. Ali bi im duše bile mirne, jake, strpljive i zadovoljne. Ovo iluzorno bježanje od sebe samo otvara nove rane. Zato je rješenje u – islamu. U islamu nema boli i lutanja.
Broj 134, 15. XII 2004.