Teoretski je moguće da na lokalnim izborima ujesen uzmemo Zvornik, Bratunac i Doboj, da upolovimo vlast u Bijeljini i Prijedoru… Od praktične realizacije dijeli nas samo stupanj naše nacionalne svijesti. Kako ubijediti svakog Bošnjaka s pravom glasa u RS da mu je patriotska obaveza izlazak na izbore? Kako našeg čovjeka motivirati da sat svog života podari životu Bosne?
Subota je. Jutro. Kiši i snjegulja. Čekam pred zgradom gdje je sazvan sastanak predstavnika svih povratničkih struktura, iz Podrinja i Posavine. Razgovarat ćemo o lokalnim izborima. Postoji šansa da Bošnjaci uzmu vlast u Zvorniku i Bratuncu, da zadrže u Srebrenici, i da se tako stvori jedan bosanski pojas uz Drinu. Postoji šansa i da se uzme vlast u Doboju, da se prepolovi vlast u Bijeljini, u Prijedoru… Ako bi se bosanstvom presjeklo genocidno tkivo Republike Srpske, otvorila bi se mogućnost da se i u drugim krajevima osokoli politički povratak Bošnjaka. Ljudima treba objasniti da nema povratka bez političkog povratka, da su naše obnovljene kuće i džamije čardaci ni na nebu ni na zemlji, sve dok naš povratak ne bude popečatan političkim prisustvom. Međutim, na putu do tog razumljivog cilja – bezbroj je prepreka. Ponajviše onih što ih sami sebi pravimo.
Pisanje traktorskim plugom
Pohitio sam da ne okasnim, pa uranio. Čekam. Ne prođe malo, a pojavi se jedan čovjek, mojih godina. Krupan. Pokis’o. Uspravan i poguren u isti mah. Uspravan zbog neke odlučnosti koja damara iz njegovih čvrstih koraka. Poguren, ko zna kako, valjda iznutra, ne vidi se, a vidi se. Iz njega isijava neka druga, ovovremena Bosna, koja se sve rjeđe može naći na ulicama Sarajeva, Tuzle, Bihaća, Zenice… Povratnička Bosna.
Priđe. Selamismo se. Kaže: – “Svašta sam mogao očekivati, ali da ću baš tebe ovdje zateć’, nisam”. Kaže, čita “Saff”, neko mu donese, u to neko povratničko selo u Podrinju. Razvezasmo priču, o nama. Iz tog gorkog muhabeta ostat će mi u pamćenju jedna sekvenca. Kaže, neka mu je humanitarna organizacija dala traktor, kao prilog održivom povratku. On ore i što ne bi trebao orati, jer hoće da svojim uzoranim njivama posjedoči i dobrima i dušmanima da je ovo njegova zemlja, da ovu zemlju voli, da je njeguje, i da ne misli s nje odlaziti. Njegovo oranje, i gdje ne bi morao orati, nije inad, jer se inad izvodi u huji, od sile, od viška, od bijesa; njegovo je oranje ljubljenje bosanske zemlje, u vjeri da će ljubav podarena zemlji biti vraćena. To ispisivanje domoljublja traktorskim plugom jednako je, ako ne i vrednije, ispisivanju ma kojeg teksta u odbranu bosanske budućnosti. On piše plugom, ja pišem tekstom. Ja pišem u toplom, u miru svoje kuće, on piše u hladnom i opasnom okruženju, po krvavim njivama, i nikad ne zna hoće li mu se baš ove noći dogoditi četnik, koji ubija i za ubistvo ne odgovara. Rado bih rekao da je njegovo pisanje konkretan rukopis, ono što nam treba, ali, znam, Bosni su potrebna i pismena koja će njene ljude uputiti da se prihvate ispisivanja svoga prisustva, na njivama, u džamijama, u kućama, u parlamentima, u fabrikama, gdje god se može posvjedočiti da smo na svojoj zemlji i u svojoj vjeri.
Minska polja će roditi hljeb
Ovaj plemeniti Bošnjak, eto, čita “Saff”, prati sve što ga može očvrsnuti u njegovoj nakani; on je, usuđujem se reći, jer sam ga čuo kako misli, politički pismeniji i obavješteniji od hičme naših intelektualaca koji mlate praznu slamu imenom Bosne. Na kraju, ovaj je insan kompletna bošnjačka figura: on ore svoje njive po Republici Srpskoj, i zna zašto to čini; on čita, on zna za nastavak genocida nad bošnjačkim narodom, ali on ima čvrstu vjeru da ga ništa ne može pomaći sa njegovih, a naših, uzoranih njiva. Makar i da izgubi svoju bitku, on će je izgubiti kao insan, u vjeri i u borbi, što je u konačnici pobjeda pred kapijama boljeg svijeta.
Iskreno, u jednom sam se momentu osjetio postiđenim pred ovim čovjekom. Naš pozadinski rad je daleko iza ovih prvih linija bošnjačke fronte, koje su tamo gdje naši ljudi, napušteni, nezaštićeni, bez podrške, krče bespuća našeg povratka u Bosnu i plijeve minska polja za koja duboko vjeruju da će opet roditi hljeb.
Usamljeničko oranje ovog Bošnjaka sudarilo se sa mojim snoviđenjem bošnjačkog naroda. Volio bih da smo narod, košto nismo, pa da svaki od nas odvoji po mjesec dana života, kad god hoće, i ode među ove ljude, da im se nađe na pomoći, u podršci. Bila bi to armija bošnjačkih mjeseci, sunčana sila zvijezda, koja bi preplavila sve što je bilo naše, i što nikada više neće biti naše ako se budemo ponašali ovako, osjećajući Podrinje, Posavinu, Krajinu i Hercegovinu kao Karadžićevu ćaćevinu. Na žalost, Islamska zajednica ne može pronaći ni imame koji bi sjedili u Foči i Višegradu, a kako bismo tek pronašli stotine hiljada Bošnjaka koji bi pristali na moralne i patriotske ekskurzije među našim povratnicima. Što bismo išli tamo gdje nas Srbi mogu ubiti, kad je bezbolnije da nas ubijaju ovdje, u glavu?!
