Na sceni je samoobmana da je nepostojanje Bošnjaka uvjet postojanja Bosne. Ali, može li Bosna postojati bez Bošnjaka?!
U isti dan sam ugledao dva događaja: prvo, medijska i politička javnost Sarajeva apsolutno je izignorirala Svjetski bošnjački kongres koji je obilježio 5. april 1945, dan kada je 16. muslimanska brigada oslobodila Sarajevo, a nakon čega su jedinice četnika preobučenih u partizane umarširale u Sarajevo kao oslobodioci i počeli višemjesečni pokolj nad bošnjačkim civilima; drugo, saznao sam da su od jedanaest prvotimaca FK „Sarajevo“ tek dvojica Bošnjaci, odnosno, da je od 27 fudbalera „FK „Sarajevo“ tek deset Bošnjaka. Nekoliko dana poslije uslijedit će ona blamaža sa dovođenjem Arkanovog prijatelja Ljupka Petrovića za trenera FK „Sarajevo“, čime se ispostavilo da etničko čišćenje sarajevskog kluba od Bošnjaka, odnosno, da taj autošovinizam nije nikakva slučajnost, već je pravilo, već je dijagnoza bošnjačke iskompleksiranosti. U razmaku od nepunih sat vremena doživio sam suočenje sa podatkom da FK „Sarajevo“ više nije sarajevski i bosanski, već je velikosrpski klub, odnosno, sa činjenicom da Grad Sarajevo više nije sarajevski i bosanski grad, već velikosrpska palanka koja štiti uspomenu na lažne oslobodioce Sarajeva, te tzv. srpske i crnogorske partizane, a zapravo četničke zločince koji su genocid nad Bošnjacima nastavili u Sarajevu i nakon 1945. godine. Pitanje je: kako sebi Grad Sarajevo, sa svojom političkom i društvenom infranstruktorom, može dozvoliti da bježi od antifašističke istine, i tako postane saučesnik u sakrivanju četničkih zločina, odnosno, kako sebi FK „Sarajevo“ može dozvoliti da počne ličiti na fudbalske klubove u Bijeljini, Trebinju, Banja Luci u kojima jedva da se može pojaviti neki bošnjački fudbaler?
Život bivšeg naroda
Svaki problem ima svoju centralnu tačku, pa tako i ovo bošnjačko (samo)sagorijevanje ima neku tačku u kojoj je tajna tog belaja. Odakle izvire bošnjačka potreba sa samoponiženjem, za uveseljavanjem i zadovoljenjem drugih? Ako bismo ovaj problem smjestili u bošnjačko razumijevanje da nema Bosne bez zajedničkih atributa, ali i da Bošnjaka nema bez Bosne, to bi podrazumijevalo da će se Bošnjaci maksimalno truditi, pa i žrtvovati, da stvore privide zajedništva. Nesporno je da velikosrpski i velikohrvatski gelipteri maksimalno koriste ovo bošnjačko nastojanje da se svjedoči zajedništvo, pa u ime zajedništva sve uzeše sebi, a ništa ne ostaviše Bošnjacima. Srbi i Hrvati su nazočni samo kad treba iskorištavati bošnjačku darežljivost, u ime bosanskog formalizma, a sadržajno tu nema nikakvog srpskog i hrvatskog davanja za zajedničke ciljeve. Ima samo uzimanje. U redu je ako ova granica ne ugrožava bošnjački život, ali, ako Bošnjaci nestaju u ime nepostojećeg zajedništva, onda je to već prevara, i (samo)obmana širokih razmjera. Ponekad se čini da su Srbi, Hrvati i njihovi bošnjački agenti tako perfidno i sistematski uključeni u ovu operaciju samožrtvovanja Bošnjaka za nepostojeće zajedništvo, da sve poprima dimenziju jednog organiziranog postratnog genocida nad Bošnjacima. Pri tome treba znati da je za agresora svejedno, a i za žrtvu je svejedno, da li će se gubitak mjeriti u tijelima i