Knjiga Rizvana Rizvića Mustafe, koja pjesničkim i memoarskim jezikom priča o nostaligiji za rodnim krajem, za Kozlukom, pitomom varošicom nadomak Zvornika koja je genocidom oteta od svojih duhovnih vlasnika – bitno je svjedočanstvo naše društvene, psihosocijalne, pa i političke zbilje. Književnost je samo medij putem kojega Rizvan Rizvić prenosi ono što želi zavještati u vremenu, kao svoju ljudsku i patriotsku osjećajnost. Ali, njegova je knjiga više ili manje od književnosti, jer rodno mjesto ima u stvarnosnoj traumi koja je uzrokovana genocidom nad Bošnjacima i etničkim čišćenjem Kozluka. Rizvanove pjesme i memoarski zapisi nose grčevitu potrebu da se od zaborava otrgne ono što je već svakako otrgnuto od Kozluka, jer Kozluk više nije onaj stari, koji se preselio u sjećanja i uspomene. Prije nego što se susretnemo sa nekim pjesmama i zapisima iz ove knjige, potrebno je da bošnjačku izbjegličku književnost – a što stvaralaštvo Rizvana Rizvića po svome poetičkom određenju jeste – smjestimo u kontekst književnohistorijske i društvene zbilje.
Postoji nekoliko medijskih i kulturnih fenomena koji su iznikli nakon genocidne agresije na Bosnu i Bošnjake. Iako se tema o bošnjačkom iseljeništvu u našoj književnosti može pratiti još s kraja 19. stoljeća, kada su Bošnjaci pred austrougarskim reformama bježali u Tursku (od proze „Izselio se“ iz 1892. čiji je autor Aziz Hercegovac, tj. Ivan Miličević, preko proze Osmana-Aziza „Sve se zaboravlja“ iz 1894. godine, i dalje), tek se 90-tih godina može govoriti o nastajanju zasebnog korpusa u našoj književnosti koji je iznikao u muhadžirluku i koji se bavi temom muhadžirluka. Kao što je u nauci o književnosti poznat pojam „logorologije“, odnosno, proznih i memoarskih dijela koja se bave sudbinom logoraša, tako će se ustanoviti i svojevrstan žanr izbjegličke ili egzilantske književnosti, a gdje Bošnjaci, posebno, imaju i iskustvenog i kulturološkog razloga da prednjače u izučavanju tog novog korpusa koji odslikava bošnjačku stvarnost: raseljenost po bijelom svijetu, nostalgiju, traumu i bol. Budući da smo upravo svjedoci formiranja jednog novog književnog prostora, omeđenog iskustvom izbjeglištva, koje se ralizira na dvije stranice, na stranici nostalgije za rodnim krajem i na stranici susreta sa novom sredinom – nama su dragocjeni svi izvori i tragovi koji upotpunjuju ovu sliku. U tom smislu, pojava knjige Rizvana Rizvića Mustafe, sa pjesmama o Kozluku, kao arhetipskom mjestu etničkog čišćenja Bošnjaka, važna je. Naravno, u ovom vrednovanju manje su nam bitne estetske i književne značajke, a više one koje uistinu dokazuju da u Bošnjaka, koji su bili žrtve etničkog čišćenja, živi bol-neprebol za rodnim krajem, a koja se cjeliva uspomenama iz vremena od prije agresije i egzodusa. Pa čak i kada je to ljubavna pjesma, sa elementima sevdalinke, koju sriče pjesnik u iseljeništvu, i ta ljubavna pjesma nosi prizvuk tuge, jer se izdaleka pjeva na jeziku svoje zemlje, o zemlji koje više nema onakve kakvu nosimo u sjećanjima.
