Postoji mišljenje da se pozorište iz Konjević Poljase realizira združenim snagama vlasti u Republici Srpskoj i „bošnjačkog faktora“ kojim upravlja Turska, a svi zajedno prave jedan teatar od ljudskih prava, kako se ne bi ugledali i osporavali rezultati genocidnog Popisa. Jedino ljudi iz Konjević Polja, vjerovatno, pojma nemaju da su lutke u pozorištu sjenki.
Nad nama visi jedna priča u koju je teško sumnjati, a još teže vjerovati. S obzirom da smo izvarani i s vana i iznutra, kao što je malo koji narod izvaran, nama se nepovjerenje nameće kao strategija opstanka. Otud nam se i nevjerovatne, opake priče, čine mogućim. …Pogotovo kad ih povezuje logička nit. A priča kaže…
Srpska politika je zainteresirana za etnički čistu Republiku Srpsku, kojom će kompenzirati gubitak Kosova. Hrvatska politika je odavno zainteresirana za jaku Republiku Srpsku, koja osigurava etnički očišćene srpske krajeve u Hrvatskoj. Albanska politika je zainteresirana za jaku Republiku Srpsku, kojom obezbjeđuje Kosovo bez Srba. Turska politika je zainteresirana za jaku Republiku Srpsku, u ime koje će Srbi prihvatiti prisustvo Turske na Kosovu. Međunarodni faktor svakako je naklonjen jačima, Srbiji i Turskoj. A Srbija i Turska nisu prekidale prijateljstvo ni u vrijeme genocidne agresije na Bosnu i Bošnjake, a i sada su se spremni dogovoriti na račun Bosne i Bošnjaka. (Pogledaj kolumnu „Kome je Turska mati“, „Saff“, br. 329, od 7. XII 2012.) U prvi mah se čini da su srpski i albanski interesi suprotstavljeni, ali, oni su zbratimljeni kada se radi o učvršćivanju Republike Srpske. Otud je logično, recimo, da albanski agent postane ministar četničke sigurnosti u BiH. Samo Bošnjaci zalud vjeruju da su srpski i turski interesi antagonizirani, ali, oni su zbratimljeni, što historijski, a što po prostoj logici da i Srbija i Turska više vole sebe, nego Bosnu i Bošnjake. Srbija će usisati Republiku Srpsku, a Turska će uzjahati Kosovo. Ozbiljni analitičari otvoreno pišu o ulasku ruskog kapitala i utjecaja ne samo u Republiku Srpsku, već i u krajeve sa bošnjačkom većinom (npr. Gazprom), a da se „interesi Turske na Balkanu iscrpljuju prisustvom na Kosovu“. Zato je bošnjački pobratim premijer Erdogan uzviknuo: „Turska je Kosovo, Kosovo je Turska!“ Kako mu se nije omaklo da kaže: „Bosna je Turska, Turska je Bosna“? Dok bošnjački čelnici govore „Turska nam je mati“, eto, premijer Erdogan odvede delegaciju od 600 Turaka u Prizren, da sa tolikom silom zvanica posvjedoči da mu je Kosovo u srcu. Šest stotina Turaka k’o šest stotina turskih godina! S druge strane, Erdogan nikad nije došao u Sarajevo ni sa upola tolikom delegacijom. Očito je Turskoj važnije Kosovo od Bosne. A Bosna i Kosovo se isključuju međusobno, upravo zbog te relacije prema Republici Srpskoj. Ulazak Turske na Kosovo otvara jednu novu stranicu, jer podrazumijeva odstupanje Turske od bošnjačkih interesa. Upravo se događa da sarajevski minder diže ruke od Sandžaka. Kampanja kompromitacije muftije Zukorlića sastavni je dio operacije vraćanja Sandžaka pod čizmu Srbije. Turska odstupa od bošnjačkih interesa, ali ne odstupa od namjere da bošnjačke zvaničnike voda k’o cuke na lancu. A čelni Bošnjaci, neko iz ubjeđenja, neko iz interesa, vjeruju Turskoj k’o materi, pa ne sumnjaju kako Turska samo manipulira bošnjačkim osjećajima. Utom, evo, dođosmo do Popisa 2013. i do para koje je Turska uložila u kampanju obavještavanja Bošnjaka da su Bošnjaci. Da li je Turska mogla imati časne namjere ulažući novac u kampanju oko Popisa? I da li ikakva turska para može biti operisana od ovog javnog interesa da se zaposjedne Kosovo, za račun jačanja Republike Srpske? Tragovi nas vode do „bošnjačkog faktora“ koji je usvojio genocidni Zakon o popisu, i koji je šutnjom odobrio učvršćivanje etnički očišćene Republike Srpske. Sve bi prošlo u tišini da ovaj „bošnjački faktor“ nije plasirao jednu ogromnu laž – da je Popis uspješan i dobar za Bošnjake. Razumljivo je kad velikosrbi hoće zabašuriti genocid u Popisu, ali, kad to isto rade iz Fondacije „Popis 2013“ koja je, kobejagi, osnovana da se brine o bošnjačkim interesima na Popisu, onda je to mjesto nad kojim treba zastati.
