Kad su američki grobari mogli instruirati tajne pokope Sadama Huseina i Muamera Gadafija, kao legalnih i silom svrgnutih predsjednika, mogu vala organizirati i tajno zakopavanje Radovana Karadžića, koji je, pored Adolfa Hitlera, drugi evropski simbol zločina genocida. Ne misle Zapadnjaci, valjda, dati Karadžiću više posmrtnih prava od onih koje su dobili Sadam i Gadafi? Dakle, kopati ga tajno, daleko, duboko, i to izvan ove čiste i plemenite Bosne i Hercegovine!
Specijalna jedinica Američke vojske izvršila je prebacivanje posmrtnih ostataka Radovana Karadžića iz Haga na tajnu lokaciju u njegovoj rodnoj Crnoj Gori, gdje je izvršen ukop, tako da ni porodica neće znati gdje počiva prvi predsjednik Republike Srpske. Američka vlada je 24 sata nakon vijesti o iznenadnoj smrti Radovana Karadžića u ćeliji Haškog tribunala izdala naređenje da se postupi kao u slučaju tajnog pokopa Sadama Huseina i Muamera Gadafija, kako se ne bi od posljednjeg Karadžićevog počivališta pravilo nacionalno svetište koje bi služilo za inspiraciju one ideologije koja je organizirala genocid u Srebrenici. Akciju je lično nadgledao američki ambasador Patrik Mun (Patrick Moon), koji se u tom povodu putem javnog rtv servisa obratio građanima Bosne i Hercegovine, a posebno Srbima, rekavši da je – „za sve nas bolje da što prije zaboravimo Radovana Karadžića“. Uprkos tome, u Republici Srpskoj je proglašena sedmodnevna žalost, a entitetski i opštinski parlamenti su priredili komemorativne svečanosti, škole su jednodnevnu nastavu zamijenile historijskim časovima o životu, djelu i pjesništvu utemeljitelja i prvog predsjednika Republike Srpske, dok u svim hramovima Srpske pravoslavne crkve u Srbiji, Republici Srpskoj i dijaspori služeno opelo za pokoj duše Radovana Karadžića. Secesionistički pokret „Šizbor je naš“ je obavijestio javnost da se na ovome neće završiti, da će tijelo umrlog predsjednika Karadžića biti kat-tad pronađeno, a dotad će se Srbi okupljati pred otvorenim mauzolejom pored Banskih dvora u Banjoj Luci, koji će biti izgrađen u čast osnivača Republike Srpske. Na tom mjestu neko je postavio mrtvački kovčeg oko kojega hiljade Srba danonoćno kruže sa upaljenim svijećama, u znak protesta zbog tajnog sahranjivanja Radovana Karadžića, ali i u znak pijeteta prema prvom predsjedniku, kojemu na taj simbolični način odaju poštovanje i zahvalnost. – „To što su od porodice i od naroda ukrali telo Radovanovo, ne znači da mogu ukrasti njegovu dušu, koja je i na nebesima i s nebeskim narodom! – poručio je lider pokreta Čane Danković. Nakon komemorativne sjednice, zvaničnici Republike Srpske i Srbije, ali i diplomatski predstavnici Rusije, Grčke i Kipra, pridružili su se okupljenom narodu i pred praznim mrtvačkim kovčegom zapalili svijeće, prekrstili se i simbolički odali poštu Radovanu Karadžiću. Pred odrom su se pojavili srbijanski reis Zilkić i beogradski hodža Jusufspahić koji su upalili svijeće i prekrstili se. Agencije javljaju da su isto veče kamenovane sve obnovljene banjalučke džamije, što se dogodilo i u Bijeljini, Zvorniku, Janji, Prijedoru i drugim mjestima, a zapažene su kolone bošnjačkih povratnika, poznatijih kao „vehabije“, kako bježe prema unutrašnjosti zemlje, strahujući za svoju sigurnost. Niko od bošnjačkih političara nije htio govoriti o napadima na Bošnjake i na džamije u Republici Srpskoj, pravdajući se da je – „najbolje ne podizati tenzije“. Diplomatski izvori bliski NATO savezu očekuju da će se nacionalistička euforija u Republici Srpskoj ubrzo smiriti…
Amerika i srpski gus(l)ari
