Recenzije

U dvorcu zaboravljenih snova

Emina Mujanović: Ključ od srca, zbirka pjesama

Ako se činilo da je prva zbirka pjesama („Anđeo samoće“, 2006.) tada 15-godišnje djevojčice Emine Mujanović nesvakidašnji poetski bljesak koji će zgasnuti u odrastanju i uozbiljenju, danas, dvije godine poslije, gotovo smo sigurni da je pred nama poetesa koja zna šta hoće i za koju poezija nije tek prolazni pubertetski hir. Vidi se to po mnogo čemu, a ponajviše po lakoći i spontanosti sa kojom Emina Mujanović imenuje svijet.
Poeziji Emine Mujanović otud ne možemo prilaziti kao mladalačkom incidentu, jer nas ozbiljnost namjere i lakoća njezine izvedbe obavezuju na kritičarsku brižnost pri sagledavanju ove literarne pojave. Događa se, tu i tamo, da djeca i omladinci objave knjigu, i to uvijek treba pozdraviti, kao višestruki podsticaj razvoju kulture i emotivne pismenosti. Obično su to knjige koje po iskrenosti i naivnosti nalikuju na prvu knjigu Emine Mujanović. Tu djeca sagledavaju sebe, nas i njih, u igri, rimama, voljenjima i prvim ljubavima… Nema one starosjedilačke rezerviranosti spram svijeta i sumnjivih pojava u njemu, nema ironijskog odgovora na okrutnost bitka, a to je prva granica na kojoj razlikujemo omudralu poeziju od one igralačke i neznalačke. Druga zbirka Emine Mujanović koja nosi bajkoviti naslov „Ključ od srca“ također je ljubavna, patnička, samstvena, ali u njoj ima naznaka po kojima cijenimo literarno odrastanje i uočljivu razliku između doskorašnjih ljubavnih pjesmica i ovih ljubavnih pjesama. I u zbirci „Ključ od srca“ ima natruha iz one prve, ima te mladalačke naive i otvorenosti, ali, zbog nekoliko vanredno uspjelih pjesama, i zbog očite namjere da se bude u literaturi, kao životnom određenju, mi smo dovedeni u poziciju da poeziju Emine Mujanović više ne tretiramo tek kao slatku, simpatičnu, poletnu, već da je analiziramo postupcima kakve zavređuje jedno ozbiljno pjesništvo. Naime, ovo ushićenje je uzrokovano čitanjem nekoliko pamtljivih pjesama, koje svjedoče o autorskoj prepoznatljivosti Emine Mujanović, i zbog kojih objavljivanje njene druge knjige ima širi smisao od volje da se ukoriče njene protekle dvije pjesničke godine. Emina Mujanović nam je kroz tih nekoliko pjesama, o kojima ćemo ponajviše govoriti, donijela nešto novo u jeziku i pjevanju, i to za širi književni i kulturološki kontekst od onog kome se obraćala.
Prije nego što se zaputimo u iščitavanje ovih pjesama, nek’ nam bude dozvoljeno da se podsjetimo na zametke iz kojih je proizišao prepoznatljiv autorski rukopis Emine Mujanović. Zadržat ćemo se časak na prvoj knjizi „Anđeo samoće“. Pored niza lijepih, pjevljivih, životnoj i pjesničkoj mladosti srodstvenih pjesama, Emina Mujanović je kroz nekoliko naslova načinila kreativne iskorake, što je naslutilo (samo)svijest o autorskom identitetu, po kome je kvalitet pjevanja određen stupnjem posebnosti i neponovljivosti. U tom smislu, prisjećamo se pjesme pod naslovom „Ja u saobraćaju“, koja alegorijski, kroz stihotvornu igrariju sa svjetlima semafora, pjeva o nekim mnogo širim i dubljim temama od naslovljenih, saobraćajnih. Pjesmom „Dječija prava“ pjesnikinja najavljuje svoj istančani osjećaj za angažirane teme, kojima bi se treba izdašnije baviti. Dalo bi se u zbirci „Anđeo samoće“ pronaći još naznaka koje najavljuju kristalizaciju autorskog identiteta i jasne namjere da se gradi samosvojan, neponovljiv, prepoznatljiv pjesnički svijet.