Pokrivena kaubojka
Laž da je Popis „dobar i uspješan za Bošnjake“ saopćena je iz Fondacije „Popis 2013“ koja je finansirana turskim parama. Doduše, saznalo se da su pare prebačene prema SDA, a pošto su već neki omastili brke, stvar se zataškala. Ostalo je nejasno i zašto se povukao čelnik Fondacije Tarik Zaimović. Između njegovih kritičkih izjava, i kasnijih laži o „uspješnosti“ Popisa velika je provalija, i tu mora postojati neko sakriveno objašnjenje. Znamo da čelnu poziciju u Fondaciji ima Islamska zajednica, pa se uzdamo u dobronamjernost. Teško je biti glup ili nemoralan pa ne vidjeti logičku provaliju između nestanka stotine hiljada Bošnjaka i ubjeđivanja Bošnjaka da je taj nestanak „dobar i uspješan za Bošnjake“. Teško je ne vidjeti kako su sve bošnjačke aktivnosti oko Popisa naglo utihnule kad je trebalo da postanu naglasnije – u dokazivanju brojnih popisnih prevara čiji je genocidni cilj, prvenstveno, umanjenje broja Bošnjaka u Republici Srpskoj. Kad u ovu relaciju ubacite turski interes na Kosovu, koji je srazmjeran etnički očišćenoj Republici Srpskoj, i kad tom kontekstu dodate bošnjačke čelnike koji su podmazani turskim, a možda i srpskim parama, onda upravo dobijete postojeći proizvod – ubjeđivanje Bošnjaka da je dobro to što je katastrofalno.
Mudrost je ne donositi ishitrene zaključke, već otvarati pitanja i nuditi moguće zaključke. Previše je nejasnoća u ovoj priči da bi ma koji pojedinac na sebe uzeo teret eventualne optužbe da su bošnjačke adrese učestvovale u veleizdaji Bošnjaka. Zato sam sa dr. Selmom Rizvić odlučio da se, pred licem javnosti, obratim na prvu i najvažniju bošnjačku adresu. Šestog novembra uputili smo otvoreno pismo reisu-l-ulemi Kavazoviću, ukratko naveli sve ove sumnje, i zaključili: „Ljubazno Vam predlažemo da se organizira jedna slobodna javna rasprava na kojoj bi akademski autoriteti mogli dokazati da je Popis genocidna operacija čiji rezultati trebaju biti rušeni pravnim sredstvima, a u cilju obezbjeđivanja uvjeta da se Bošnjaci popišu u broju u kome postoje.“
Odgovora nije bilo. Ko je vidio odgovarat nekakvim tam intelektualcima, pa makar se njihovo pitanje ticalo cijelog naroda?! Odgovorili su islamofobični mediji kroz laž da je „Fatmir Alispahić napao Islamsku zajednicu“. Oni jedva čekaju da zapodjenu kavgu. Sada im ide na ruku činjenica da je reisu-l-ulemin savjetnik za medije Dževad Hodžić njihov saradnik. A pravi odgovor stigao je iz sedmičnika „Dani“, odakle se posljednjih godina vrijeđao i ismijavao islam kao nigdje u Evropi. Sada su „Dani“ medijsko uporište za odbranu reisul-l-uleme Kavazovića od nepostojećih napada. „Dani“, kobejagi, brane reisu-l-ulemu od nekoliko autora (Velić, Kovač, Tucaković, Alispahić, i dr.) koji su posljednjih godina branili Islamsku zajednicu od islamofije iz „Dana“. Dotle je ta reforma dogurala da glavni islamofobi brane Islamsku zajednicu od autora koji su stotine tekstova ispisali o islamofobiji u Sarajevu. Komplikovano za razumjeti, na prvi pogled. Kad uđeš u analizu likova i pojava onda susretneš seljačiće koji su nekada upisali Medresu, jer im je iz seoske pozicije školovanje za hodžu bilo stvar