…A Radovanu Karadžiću valja mrijeti, jal ove hefte, jal neke druge hefte. I, valja ga negdje i ukopati. Eno, kako je Slobodan Milošević lijepo ukopan iza kuće, kao da je kućni ljubimac, a ne ljudski stvor. Problem sa Radovanom je u tome što on nema kuće u našoj Bosni i Hercegovini, jer mu je kuća ostala u Crnoj Gori. Ali, on nije državnik u državi iz koje je, već u državi iz koje nije. Ovdje kod nas je postao državnik zato što je organizirao genocid nad Bošnjacima, i na rezultatima tog genocida sagradio Republiku Srpsku. Za njegovu državničku figuru nije zaslužan on, već Amerika koja mu je preko Dejtonskog sporazuma priznala Republiku Srpsku, a time i njega, kao prvog predsjednika genocidnog entiteta. To što je Karadžić u zatvoru, a Republika Srpska na slobodi, najveći je specijalitet Dejtonskog sporazuma. „Na putu ka evropskim integracijama BiH mora krenuti u logičku reviziju aktuelnih činjenica: Karadžićev vojno-politički cilj ima ustavo svojstvo, dok je rodonačelnik Republike Srpske najtraženiji među osumnjičenim za ratne zločine“ – pisao sam u „Oslobođenju“ 12. novembra 1999. godine. Budući da nije došlo do „logičke revizije“, Karadžić se pridružuje legalitetu RS, namjesto da bude obratno, da se RS pridruži njemu, s onu stranu zakona. Kako je RS godinama jačala, i postajala uspješniji entitet, tako je jačao i status prvog predsjednika RS, bez obzira na njegovu uhapšenost. Kako to konkretno izgleda? Tako što se na ulicama Banja Luke slavi „predsjednikov rođendan“. Tako što se pojavi bošnjački klasik Dževad Karahasan da kaže kako „Karadžića ne treba demonizirati“, jer je po njemu „Karadžić žrtva historije“. Nek’ je nama Radovan žrtva, Dževade! Kad se jedan Dževad u Bošnjaka toliko brine o Karadžiću, zato ne bi bijeljinska BNTV u prvim minutama informativnih emisija izvijestila o najvažnijem pitanju za naciju: „Radovan Karadžić već četiri dana čeka antibiotike da bi mogao da sanira tešku prehladu…“ Mediji prenose izjavu Radovanove kćerke, Sonje Karadžić Jovanović: „Plašim se jer ovo opasno liči na slučaj Slobodana Miloševića i mnogih u Hagu koji…“ Možemo svi mi o Karadžiću misliti šta hoćemo, ali svi Srbi u njemu vide prvog predsjednika RS i haškog mučenika koji zavređuje ljubav i sikiranciju cijele nacije za njegovo zdavlje i patnje koje podnosi. Srbe, zapravo, i ne zanima šta neko misli o srpskim pitanjima, jer oni imaju svoj stav o svemu srpskom, za razliku od iskompleksiranih Bošnjaka koji čekaju da im neko drugi kaže šta valja, a šta ne valja. U tome Srbima pomažu međunarodni zvaničnici, od nekadašnjih britanskih lordova, koji su u ratu jednu secesionističku huntu uvažili kao „stranu u sukobu“, pa do sadašnjeg američkog ambasadora u našoj zemlji, Patrika Muna, koji je pristao da u Banjoj Luci razgovara bez državne zastave Bosne i Hercegovine, odnosno, pod zastavom Republike Srpske koja je zauzela državni pijedestal. Američki ambasador Mun je morao momentalno tražiti postavljanje državnih simbola BiH, ili napustiti ovo obezdržavljeno mjesto, namjesto što je podržao secesionističko gusarstvo Milorada Dodika. Na žalost, nema više ni jednog bošnjačkog političara koji bi na to upozorio, jer svi vire iz jedne nogavice Milorada Dodika i druge nogavice američkog ambasadora. Zato bošnjački političari ne smiju ni jednu zucnuti u povodu hronike heftičnih napada na džamije i povratnike, jer se računa kako se tolerancija i mudrost mjere šutnjom o potlačenosti bošnjačkog naroda. Naravno, riječ je o kukavičluku, o ugursuzluku, o bjedništvu zadnje vrste, koje mora biti tumačeno kao historijska neodgovornost spram činjenice da su Bošnjaci danas jedini evropski narod koji živi u stanju apartheida i permanentnog progonstva. Šutnja je saučesništvo u ovom zločinu, ma koliko se ta šutnja prodavala kao kooperativnost. Napose, u ime te kooperativnosti bošnjačko je rukovodstvo prihvatilo Republiku Srpsku…
- „Sva sreća pa postignuti tzv. sporazum nema nikakve vrijednosti. Vrijedi koliko i svaka izdaja. I prevara. Niko, pa makar se on zvao i Alija Izetbegović, nema pravo potpisati kraj bosanske državnosti. Predsjednik je to mogao učiniti privatno, ali nikako u ime Države. Referendum o suverenitetu iz 1992. je jedini legalan i legitiman i sve što se kosi s voljom građana RBiH, nelegalno je i nelegitimno“ – pisao sam u kolumni pod naslovom „Smrt Bosne“, od 1. decembra 1995. godine, koja je poslije uvrštena u moju knjigu „Krv boje benzina“.