masovnim grobnicama, ili u popljačkanoj imovini i raspamećenim glavama. Evo, danas već živi ogroman broj Bošnjaka koji misli da je normalno, i da je pohvalno, da u krajevima sa bošnjačkom većinom vladaju Srbi i Hrvati, uz pokojeg „Bošnjaka“ koji je odrođen od svog naroda, ili je, pak, iz mješovitog braka, ili je u mješovitom braku. Šta je ispralo glavu ovih Bošnjaka pa da uživaju u tome da su institucionalna i ekonomska manjina tamo gdje su fizička većina? Ne radi se tu samo o mirenju Bošnjaka sa diskriminacijom, već se radi o uživanju u svojoj diskriminaciji, gdje se ponižavajući položaj veliča kao neka vrsta žrtve za uzvišene ciljeve. To što Srbi i Hrvati ne daju ni pedlja svoga, i što ašićare hoće i tuđe, ove bošnjačke glave uopće ne zanima, te glave i dalje srljaju u redukciju svojih prava i sloboda kako bi se kupila srpska i hrvatska nasmijanost. A nasmijanosti nema, pa nema! Srbi su takvi, a i Hrvati, što ih više gladiš oni sve ljući. Šta bi se dogodilo kad bi bošnjački kompleksaši napravili neku edukativnu ekskurziju po tri četvrtine bh. teritorije, tamo gdje je naša zemlja okupirana od srpsko-hrvatskog secesionizma, pa da vide ima li tamo ikakvog zajedništva i za dlaku? Znaju oni to, ili osjete to, ali se ne kane mijenjati u opredjeljenju da i krajevi sa bošnjačkom većinom postanu srpski i hrvatski. Jer u korijenu njihovog tuhafli mozga jeste uvjerenje da bošnjačko ne valja, da je bošnjačko sramota, nešto nazadno i seljačko, a sve što je srpsko i hrvatsko, to je gospodsko i na nivou. Debili su to. Ali, nisu oni krivi što su debili, već šovinistički sistem koji je zdrave ljude razbolio, koji ih je uvjerio da ne valja biti Bošnjak. Kako radi taj sistem? Sjetimo se kako je Helsinški komitet „Srđan Dizdarević“ olahko dr. Mustafu Cerića i mene nazvao fašistima, a u vezi s onom nekakvom novinarkom „Dana“ što je u nekakvoj emisiji valjala gluposti. Kako se to postaje „bošnjački fašista“? Tako što usudiš da braniš svoj narod od nestajanja i poniženja. Koga ugrožavaš time? Ugrožavaš one koji su namjerili da Bošnjaka nestane u tišini, baš tako što će se Bošnjaci veseliti činjenici da su poniženi i potlačeni. Idemo napraviti jednu historijsku paralelu. Znate li zašto je 70-tih stradao jedan od najistaknutijih bosanskih antifašista i koumnističkih rukovodilaca, Pašaga Mandžić? Zato što se usudio kazati kako srpski komunisti nemaju suosjećanja za bošnjačke žrtve u Drugom svjetskom ratu. Kakve bošnjačke žrtve, Pašaga!? Otkud žrtve narodu koji je onepostojen? (Kao što se čast može obeščastiti, tako se i postojanje može učiniti onepostojenim.) Bio je bošnjački narod u ZAVNOBiH-u, pa nestao! A narod koji je nestao nema žrtava. Tako ne postoji ni bošnjačka ugroženost. Postoji samo ona mjera za Bošnjake koju propišu srpski i hrvatski vladari. Danas je to mjera tihog nestanka u samoobmani da je nepostojanje Bošnjaka uvjet postojanja Bosne. A kako će Bosna postojati bez Bošnjaka?! – niko ne objašnjava. To samo ukazuje da – svud su straže đenerala Draže, odsvud bdiju i motre da se neće pojaviti neko ko će primijetiti zločin u rukavicama, pa da ga skrate za glavu, kao što su srbokomunisti u Sarajevu pobili na hiljade Bošnjaka za koje se ustvrdilo