prestiža, a kada su omirisali sarajevskog asfalta, ubrzo su se počeli stidjeti i sebe i svoje vjere, pa su počeli imati podsvjesne izljeve želje da budu neko drugi. Tako su preodgojeni Dževad Hodžić, Hadžem Hajdarević i još poneko, a čiji mentalni profil odlično odgovara obavještajnim potrebama da deklarisani muslimani postanu isljednici muslimana. U takvoj kuhinji sprčkana je i jedna žena pod mahramom, koja se zove Amila Kahrović Posavljak, a za koju sam prvi put čuo kada je gostovala u jednoj emisiji na TV1. Nisam nikad vidio ženu koja sjedi k’o kauboj, a kamo li pokrivenu ženu, muslimanku, koja nema elementarne kulture da noge, pri sjedenju, drži skupljene i sastavljene. Ja se duboko izvinjavam ako je kod Amile po srijedi neka bolest, pa ne može sastaviti noge, ali, u tom bi slučaju mogla drukčije sjesti, namjesto što je prekrstila noge tako da je se ni jedna krčma ne bi zastidjela. Nije me začudilo kada sam vidio kakav je tekst u svojim „Danima“ napisala ova pokrivena kaubojka. Nije bila u stanju ni da dadne originalan naslov, već je naslov „Reisovim stazama revolucije“ ukrala iz jednog ranijeg teksta Emira Imamovića.
Nema u njenoj pojavi ništa zanimljivo, vrijedno polemike, i akademskog uvažavanja, izuzev što je zanimljiv taj obrazac po kome s-h hegemonisti regrutuju kobejagi neke muslimane da tumače islam po njihovoj mjeri. I zanimljivo je to, naravno, da su se ovakvi likovi uvukli na čelne pozicije oko reisu-l-uleme Kavazovića. Mislimo, ponajprije, na Dževada Hodžića, koji je bio kolumnista „Oslobođenja“ kad je u ovom listu Kur’an imenovan kao „kujan“. Njemu to nije smetalo, a nije ni reisu-l-ulemi Kavazoviću da osobu sa takvim profilom imenuje za svog prvog čovjeka za medije.
Ono što jeste zanimljivo za slučaj o kome pišemo – za sumnju da je „bošnjački faktor“ učestvovao u veleizdaji Bošnjaka na Popisu – jeste činjenica da je tekst u „Danima“ izazvan otvorenim pismom reisu-l-ulemi Kavazoviću, pod naslovom: Zašto mislite da je Popis „dobar za Bošnjake“? I zanimljivo je da smo Selma Rizvić i ja odgovor na naše otvoreno pismo, koje bi se trebalo ticati svakog Bošnjaka, dobili u „Danima“, i to od Rijaseta Islamske zajednice. A dio tog odgovora glasi: „Očekivati je da javna mišljenja i ocjene budu potkrijepljeni argumentima ili što je moguće jačim indicijama. U slučaju pisma koje ste spomenuli nismo mogli vidjeti te argumente ili ozbiljnost indicija”. Šta čovjek još da uradi pa da reisu-l-ulemi Kavazoviću, i Rijasetu, objasni kako nema „ozbiljnije indicije“ od gubitka stotine hiljada Bošnjaka na Popisu, a što se uz amanet Islamske zajednice proglašava „uspješnim i dobrim za Bošnjake“?! Trebali bi sami da reaguju, namjesto šte ne reaguju ni kada su javno upitani za stav. U medijima su već objavljeni podaci da će BiH izgubiti milion ljudi. Već znamo da je na prostoru Republike Srpske preko 200.000 Bošnjaka manje. To nisu samo ubijeni, to su većinom oni nepopisani, koji su žrtve genocidnog Popisa. U međuvremenu pojavljuju se emisari ove postpopisne obmane da kažu kako je najveći uspjeh što su se Bošnjaci izjasnili kao Bošnjaci, i što nas u Republici Srpskoj ima više od pet