Drugi fenomen, vrijedan izučavanja, a u kome također ima stvaralaštva i djelatnosti Rizvana Rizvića, jeste postojanje virtuelnih, on-line, izbjegličkih čaršija, koji nastavljaju živjeti uprkos tome što su razasute u progonstvu, po različitim zemljama, ali su objedinjene putem internet portala, kakav je i kozlukonline.com. Ovaj podatak je dvostruko bitan za recenziju ovog rukopisa, prvo, što je Rizvan Rizvić dio radova iz ove knjige objavio na kozlukonline.com, reklo bi se, svom matičnom mediju, a drugo, što je Rizvan Rizvić jedan od kreatora, agilnih autora i aktivista, održavanja i virtuelnog života kozlučke čaršije. Činjenica da su mnoge izbjegličke čaršije, zahvaljujući napretku interneta, odbile umrijeti, i nestati sa svojim fizičkim nestankom, da su nastavile živjeti uprkos činjenici da se povratak Bošnjaka kućama blokirao na različite načine – dodatno nam osvjetljava počinjeni zločin. Rizvan Rizvić svjedoči da Kozlučani vole Kozluk, gdje god da su, da se prisjećaju svojih avlija, ljulja i dudova, običaja i događaja, što znači da izbjeglištvo nije njihova volja. Ta sačuvana i vitalna energija ljubavi prema svome topraku, zapravo, otkriva da je zločin živ, čim ova trauma živi u pjesmama i čežnjama za rodnim krajem, namjesto da je zaliječena efikasnim povratkom Bošnjaka svojim kućama. (Kozlučani mnogi snove svoje sniju / Da kozlučke njive opet oni siju) Kozlučani, kao i mnogi drugi prognani Bošnjaci, iz Rogatice, Prijedora, Foče, Čapljine…, rado bi se vratili na svoje, ali… Baš kod ovog „ali“ otvara se serija odgovora, zbog koje stvaralaštvo Rizvana Rizvića ima težinu u iščitavanju dejtonske realnosti, društvene i političke. Književnost je, velimo, samo medij putem kojeg progovara bošnjačka izbjeglička stvarnost. A iz te stvarnosti progovara lirsko srce Bošnjaka, Rizvana Rizvića Mustafe, insana koji se ne može pomiriti sa smrću svoje čaršije, sa pobjedom Zla na Dobrim, ružnog nad lijepim, antikomšiluka nad komšilukom, pa hoće zavještati istinu i sjećanja – kao što u onoj priči Ivica i Marica trune mrvice da bi se znali vratiti kući. Tako Rizvan Rizvić ostavlja tragove u riječima i stihovima, kao putokaze do Kozluka, da se pamti, da se ne zaboravi, da se nekad, nekim čudom, obnovi ta kozlučka ljepota koja je, zasad, smještena u sjećanjima.
Spisateljstvo Rizvana Rizvića najprije bismo mogli označiti sintagmom „narodna književnost“ ili „narodnjačka književnost“, utoliko što su te pjesme i zapisi, prevashodno, namijenjeni narodu, a s druge strane, što u svojoj stilskoj i misaonoj realizaciji upravo nose narodnu osjećajnost. Ovdje potpuno po strani ostaje književna scena, sa svojim estetičkim i hermetičkim kriterijima, odvojenim od patriotskog i prosvjetiteljskog potencijala pisane riječi. Riječ Rizvana Rizvića, zapravo, ne mari za tim sofisticiranim imperativima, jer ta riječ komunicira sa narodom, a ne sa književnom kritikom. Izvan magistralnih tokova književnosti postoje sokaci i puteljci kojima se kreće narodna osjećajnost, i u pisanju i u čitanju. Ta osjećajnost je, kao kod Rizvana Rizvića, ritam osjećaja povukla iz narodne epike i lirike.