U svojoj drugoj zbirci Emina Mujanović je do pitke lakoće dovela umijeće pjesničke pripovijesti. Njene pjesme su priče, dakako, ljubavne, ispričane stihom, kao formom, stihom, kao ritmom, pa i stihom kao rimom, stihom koji ni jednog časa ne zaglušuje mekoću pričanja. Akcent ovog pjesništva je u priči, a ne u formi stiha. Čini se da je stihotvorni formatizam samo okvir koji omogućava priči da ne bude dosadna i razvučena, već je svojim bićem uokvirava u racionalnost naracije. Takva je već prva pjesma „Naviru sjećanja“, u kojoj pjesnikinja čak funkcionalno interpolira svakodnevne komunikacijske floskule, tipa: „Kako ljubav, kako život?“
Korištenje rima vazda je dvosjekli mač, jer može nategnutošću obesmisliti smisaonu dimeziju stiha. A šta radi Emina Mujanović? Poput dobrih majstora posve olabavljuje rimovni vez, dovodeći ga spontanošću i lakoćom do blage ironije, kao u pjesmi „Ludost, zaljubljenost….“, gdje veli: „Hoće li baš ikad te plave oči meni doći’“ Poslije ćemo, u mnogim pjesmama, susresti taj prefinjeni osjećaj za rimu, koja nigdje ne guši smisao, već ga svojom nonšalancijom potencira, ili ironizira.
Pjesma koja nas je uputila da sa iznimnom pažnjom čitamo zbirku „Ključ od srca“, i koja nas je upozorila da Emina Mujanović nije tek slučajni pjesnički prolaznik, već pjesnička pojava – nosi naslov „Drogenzi“. Silne pare je ovo društvo potrošilo na borbu protiv droge, finansirajući jalove, bezvezne kampanje pod šupljikavim naslovima tipa „Reci droga NE“, a da ni jedan oblik borbe protiv droge nije imao tako efektan, ubitačan, ironijski diskurs kakav je donesen u pjesmi „Drogenzi“. Emina Mujanović je ovom pjesmom održala lekciju silnim tzv. borcima protiv droge, od kojih su mnogi profitirali prodajući providnu maglu kao kreativni proizvod bez ikakve fajde. Emina Mujanović je u samo jednom stihu definirala djelotvornu suštinu borbe protiv droge, kad kaže: „Drogenzi, drogenzi, Švabo moj, / kakav li je utisak prvi bio tvoj, / kada si Šmrkao i po nosu čeprkao…“ Ma, bravo Emina! To što si Ti uspjela, nije pošlo za rukom stotinama pravih i lažnih boraca protiv droge! A zašto? Zato što niko nije razmišljao o sociopsihološkom mehanizmu na kome funkcionira narkomanija. Šta je droga? Droga je cool! Droga je macho! Ima li, Emina, još kakva strana riječ da je upotrijebimo? Stejdž, bekstejdž, xendži, mexndži, itd. Droga je sve to, stranjsko i folersko, u svijesti naše omladine, jer si sa drogom, k’o biva, frajer. Pa šta onda treba uraditi toj drogi? Treba joj zavrnuti uši! A kako? Pa tako što ćemo je ismijati, izcirkuzati, kao nagoreg papka – koji čopa nos. Borba protiv droge počinje sa njenom demistifikacijom u krugovima omladine koja je nabijeđena da je drogiranje fazon. Pjesma „Drogenzi“, i naslovom i izvedbom, a najprije svojom porukom, kojom drogiranje svodi na čopanje nosa, fantastično otkriva novi poetički okvir za borbu protiv droge. Kad bi političari čitali pjesnike, i kad bi političari bili kao što nisu, pismeni i kreativni, neko bi se sjetio da citirane stihove stavi na džambo-plakate, pa da tim cool drogerašima prst iz očopanog nosa gurne u pamet, ne bi li razumjeli da je drogiranje zadnja vrsta seljakluka.
Kad jedna pjesma iz zbirke inspirira recenzenta da o njoj napiše mali esej, koji bi mogao biti i znatno duži, jer se radi o uspostavljanju novog, kreativnog pravca borbe protiv droge, onda cijela knjiga ima svrhu objavljivanja. Jer, nerijetko se dogodi da o pjesmama nemamo šta više reći, osim da isprimjećujemo jezičke osobenosti i misaone višeznačnosti. Emina Mujanović je samo ovom pjesmom potaknula čitav niz društveno korisnih mogućnosti. S obzirom na dar koji ima, ne bi bilo loše da promisli pisanje i objavljivanje knjige o borbi protiv droge, i to baš tako što će ismijati tu cijelu narkomansku kulturu koja se unutar sebe definira kao fol, iako se radi o slabosti.