da izlaze iz propisane mjere. Posebna lovina bili su muhadžiri iz istočne Bosne, oni su masovno ubijani u Sarajevu, jer su baš oni bili svjedoci transformacije četnika u lažne partizane. Nije moglo a da nepravda ne zaboli čestite bošnjačke antifašiste, Husagu Čišića, a kasnije i Pašagu Mandžića, koji su se usudili javno reći ono što se šaputalo – da je ZAVNOBiH iznevjeren od strane komunističkog režima, koji je u ime velikosrpskog šovinizma prekrižio bošnjački narod, u nastojanju da se administrativno dovrši ono što se započelo četničkom kamom; da je nepoštena ta šutnja nad bošnjačkim žrtvama, po kojoj srpske žrtve u Jasenovcu ili Kragujevcu imaju veća prava da budu žrtve, a Bošnjaci nemaju nikakva, jer su onepostojeni kao narod. Ako se ovo nije vidjelo prije tri ili četiri decenije, ako se nije smjelo vidjeti u strahu od represija, šta je razlog pa da Sarajevo danas nema snage suočiti se s istinom?! Nije šala kad stanu Haris Silajdžić ili Bakir Izetbegović pred onu tzv. vječnu vatru, pa uče Fatihu pred duše srbijanskih i crnogorskih četnopartizana, onih što su pobili hiljade Bošnjaka u oslobođenom Sarajevu. Jer, kome će učiti Fatihu na spomeniku na kome se ne pominju bošnjačke žrtve?! Nije šala kad ovi i drugi bošnjački zvaničnici ne koriste svoj utjecaj da se laž zamijeni istinom, u ime antifašističke kulture i kulture sjećanja. Mora postojati neki debeo razlog da bi ma koji čestit čovjek stojao pred lažnim tekstom na tzv. vječnoj vatri i pristao na zavjeru šutnje o masovnom zločinu nad bošnjačkim civilima u Sarajevu. Šta je to tako krupno pa da bude krupnije od najkrupnije ljudske osobine – od časti?! Je li to strah da će se nekome zamjeriti? Pa zamjeriti se možeš samo četnicima, što otvorenim, što zamaskiranim. Zar su ti četnici vrijedni straha? Je li to uvjerenje da smo mi, Bošnjaci, nemoćni da budemo domaćini u vlastitoj kući? Mogli bismo redati do sutra ova pitanja. A šta god je, i kako god je – nenormalno je, i mora biti mijenjano. …Ako hoćemo opstati kao narod. Jer ovo što danas jesmo, najprije bi se moglo označiti sintagmom – bivši narod.
Grobnice u životu
A ako može postojati bivši narod, onda bi mogle postojati i bivše Sarajlije. To su oni što se zovu Sarajlijama a prihvataju nesarajevski sadržaj u sarajevskoj ambalaži. Može li sarajevski sadržaj biti etničko čišćenje Bošnjaka iz FK „Sarajevo“? Navijači „Sarajeva“ aplaudiraju klubu koji više liči na klub iz Požarevca ili Šabca, nego iz srca Bosne. Pogledaj ti ovih multikulturnih imena: Nemanja, Krsto, Ognjen, Miloš, Bojan, Mato, Mario 2X, Dario 1X, Vule, Dejan, Gojko! Srbija nam nije ravna! Naravno, neka i Miloša i Krste u Sarajevu i u „Sarajevu“, ali, nema Sarajeva bez Mehmeda i Asima, makar upola da su. Kakva je uopće svrha pranja menadžmenta FK „Sarajevo“ od Ljupka Petrovića za koga se ustanovilo da je Arkanov jaran? Etnički pročišćeni klub govori više od ikakvih riječi. Ljupko je k’o biber po pilavu! Taj menadžment je dozvolio da Bošnjaka gotovo i nema u FK „Sarajevo“. I taj menadžment je doveo, pa otpustio nekakvog Roberta Jarnija iz Hrvatske, koji je uglavnom prodavao zjale kao trener „Sarajeva“. Nek’ je nama Robert iz Hrvatske, samo da nije naš – sarajevski!