posto, čime smo, kao, osujetili Karadžićev plan. Sve su to totalne gluposti u odnosu na najvažniju stvar – da su nestale hiljade i hiljade Bošnjaka. Zar može samozadovoljstvo što nas je, recimo, 48 posto, biti važnije od ostvarenja realnog broja Bošnjaka, pa ako je taj broj i preko 50 odsto?! Je li to strah da bi se neko mogao naljutiti što je u BiH više od 50 odsto Bošnjaka?! Osim toga, taj ukupni broj ne znači ništa u odnosu na betoniranje etnički očišćene Republike Srpske, i u odnosu na referendumsko pitanje o entitetskom državljanstvu, koje je protureno kroz Popis. Krupna su to pitanja da bi se od strane Rijaseta diskreditirala kao pitanja bez „argumenata“ i „indicija“. Zato je u otvorenom pismu reisu-l-ulemi Kavazoviću „ljubazno predloženo“, sa velikim uvažavanjem, da organizira jedan okrugli sto na kome će se slobodno govoriti o ovome. Umjesto odgovora, ili organizacije okruglog stola o Popisu, stigao je ovaj skandalozni tekst u „Danima“, na koji je već bilo nekoliko odličnih analitičkih reakcija. Nije bošnjačka javnost zabrinuta zato što jedna pokrivena marioneta piše budalaštine, već zato što reisu-l-ulema Kavazović stoji iza Dževada Hodžića koji organizira ovakve budalaštine. Jedna od takvih budalaština je izmišljotina da je – „u doba izbora za reisu-l-ulemu Mustafa Cerić javno obznanjivao da je Muamer Zukorlić njegov favorit pokazujući svoju odlučnu namjeru da bude reis iz sjene ukoliko neko od njegovih istomišljenika bude izabran.“ U ovoj rečenici vidimo logičko brkanje jednine i množine, jer ako je Zukorlić Cerićev favorit, kako se onda može govoriti o Cerićevim „istomišljenicima“? Ova ilustracija nam samo ukazuje na mentalni kapacitet autorice teksta. Istini za volju, muftija Kavazović nikada ne bi postao reisu-l-ulema da presudnu ulogu u njegovom izboru nije odigrao reisu-l-ulema Cerić, i to je moralni momenat koji ovoj priči daje presudni smisao. Sada treba izmisliti kako je reisu-l-ulema Cerić protežirao Zukorlića, kako bi se isključio obzir reisu-l-uleme Kavazovića prema svome prethodniku koji mu je popločao put do čelne pozicije u Islamskoj zajednici. A tog prethodnika, upravo, katilski napadaju prvi saradnici reisu-l-uleme Kavazovića. Tužno je to. I zabrinjavajuće.
Šutnja je smutnja
Ako se isključi zahvalnost prema zaslužnim pojedincima u našem narodu – isključeno je sve. Pored Huseina ef. Đoze, reisu-l-ulema Cerić ostavio je najjači pečat na razvoj Islamske zajednice. Prvi se napada kao „fašista“, a drugi kao „šoumen“. Dževad Hodžić namjesto da brani ove velikane, one je s one strane fronta s koje se na njih puca. A iza Dževada Hodžića su oni koji ga drže. I obzira, poštovanja, a možda i stida, šutimo ime. Kazat ćemo ovako: za 20 godina reisu-l-uleme Cerića podignuto je više džamija, više medresa, više islamskih objekata, i organizirano više islamskih sadržaja, nego za sve vrijeme otkad islam postoji u Bosni i Hercegovini! Je li iza toga stoji „šoumen“, ili osoba vrijedna svakog poštovanja? A ako neko misli sebe graditi na rušenju, umjesto na slijeđenju takvih vrijednosti, onda mora znati da neće daleko stići. Evo, prošla je jedna godina, a maske su pale.