Šesnaest godina, nije šala!, sjedimo u ovoj istoj rečenici. Nema te sile koja može potrati činjenicu da je Dejtonski sporazum kriminalni ugovor! Dejtonska kriminogenost proizilazi iz nasilnog obezvređivanja demokratske volje bh. građana iskazane na Referendumu iz 1992., kao jedinog legalnog i legitimnog izraza demokratske volje o uređenju Bosne i Hercegovine. Iza Dejtonskog sporazuma ne stoji nikakva demokratska volja, jer se o dejtonskom uređenju nisu izjašnjavali bh. građani, već je takvo uređenje nametnuto nasiljem, fizičkim i političkim, što je suprotno pravnoj snazi demokratije, legitimiteta i legaliteta. Bošnjačka politika je nakon uspostave mira imala u rukama sve pravne argumente da otvori i dobije proces preispitivanja pravne podloge Dejtonskog sporazuma, kao nametnutog i kriminalnog akta.
U otvorenom pismu Aliji Izetbegoviću, („Walter“, br. 52, od 15. maja 2002.), između ostalog sam napisao: „Gospodine Alija Izetbegoviću molimo Te da povučeš svoj potpis sa Dejtonskog sporazuma i da priznaš da si taj potpis metnuo pod prisilom i ucjenom! U međunarodnom pravu postoje jasne odredbe da se – ništavnim smatraju svi ugovori koji su potpisani pod prisilom. Bečka konvencija iz 1969. kaže da je – ništavan svaki ugovor zasnovan na prevari (član 49), prinudi (član 51), prijetnji ili upotrebi sile (član 52). Dejtonski sporazum je, zahvaljujući Tvome potpisu, postao pravni i legalni okvir za nastavak mirnodopskog genocida nad Bošnjacima, čime se dovršava ubijanje bh. države.“
Kopati ga daleko i duboko
Za razliku od prvih poratnih godina, velikosrpski zvaničnici više ne kriju da im je Dejton drag k’o mati rođena. Oni znaju da bez Dejtona nema Republike Srpske, kao što mi znamo da je Dejton kriminalni ugovor koji se može oboriti i sa čijim rušenjem bi uređenje BiH bilo vraćeno na poziciju iz 1992. godine. Velikosrpska prednost je što imaju političare koji čuvaju Dejton, a naša mana je što nemamo političare koji bi smjeli otvoriti proces preispitivanja kriminalnog porijekla Dejtonskog sporazuma. Strategija čuvanja dejtonskog poretka podrazumijeva obavještajno pokrivanje, korumpiranje i ucjenjivanje bošnjačkih političara, koji godinama već služe Beogradu. Ali, nisu sve karte kod političara! Upravo se rađa jedna nova patriotska energija, čiju ideološku osnovu čini Referendum iz 1992., odnosno, zahtjev za njegovom rehabilitacijom u ustavnom biću Bosne i Hercegovine. Pokret koji u perspektivi broji oko 100.000 bh. patriota, svjesnih i odlučnih u namjeri da istraju na antifašističkom putu rušenja kriminalnog Dejtonskog sporazuma, trebao bi postati faktor jači od kvislinške bošnjačke politike. Ovaj pokret, zasad okupljen oko Peticije za povrat RBiH, može postati pravni subjekt i povesti međunarodni spor za dokazivanje porijekla Dejtonskog sporazuma. Budući da se radi o izvornoj patriotskoj energiji, o čistoj ljubavi prema Bosni i Hercegovini, nemoguće su kalkulacije kakve imaju bošnjački uhljupi u politici. Tu nema kompromisa! Nema nagodbe! Traži se poništavanje Dejtonskog sporazuma, kao kriminalnog ugovora, i povratak Republike Bosne i Hercegovine, kao jedinog uređenja koje ima demokratsko, legitimno i legalističko pokriće!
A šta ćemo sa Radovana Karadžića, sad, kad umre? Tražimo da ga američki grobari odnosu u njegovu Crnu Gori i tamo zakopaju, daleko i duboko. Kad su mogli instruirati tajne pokope Sadama Huseina i Muamera Gadafija, kao legalnih i silom svrgnutih predsjednika, mogu vala organizirati i tajno zakopavanje Radovana Karadžića, koji je, pored Adolfa Hitlera, drugi evropski simbol zločina genocida. Ne misle Zapadnjaci, valjda, dati Karadžiću više posmrtnih prava od onih koje su dobili Sadam i Gadafi?! Dakle, kopati ga tajno, daleko, duboko, i to izvan ove čiste i plemenite Bosne i Hercegovine. Srbi u našoj zajedničkoj domovini imaju toliko čestitih sunarodnjaka, poput Alekse Šantića i Vase Pelagića, da je stvarno ponižavajuće svoj nacionalni ponos graditi na jednom crnogorskom dripcu i njegovom zlodjelu.
Broj 306, 17. XII 2011.