Pjesma „Drogenzi“ je jedina angažirana pjesma u cijeloj zbirci, a s obzirom na deficit ovog žanra u našem društvenom prostoru, koji čezne za poetskim i ironijskim odgovorom, i s obzirom na talenat koji je pokazala Emina Mujanović u opjevavanju stvarnosnih tema, bilo bi uputno da se pjesnikinja ubuduće aktivnije iskazuje u angažiranoj poeziji. U nastavku, „Ključ od srca“ pjeva o ljubavi… Nekoliko pjesama nam je ostalo u sjećanju i u obavezi da ih pomenemo.
„Samo dok te gledaju“ jedna je od najuspješnijih pjesama u seriji opjevavane nesretne ljubavi, jer ovom pjesmom Emina Mujanović pokazuje kako umije kondenzirati osjećaj u pamtljive pjesničke slike, poput one o nebu koje je „suzama prožeto“, ili kako umije usred zaljubljeničke treme udjenuti detalj o koljenima koja klecaju, pa: „Jedna se grči, a druga noga miruje“. Na kraju slijedi majstorska slika o srcu koje ludi i iz grudi iskače, što smo i prije znali, ali koja je konačno dobila svoj logički završetak: „Pravo u ruke tebi!“ Iz ovoga se vidi da Emina Mujanović poeziji prilazi kao slici u vječnom nastajanju i nadopunjavanju, da objekt svoga pjevanja promišlja u svim njegovim logičkim, dramaturškim, pa i metafizičkim ishodištima, čim je u stanju da iskakanje srca, kao jednu opću, patetičnu sliku, doslika scenom srca koje je konačno, nakon toliko stoljeća, iskočilo u naručje voljenom.
Jednako uspješno i u pjesmi „Vragolaste oči“ pjesnikinja slika komandni lanac zaljubljeničkih osjetila, u kome – „da si tu“ – oči javljaju usnama, usne srcu, srce nogama, pa haj haj, a um niko ne pominje. „A sigurno se pitate / šta um tada radi? Jednostavno ne funkcioniše!“ – veli na kraju pjesnikinja, složivši prostim odgovorom ekspresiju uzavrelih osjećanja. I ovo nam ukazuje kako Emina Mujanović suvereno vlada dramaturškim prostorom i da umije efektno kontrastirati i nijansirati mijene u pričanju i pjevanju.
U prvoj, a evo i u drugoj knjizi, pjesnikinja donosi nekoliko pjesama pisanih na engleskom jeziku, što vrijedi cijeniti zbog nastojanja da se pjesma osjeti u vanmaternjem jezičkom prostoru, a što nam kazuje o složenosti pjesničke ambicije Emina Mujanović. Valja primijetiti i to da se na književnoj teritoriji tuzlanske regije, a vjerovatno i mnogo šire, ni jedan autor nije iskazivao na jeziku u kojem nije odrastao. Eto podatka po kome se Emina Mujanović upisala u lokalnu povijest književnosti.
Njena druga zbirka pjesama raduje i ohrabruje. U vremenu trivijalizacije svega i svačega, u kome zvijezde turbo-folka preuzimaju ulogu pisaca iz lektire, jer odgajaju emotivna osjetila, u stilu: „Cijelo selo šmrče bijelo“ ili „Malo viski, malo koka-kola“ – jedna pjesnička upornost, kakvu iskazuje Emina Mujanović, ima prosvjetiteljsku dimenziju, jer svjedoči o mladosti koja ne želi kleknuti pred nasrtajima kiča, već se odvažno uzdiže iznad sile jeftine teže i odvažno brani svoje pravo na prefinjene, mirisne, uriječene estetske svjetove. Ako se naš lokalni svijet nastavi osipati pod udarima turbo-kulture, što pored hajvanskog zavijanja po mikrofonima podrazumijeva i animalizam u svim vidovima rada i djelanja, taj svijet će biti obesmišljen, a čovjek će postati Robinzon Kruso u džungli na asfaltu. Emina Mujanović je naš branitelj, jer su njene pjesme bunkeri u kojima čuvamo sjećanje na vrijeme voljenja, koje želimo obnoviti, ponovo izgraditi, kada prođe ovaj uragan emotivne obezglavljenosti. Zato je Emina Mujanović događaj za našu kulturu, a svaka njena knjiga dvorac od zaboravljenih snova.

Fatmir Alispahić

Batva, 7. IV 2008.

Kalendar

April 2008
P U S Č P S N
 123456
78910111213
14151617181920
21222324252627
282930  

Arhiva

Kategorije