Prije dvije godine buknula je genocidna agresija Izraela na Gazu. Za 22 dana ubijeno je 1.400 Palestinaca, od čega 300 djece. Tortura nije okončana. Izraelsko zločinstvo računa na „zamor materijala“, na iscrpljivanje naših mogućnosti da suosjećamo iz hefte u heftu, što se i događa. Lijek protiv zaborava je aktivno i kreativno pamćenje. Otud predlažemo da Sarajevo bude centar evropskog sjećanja na Palestinu, kroz podizanje spomenika palestinskim žrtvama i kroz izgradnju kulturne i komemorativne institucije Palestinskog doma.
Da li bi se u u Washingtonu mogao pronaći jedan komad zemljišta na kome bi američka vlada podigla spomenik za 1.400 žrtava izraelske agresije na pojas Gaze, koja je počela 28. decembra 2008. godine i u genocidnom intenzitetu trajala 22 dana? Ako Washington, pak, ne želi da podigne spomenik za svih1.400 žrtava, jer sumnja da tu ima i naoružanih lica, neka barem to učini za 300 djece, ubijene u ovih 22 dana. Lijepo je što u Washingtonu postoji Muzej holokausta – pa se američki narod obrazuje na historijskom pamćenju – ali bi jednako lijepo bilo da se u Washingtonu uspostavi ma kakav oblik sjećanja na palestinske žrtve. Ipak nam se Amerika predstavlja kao svjetski pravednik! Od Washingtona su jednako daleko Evropa, u kojoj se dogodio holokaust, kao i Palestina, u kojoj desetljećima traje genocid nad Palestincima, tako da su istovjetni moralni argumenti zbog kojih bi Washington trebao sa jednakim pijetetom pamtiti i jevrejske i palestinske žrtve. A mogao bi, vala, pamtiti i iračke žrtve, pa na jedan zid uklesati imena preko 100.000 imena civilnih žrtava, za čiju smrt je kriva američka administracija!
Ovaj antifašistički test je dovoljan da naslutimo kako zvanični Washington, na žalost, nema demokratski i moralni kapacitet po kome bi sve žrtve ratnog zločina tretirao sa jednakim poštovanjem. A čim je nekome jedna žrtva više žrtva, a druga žrtva manje žrtva, taj ili je upetljan u zao čin, ili je daleko od antifašističke osjećajnosti. Činjenica je da mnogi advokati antifašizma punih usta pamte holokaust, a istovremeno prešutkuju palestinske ili iračke žrtve, čije su smrti izazvane istim karakterom zločinačkog bezumlja, kao i jevrejske žrtve u Drugom svjetskom ratu.
Za mene osobno nema nikakve zapreke u jednakom poštovanju prema žrtvama holokausta i prema žrtvama cionističkih zločina. Samo nečasni umovi mogu biti protiv jednakog edukativnog značaja sudbine Ane Frank i ma kojeg od onih 300 djece koju su izraelski zločinci ubili prije dvije godine. U ime rehabilitacije nevine žrtve, ma kojem narodu pripadala, prisjećamo se jednog od najgorih javnih zločina pred licem civilizacije, kakav je bio onaj od prije dvije godine, kada je izraelska armija ubila 1.400 ljudi u Gazi, a nekoliko hiljada ljudi učinila invalidima, od čega 1.500 djece – ne obazirući se na vapaje i sa Zapada i sa Istoka, da se obustavi taj monstruozni javni masakr nedužnih ljudi.