Valja primijetiti i jednu baška hipokriziju u ovoj priči, a to je da niko nije reagirao na činjenicu da je Miroslav Blažević igrao tenis i prijateljovao sa zločincem Franjom Tuđmanom, i to ponajviše u vrijeme kad je Tuđman komandovao genocidom nad Bošnjacima u Hercegovini, ali sve to se nije ispriječilo na putu Miroslavu Blaževiću da bude selektor bh. reprezentacije, a sada i trener FK „Sloboda“. Znamo da su Tuđman i Arkan – dva brata rođena, a upravo smo saznali da Miroslav Blažević i Ljupko Petrović nemaju nikakvih sličnosti i zličnosti. Malo sutra! Odnosno, ako nam ne smeta Tuđmanov jaran Ćiro Blažević, zašto bi nam smetao Arkanov jaran Ljupko Petrović?
Bolest bošnjačke autodestrukcije može se pratiti i u kulturnoj produkciji, od filma do muzike, gdje su naši jadni umjetnici istjerani sa svoga malog tržišta kako bi se na to tržište uselili kojekakvi „roberti“ i „petrovići“. Dobra ilustracija je i dobri čovjek Marijan Mijajlović, koji ne misli svoj ekavski prilagođavati bosanskom uhu, a bosansko uho se ne opire ulasku prekodrinskog izgovora u bosanski patriotski prostor. Očita je epidemija bošnjačkog bježanja ili straha od sebe, od svojih vrijednosti, svoga jezika, a sve kako bi na bošnjačko mjesto, po bošnjačkoj želji, zasjeo neko drugi. Umobolna je ta bošnjačka unezvjerenost da se bude nevidljiv i nepostojeći, zapravo da se – ne bude u životu, a da se ostatak vremena provede u vazdušnom stanju, ili, u samoubjeđenju da je ta nevidljivost mjera civiliziranosti. Ovaj virus bošnjačkog samouništenja kreiran je u genocidnim laboratorijama Beograda i Zagreba, odakle se i danas hajca konstrukcija da je dobar onaj Bošnjak koji nije Bošnjak, koji sebe vidi manje vrijednim, dok Srbe i Hrvate vidi kao uzvišena bića. Na ovim premisama sagrađeno je čitavo kulturno i medijsko tržište, koje po ideološkim određenjima pripada hitlerijanskom antisemitizmu ili pretorijanskom rasizmu. Tako je Treći rajh ubjeđivao Njemce da su Jevreji nakaze, i tako su američki i južnoafrički rasizam ubjeđivali bijelce da su Crnci niža ljudska bića. Mi u Bosni imamo posla sa čistokrvnim fašizmom/genocidizmom, koji se nakon svoje krvožderne faze danas realizira kroz strateško ubjeđivanje Bošnjaka da su manje vrijedan narod, odnosno, da su jedino vrijedni kad se odriču sebe. Ali tada to više nisu Bošnjaci, već bošnjački ostaci, nalik na one koji se nalaze u masovnim grobnicama.
Antrfile
Kako je „Avaz“ od Arkanovog prijatelja pravio heroja
U „Avazu“ od 9. aprila objavljen je afirmativan tekst o dolasku Ljupka Petrovića u FK „Sarajevu“. U uvodu teksta piše:
„Čvrst stisak ruke s direktorom Dinom Selimovićem jučer na Ilidži u 17.45 sati značio je samo jedno – Ljupko Petrović je novi šef stručnog štaba Fudbalskog kluba Sarajevo.“
U nastavku „Avaz“ opisuje karakterne crte Arkanovog prijatelja, pa između ostalog piše kako je – „Petrović našao vremena da u toku pregovora pomiluje djecu koja su bila u blizini“.
Ima jedan Arkanov prijatelj što je u Srebrenici 1995. našao vremena da pomiluje djecu.
21. IV 2014.