Mentalne posrbice
Priča je čudo. Nikad ne znaš šta će te na njenom razmotuljku presresti, i nekim drugim putem odvesti do kraja. Htio sam ispričati jednu znakovitu sekvencu iz razgovora sa ovim Bošnjakom, ali me njegovo pisanje plugom po podrinjskim njivama odvuklo okolokole do ovog što hoću reći. Nije zalud, jer ovo što slijedi ne bismo u punoj dimenziji osjetili da nije ove prethodne slike o Bošnjaku koji traktorskim plugom, i bukvalno i metaforički, svjedoči ljubav prema zemlji. Šta sam htio rijet…
On mi reče kako u tom selu ima i Srba i Bošnjaka. Iako on dunum zemlje ore za 12 maraka, Srbi dobavljaju traktor iz deset kilometara udaljenog sela, čiji im gazda ore po 15 maraka za dunum. Srbi će zijaniti tri marke, ali neće uposliti Bošnjaka. Golem je to unfal u srpskoj glavi kad ni materijalni interes ne može razbiti mržnju prema Bošnjacima. Tri marke su danas k’o kuća. Kad uzmeš da se ore po nekoliko dunuma, onda se ovaj srpski gubitak bezbeli popne na 10-20-30 maraka. Srbi će, eto, ostati i bez finih para u kućnom budžetu, ali neće uposliti Bošnjaka, svog prvog komšiju. Pri tome ih ne zanima da li ih taj Srbin koji naplaćuje 15 maraka po dunumu – pljačka. Ako i pljačka, nek’ pljačka, samo nek’ je sve po srpski.
Može li postojati išta monstruoznije od ove srpske manifestacije primjenjenog nacizma? Zar može? Može! Bošnjaci iz ovog sela također unajmljuju svesrpskog traktoristu!!! Bošnjacima iz ovog sela nije žao da zijane po tri marke kako bi pokazali lojalnost Srbima. Bošnjaci iz ovog sela su mentalne posrbice, čiji kukavičluk i baliluk kod Srba jedino može izazvati podsmijeh i gađenje. Varaju se ako misle da će ih Srbi cijeniti po njihovom mazohizmu. Srbima se, a ni Hrvatima, ovakav sunovrat nikada ne bi mogao dogoditi. Zamislite kad bi ovako neki Srbin, čija je familija stradala u Jasenovcu, unajmio nekog Hrvata, čiji su svi bili u ustašama – da mu ore njivu?! Nema šanse.
Sat života za život Bosne
Pod utiskom ove priče presjedio sam četiri sata na sastanku povratničkih struktura iz Podrinja i Posavine. Hteli bismo da postignemo takav stepen bošnjačke samosvijesti i organiziranosti da u punom kapacitetu iziđemo na lokalne izbore. Teoretski je moguće da uzmemo Zvornik, Bratunac i Doboj, da upolovimo vlast u Bijeljini i Prijedoru… Od praktične realizacije dijeli nas samo stupanj naše nacionalne svijesti. Kako ubijediti svakog Bošnjaka s pravom glasa u RS da mu je patriotska obaveza izlazak na izbore? Kako u njemu probuditi ambiciju da se duh Bosne opet, i zauvijek, usidri u drinskom zelenilu? Za onoga ko osjeća Bosnu, ova ambicija je stvar patriotskog farza, ona se podrazumijeva, kao najsvetiji cilj koji si pravdoljubiv čovjek može postaviti. Dovoljno je da svaki od nas odvoji po sat svog života, da se registrira i glasa, i da oživotvori Bosnu tamo gdje je zatrta. Kako našeg čovjeka motivirati da sat svog života podari životu Bosne? Većina će našeg naroda da sate i sate prolumpuje utapajući se u krmećem brlogu srbijanskog folka, ali neće jedan sat izdvojiti za Bosnu. Zašto je to tako?
…Opet ista priča. Zato, brate, što naše bošnjačke i muslimanske institucije nisu uspjele da izgrade kvalitetnu kolektivnu svijest, i što su manifestacije nacionalnog bitka zasnivale na formalizmu, a ne na suštini. Konačno, treba priznati, ove su institucije bankrotirale, a da su pod stečajem, mrtve i mlitave, najbolje svjedoči stanje našeg i od Bosne i od islama odrođenog naroda. Govorimo, dakle, o kritičnoj masi Bošnjaka, a ne o ogromnoj manjini koja čita ovaj ili neki drugi tekst.
U protivnom, ne bismo danas raspravljali o elementarnim znakovima koji jedan narod čine političkim, a koji se zasnivaju na odgovornosti kritične mase pojedinaca prema kolektivnom dobru. Naš glavni problem je kako u našim ljudima pronaći po sat vremena za Bosnu. To nije problem ni u jednom samoodrživom narodu. Ali, u narodu koji nestaje…
…U protivnom, ne bi se moglo dogoditi da svi Bošnjaci u jednom povratničkom selu, pored svog čovjeka, unajmljuju Srbina, da im uzore bosanske njive. Ne bi se događalo da i danas bolujemo dječije bolesti koje, evo, mogu biti i smrtonosne.
Gubici su konkretni. Ako na lokalnim izborima u jesen ne uzmemo Zvornik i Bratunac, Podrinje je zauvijek izgubljeno. A i Bosna, vremenom.
Broj 116, 15. III 2004.