Cioniziranje svijeta
Zašto očekujemo da se Nijemci u Berlinu prisjećaju genocida u Srebrenici, a da se mi ne prisjećamo 22 dana u Gazi? Gaza bi trebala biti bliža nama, koji smo preživjeli opsade i masakre, nego što bi Srebrenica trebala biti bliska Nijemcima, koji nakon zločina u Drezdenu 13. februara 1945, kada je u savezničkom bombardovanju bez potrebe ubijeno 25.000 njemačkih civila – nisu preživjeli ništa. Pa ipak, ljudi se u Svijetu prisjećaju Srebrenice. I u Evropi i u Americi ljudi demonstriraju protiv cionističkih zločina. Prisjetimo se, prije dvije godine su širom Evrope organizirani protesti protiv izraelske agresije na pojas Gaze. U Sarajevu je održano nekoliko veličanstvenih skupova, koji su nas uvjerili da smo živi kao ljudi, humanisti i antifašisti, te da nismo utušeni u te medijske stereotipe o tzv. palestinskim militantima. Održano je nekoliko tribina, na kojima se govorilo o otimanju Palestine i nasilnom pravljenju izraelske „Republike Srpske“. Održana je masovna „Šetnja za Palestinu“, od Predsjedništva do Sebilja na Baščaršiji, a rediteljica Jasmila Žbanić je okupla umjetnike koji su sa žutim trakama na rukavu poslali poruku da – Palestinci u Gazi doživljavaju sudbinu Jevreja u Drugom svjetskom ratu. Treba naglasiti da ni jednom od ovih skupova nije prisustvovao ni jedan politički zvaničnik u BiH, ni Bošnjak, ni Srbin, ni Hrvat, ne što ne bi htjeli prikazati se narodu i stati za mikrofon, već zato što nisu smjeli. Od koga, upitat ćemo se? Političari u BiH, poput trgovaca, znaju stanje na svome tržištu, koje nije određeno hrarošću i moralom, već spremnošću da se služi zapadnim kostolomcima, a oni ne bi blagonaklono gledali na solidarisanje sa tragedijom u Gazi. Napose, ni na Zapadu nije bilo lidera koji su izrazili ogorčenje zbog izraelskih zločina u Gazi, po čemu možemo pretpostaviti da je Svijet uzjahala cionistička ideologija, koja je odgojila taj osjećaj autocenzure u političkim zvaničnicima. Direktno rečeno: Zapadni političari i oni koje Zapad kontrolira, lutkarske su figure koje pokreće Tel Aviv. Negdje je to direktno političko ropstvo, a negdje pak ta suptilna autocenzura, koja podrazumijeva da premijere svih evropskih država ne dotiče kad jedna država u 22 dana ubije 300 i rani 1.500 mališana. Zapadni državnici su poput pasa na lancu i krava na kanafi, ne mogu misliti, ne znaju govoriti, za razliku od široke javnosti kojoj savremene tehnološke mogućnosti omogućavaju da ostane slobodna i da moralne i humanističke osjećaje širi putem alternativnih medijskih mreža. Tako se događa da države i njihovi narodi žive posve različite ljudske osjećajnosti, jer dok je narod demonstrirao protiv izraelskog zločina u Gazi, dotle su oni koji zastupaju narod šutjeli, i robovali. …Bilo da se radi o Bosni i Hercegovini, o Italiji, Španiji ili Danskoj. Demonstranti su svugdje tražili od svojih vlada da se oglase u povodu izraelske agresije na Gazu, ali su smetnuli s uma da se evropskim vladama, kao i vladom u Washingtonu, vlada iz Tel Aviva. To cioniziranje svijeta postaje ozbiljan problem, tim prije što se svaka kritika u vezi sa porobljavanjem demokratske i ljudske osjećajnosti od strane Izraela, tumači kao antisemitizam. Ne, niko nema ništa protiv Jevreja, niti iko misli relativizirtati žrtve holokausta, ali se antifašistički refleks normalnog čovjeka ne može miriti sa izraelskim genocidom nad Palestincima, i sa političkim jadom i kukavičlukom koji prati taj masakr.
Kao što smo vidjeli, sarajevski umjetnici su napravili usporedbu između nacističkog zločina nad Jevrejima i cionističkog zločina nad Palestincima, a ta usporedba je opće mjesto planetarnog čuđenja nad Jevrejima koji su sebi dozvolili da nakon iskustva holokausta potonu u bestijalnost kolektivne krivice za kontinuirani genocid nad Palestincima. Teško je govoriti o stepenicima bestijalnosti, jer je svaki zločin uvijek zločin, bilo da je to masovno strijeljanje pred zajedničkim grobnicama u Podrinju, bilo da je to masovno ubistvo u gasnim komorama u nacističkim logorima, ili masovno granatiranje civilnih ciljeva u Gazi. Zločini u Drugom svjetskom ratu nisu imali direktan tv prenos i nisu ostvarivali interaktivnu relaciju sa političkom i širokom javnošću. Poslije smo saznavali za strahote holokausta. Tek sa zločinima u Bosni ostvaruje se dnevni dodir, događaja, njegovog medijskog predstavljanja i reakcije na sam događaj. Sa strahotama u Čečeniji, u Iraku i Afganistanu, ovaj medijski lanac postaje još čvršći, tako da smo izraelske zločine u Gazi, od prije dvije godine, u istom mahu osjetili i kao događaj i kao reakciju. Iz tog razloga je sudbina žrtava u Gazi teža od sudbine svih dosadašnjih žrtava, jer su te palestinske žrtve ostale same, prepuštene ubicama, uprkos tome što je uz njih aktivno bio sav miroljubivi svijet. Uz Jevreje, kad su ubijani u gasnim komorama, uz građane Hirošime i Nagasakija, uz građane Drezdena, ili poslije uz Vijetnamce – nije bio niko, jer niko u tom času nije znao za sudbine tih nesretnih ljudi. Njihova bol je poslije došla do nas. A bol masakriranih Palestinaca je momentalno bivala s nama, i bivala je tim jača što su oni znali da im ne možemo pomoći, i što smo mi znali da ne postoji način da im pomognemo i da zaustavimo tu bestidnu svjetsku promociju nesputanog zločinstva.