Podrazumijeva se da su reisu-l-ulema i njegovi saradnici vrhunski intelektualci koji razumiju redoslijed veličina u konstituiranju bošnjačkog identiteta. Oni bi morali znati da je Muhsin Rizvić jedan od očeva bošnjačke kulturne samosvijesti. Profesor Rizvić prvi je sistematizirao bošnjačku književnost. Prvi je predsjednik „Preporoda“. On je podigao onu generaciju bošnjačkih intelektualaca koja je iznijela sve dosadašnje velike projekte, do Bošnjačkog sabora. Može li jedna novinarka „Dana“, ta Amila K., biti važnija za Islamsku zajednicu od Muhsina Rizvića? A upravo se Amila K., bacila blatom na Muhsina Rizvića, nazvavši ovog bošnjačkog gorostasa – falsifikatorom i nacionalistom. Vidi se to iz jednog teksta Amile K., koji je objavljen na stranici Ivana Lovrenovića (to je onaj što je pisao kako mu u Sarajevu smeta selam), a u kome se negativno piše o Rizvićevoj studiji „Bosanski muslimani u Andrićevu svijetu“. Autorica izmišlja da se prof. Rizvić služi „metodama falsificiranja teksta“, kako bi proizveo značenja koja su potrebna za nacionalizam. To je ona matrica koja čak i u „Hasanaginici“ hoće da vidi neku vezu sa mudžahedinima, pa sve što je bošnjačko dovodi u vezu sa radikalizmom. A Rizvićeva studija „Bosanski muslimani u Andrićevu svijetu“ jedan je najvažnijih bošnjačkih kompasa, jer izoštrava reflekse za opstankom, budući da odgoneta kulturalne modele koji su odgojili genocidno srpstvo. U ovoj studiji obrađen je i Njegošev doprinos ideološkoj izgradnji genociodne svijesti u Srba i Crnogoraca. Napad na Muhsina Rizvića, napad je na jednog od najvažnijih Bošnjaka u povijesti, a napad na njegovu studiju o Ivi Andriću, napad je na bošnjačku sposobnost da se prepoznaju izvori zla kojemu su Bošnjaci izloženi od „istrage poturica“ do Srebrenice.
Naspram sebe, dakle, imamo nove strukture koje ne poštuju nikoga i ništa u Bošnjaka, kojima su i Đozo, i Cerić, i Rizvić, tek veličine koje treba pogaziti kako bi se bilo glavni u selu. Baš seljački! A kad se vratimo na početak priče, onda ćemo uočiti vezivno tkivo između moguće velezidaje Bošnjaka na Popisu i spremnsoti da se gaze bošnjački velikani. Upravo tako, reisu-l-ulema Mustafa Cerić je bošnjački velikan, i ne treba da ode na Bolji Svijet da bismo mi to znali i poštovali. Ali, onaj ko je spreman da ovog velikana naziva „šuomenom“, taj je spreman na štošta. Zato nam se ova priča o bošnjačkoj izdaji Bošnjaka čini sve vjerovatnijom. A naše nije da presuđujemo. Naše je da pitamo. I da opet ljubazno zamolimo reisu-l-ulemu Kavazovića da kao lider najstarije bošnjačke institucije otvori raspravu o ovome.
Dok on šuti, a morao bi da govori, roje se nove „teorije zavjere“. Prema jednoj od njih diskirminacija djece iz Konjević Polaj tempirana je kako bi se skrenula pažnja sa genocidnog Popisa, kako se Bošnjaci ne bi zapitali – gdje toliki nestadosmo. Fokus borbe za ljudska prava je na opravdanim zahtjevima roditelja i djece iz Konjević Polja, dok ljudskih prava nema po pitanju stotine hiljada nepopisanih Bošnjaka u dijaspori, kojima je uskraćeno pravo da budu stanovništvo svoje domovine. Čak su i reisu-l-ulema Kavazović i član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović izjavljivali da su djeca iz Konjević Polja – “najvažnije pitanje“. Koliko god da je to važno pitanje, ne može biti važnije od pristajanja na gubitak stotine hiljada Bošnjaka! Prema ovoj „teoriji“, pozorište iz Konjević Polja se realizira združenim snagama vlasti u Republici Srpskoj i „bošnjačkog faktora“ kojim upravlja Turska, a svi zajedno prave jedan teatar od ljudskih prava, kako se