U programskoj „Poemi Kozluku“ Rizvan Rizvić je epskim metrom „riješio da istinu zbori“ i opriča progon Kozlučana, sa dostatnim spektrom vjerodostojnih detalja, koji ovoj poemi daju memoarski i dokumentaristički karakter. (U njivama ubiše Elvisa i Saliha / Dva nedužna dijeta jetima…) Zanimljiva je ta interžanrovska prepletenost koja u formu pjesme, stilski naslonjene na narodnu epiku, useljava dokumentarne, a poslije i putopisne činjenice, kao u stihovima: Bombarduju Zvornik i Bošnjake tamo / Našu deportaciju spremaju ovamo, ili: A u ranu zoru prolazimo Rumu / još uvijek ne znamo šta im je na umu / Putujemo dalje prema Novom Sadu… Vrijedi primijetiti i prave pjesničke medaljone, kao u stihu: Strah se glasno čuje. „Poema Kozluku“ je upečatljivo književno svjedočene o stradanju i progonu Bošnjaka, čiju posebnost upravo potcrtava ta vjerodostojnost i nesputanost u iskazivanju emocija i dokumentarnih činjenica o genocidnom iseljavanju Bošnjaka Kozluka. Ako je „Poema Kozluku“ programska pjesma, koja poetički drži kompletnu knjigu, onda su druge pjesme te koje upotpunjuju i uokviruju ram za sliku Kozluka, koju nam riječima slika Rizvan Rizvić.
Pjesme i tekstovi u ovoj knjizi mogli bi se grubo razvrstati u tri bloka, prvi su pjesme o Kozluku, drugi su memoarski zapisi o životu i dogodovštinama u Kozluku, a treći su ljubavne i lirske pjesme koje se naslanjaju na sevdalijski ambijent. Pjesme o Kozluku su ispunjene reminiscencijama, sjećanjima na iščezla vremena, na bezbrižno djetinjstvo kad je pjesnik sjedio „među roditeljima smješten udobno“. Te kozlučke pjesme pjevaju o znakovima kozlučke prepoznatljivosti, o kozlučkim biserima i merdžanima, kao što su kozlučke munare, kozlučke ašik-mahale, kao što je Drina, čuveni kiseljak, bašče i dudovi. Drugi blok čine memoarski zapisi, koji se mogu podijeliti na one koji reflektiraju agresiju i njene posljedice, ili one koji su, jednostavno, izleti u prošlost. Po humoru i autentičnosti najupečatljiviji su zapisi „A’ hrzuse jedan nalet te ne bilo“ i „Dan muških dimija“, jer u ovim pričama Rizvan Rizvić oživljava ambijent vesele, životne, kozlučke svakodnevnice, a koja u dodiru sa opustošenim Kozlukom i izbjegličkom realnošću – sa činjenicom da je taj ambijent nepovratno prognan – dobija auru istinske tragičnosti i bola. Treći blok čine ljubavne pjesme i meditativni zapisi, od kojih neki čak ostvaruju primjerenu dozu filozofičnosti, kao pod naslovom „Breme prošlosti“ (Dok naprijed koračam / ja se nazad vraćam…) ili „Sudbina“ (I ove noći Sudbina me stiže / Sve što doživih, priđe mi bliže.).
U književnom smislu rukopis Rizvana Rizvića je živopisan umjetnički potencijal, koji bi se dao još razvijati i dopisivati. Nema sumnje da će ovaj pisac nastaviti da odslikava priču o Kozluku i u budućnosti. S druge strane, ova knjiga je značajan doprinos u obogaćivanju i profiliranju tog novog korpusa naše književnosti, koji se tematski i motivski rotira oko sudbine izbjeglištva, razapetog između svijeta uspomena i svijeta koji ne može biti utočište Bošnjaku istrgnutom iz rodne grude, i bačenom u daljinu i tuđinu. Literarni svijet u kome žive pjesme i priče Rizvana Rizvića zadovoljava jedno od najvažnijih poriva savremene književnosti, a to je prostor (ne)pripadanja, prostor pomjerenih granica, na kojima se pokušava zadržati stari i obuhvatiti novi identitet, a to je upravo ono što se događa Bošnjacima koji su ostajali bez svoga ognjišta. Zato je ovo knjiga otvorenih pitanja, o sudbini Bosne i Bošnjaka, ogledanoj u priči o pitomom i plemenitom Kozluku.
mr.sc. Fatmir Alispahić
11.07.2014.