Palestinski dom u Sarajevu
Navikavanje žrtve da je žrtva, da svoju poziciju žrtve prihvati kao normalno stanje, kao i navikavanje javnosti da je neko žrtva, pa da Palestinci i ne zavređuju bolji kvalitet života od onog kojeg imaju – sofisticirani je zločin. Zaboravili smo Gazu, zar ne? Vjerujemo da se život u Gazi normalizirao nakon 22 dana masakra, a ne znamo za torture i blokade koje su se nastavile. Ne pitamo se šta je sa traumama tih 1.500 ranjene djece, niti kakve su boli onih familija čijih 1.400 najmilijih je ubijeno izraelskim bombama.
Izraelsko zločinstvo računa na „zamor materijala“, na iscrpljivanje naših mogućnosti da suosjećamo iz hefte u heftu, što se i događa, jer dugo već nema nikakvih vijesti o Gazi, a ni akcija civilnog društva. A izraelska agresija nije nikad ni okončana, već se samo stišala. I poslije ova krvava 22 dana bilo je brutalnih ataka, kao što su avionski napadi koji su bili usmjereni i na Zapadnu obalu. Čak su i britanski mediji pisali o spaljivanju Kur’ana od strane izraelskih vojnika, o napadima na palestinske kuće, o torturama na bezbrojnim tzv. kontrolnim punktovima koje moraju proći Palestinci da bi došli do škole, ureda, ljekarske pomoći. Ne samo da nije okončana blokada Gaze, koja podrazumijeva povremene vojne atake i stalna maltretiranja Palestinaca, već je nastavljena politička blokada s ciljem da se spriječi obnova mnogobrojnih porušenih objekata i svakako oskudnih privrednih kapaciteta. Kad se tome dodaju blokade humanitarnih konvoja, a te blokade pomažu i neke muslimanske zemlje, onda se sudbina milion i po Palestinaca u Gazi ne može nikako drukčije odrediti nego kao – živi genocid. Ali, to je genocid za koji nisu krivi samo oni koji ga čine, već i oni koji ga dozvoljavaju, potpomažu, blokirajući čak i pomisao konkretnog sankcioniranja zločina. Sjećamo se bespomoćnog Sarajeva, Srebrenice, rezolucije i konferencija.
Dokle je uznapredovalo preimućstvo zločinaca najprije svjedoči jezik u medijima, u kojim se odomaćilo da se ubistva Palestinaca zovu „incidentima“, a da se ljudski otpor za odbranu golih života naziva „akcijama palestinskih militanata“. Jedino se nigdje ne određuje fašistički, hitlerovski karakter izraelske armije, čiji ideološki identitet je određen genocidom nad Palestincima. To bi značilo da i naše suosjećanje sa palestinskim žrtvama ima karakter diverzije i subverzije, samim tim što je sistem političkih, ekonomskih i medijskih relacija usmjeren na bezosjećajnost i kukavičko podržavanje jačeg.
Baš zato otvaramo ideju izgradnje Palestinskog memorijala (ili Palestinskog doma) u Sarajevu, koji može biti u formi jednog objekta, sa bibliotekom o Palestini i njenoj golgoti, sa stalnom postavkom fotografija i dokumenta o izraelskim zločinima i o stradanju Palestinaca, sa manjom konferencijskom salom u kojoj bi se priređivala predavanja i promocije, ne samo vezana za Palestinu. Sagradili bismo prvi evropski spomenik za žrtve Palestine, u umjetničkoj formi, ili pak, kao spomenik sa imenama žrtava, na kojem bismo se okupljali u povodu Dana Kudsa, u povodu 28. decembra i masakra koji je trajao 22 dana. Očekujemo da će se na spomeniku ubijenim Palestincima okupiti svi oni koji se okupljaju i na Dan holokausta. Jer žrtva je žrtva, zločin je zločin, i istinski antifašisti jednako pamte i jednako opominju.
Na žalost, nisu svi istinski, mnogo je lažnjaka, koji svoj fašizam sakrivaju iza jednih, a protiv drugih žrtava. Otud ideja o izgradnji spomenika ubijenim Palestincima u Sarajevu vjerovatno neće imati podršku sarajevskih vlasti. Bitno je da ima podršku naroda! Jer, narod ima njive, i šta je koga briga što će čestiti bošnjački domaćin na svome imanju dozvoliti podizanje spomenika palestinskoj žrtvi. A bošnjačkih imanja ima i usred Sarajeva.
Ne postoji ni jedan razlog protiv, a ima ih hiljade „ZA“ – zašto bi baš Sarajevo moralo biti centar evropskog sjećanja na Palestinu. To što Sarajevo više ne krvari, ne znači da su rane zacijelile. Jedna od tih rana zove se – zaborav. A zaborav boli više od sjećanja.
Broj 283, 24. XII 2010.