ne bi ugledali i osporavali rezultati genocidnog Popisa. Jedino ljudi iz Konjević Polja, vjerovatno, pojma nemaju da su lutke u pozorištu sjenki. Primejrice, u toku kampanje oko Popisa najbučniji su bili, ispred svojih organizacija, Senadin Lavić (Fondacija „Popis 2013“ – „Preporod“) i Sejfudin Tokić („Bitno je biti Bošnjak“ – „Pokret za ravnopravnost“), a da nikada nisu zajednički djelovali. Odjednom, pojavljuju se Lavić i Tokić kod šatora ispred OHR-a, više ništa ne pričaju o Popisu, sad samo pričaju o djeci iz Konjević Polja. Pojavljuju se i na nekakvom okruglom stolu, na temu diskriminacije u obrazovanju, a obavijest o toj aktivnosti prenosi turski časopis „Novo vrijeme“ koji izlazi u BiH. Eto Turaka i u Konjević Polju! Ako uistinu turske pare i interesi stoje iza svega, onda je logično da se kampanja oko Popisa završava sa početkom Popisa, a da se prethodno fokusira na benevatanja o identitetu Bošnjaka, namjesto da se usmjeri na diskriminaciju u Zakonu o popisu i na samu realizaciju Popisa, te da se predmet interesovanja organizirano prebacuje na događaj koji je baš izronio u momentu kad su trebala biti postavljana nezgodna pitanja oko Popisa. A logično je i da glavni turski operativcni u Fondaciji „Popis 2013“ sada postanu glavni glumci u skretanju pažnje sa važnog na manje važno. Otkrila ih je želja da što prije Bošnjacima zamažu oči tvrdnjom da je Popis „uspješan i dobar za Bošnjake“.
Ništa ne tvrdimo. Samo želimo u širem krugu raspraviti da li je ovo baš ovako, ili nije ovako. Evo, dugo već tragamo za nekim ko će nam, baš kako želi naš dragi Rijaset – „potkrijepiti argumentima ili što je moguće jačim indicijama“ – da je Popis „dobar i uspješan za Bošnjake“. Šutnja je smutnja.
Antrfile
Pošto je u ovom tekstu iz „Dana“ pominjana moja knjiga „Reisofobija“ (2010), a i tekst „U potrazi za mutavim reisu-l-ulemom („Saff“, br. 311, 25. II 2012.), evo posljednjeg pasusa ove knjige i ovog teksta:
– Knjigu „Reisofobija“ završio sam ovom rečenicom: Bjesomučna kampanja protiv reisu-l-uleme, koja je eskalirala u toku 2009. godine, ukazuje na konačan cilj – dejtoniziranje bošnjačke politike i vjere u Bošnjaka, kako bi i politiku i vjeru zastupali razbošnjačeni i razmuslimanjeni Bošnjaci.“ Onako kako smo izgubili bošnjačku politiku, kao mjesto sa kojeg su morali biti branjeni naši interesi, tako možemo izgubiti i model koji je uspostavio reisu-l-ulema Cerić, kao mjesto odakle se još jedino brane naši interesi. Ova govornička mreža koju je odgojio reisu-l-ulema Cerić realno može nestati ako za reisu-l-ulemu dođe neko ko nema snage da se glasno ponosi svojim narodom. Ovo što predstoji je mnogo više od izbora za reisu-l-ulemu, to je izbor za retorički model koji će vladati u bošnjačkom društvu i od kojeg će ovisiti bošnjačka spremnost da se prepoznaju i zastupaju svoji interesi.
Egida
Muftija Kavazović nikada ne bi postao reisu-l-ulema da presudnu ulogu u njegovom izboru nije odigrao reisu-l-ulema Cerić, i to je moralni momenat koji ovoj priči daje presudni smisao. Sada treba izmisliti kako je reisu-l-ulema Cerić protežirao Zukorlića, kako bi se isključio obzir reisu-l-uleme Kavazovića prema svome prethodniku koji mu je popločao put do čelne pozicije u Islamskoj zajednici.
Egida
Za 20 godina reisu-l-uleme Cerića podignuto je više džamija, više medresa, više islamskih objekata, i organizirano više islamskih sadržaja, nego za sve vrijeme otkad islam postoji u Bosni i Hercegovini! A ako neko misli sebe graditi na rušenju, umjesto na slijeđenju takvih vrijednosti, onda mora znati da neće daleko stići.
25. XI 2013.