Valja se uzdati u zdravu i slobodnu pamet, u ona preostala ostrva demokratije, antikomunizma i antifašizma, sa kojih još uvijek možemo čuti glas razuma, istine i pravde, koji poručuje: Bošnjačko ljudsko dostojanstvo je u direktnoj ovisnosti od statusa i dostojanstva bošnjačke žrtve genocida.
Američke diplomatske tajne objavljene putem web stranice WikiLeaks nisu dunjaluku otkrile ništa što se nije znalo, osim što su na ono što se znalo stavile muhur vjerodostojnosti. Znali smo mi i prije da Amerika zavrće ruke gdje joj se može, da u marionete i podanike pretvara vlade ozbiljnih država, poput Njemačke, recimo, dok demokratija tu služi samo kao teatar za lahkovjerne. Nakon afere sa WikiLeaksom nam se čini bjelodanim da američka diplomatija koristi najprljavija sredstva da ostvari zacrtano i da je sad nemoguće negirati ponižavajući, maltene robovski odnos nekih vlada prema američkoj administraciji. Da li je baš tako? Iz ovog slučaja bismo konačno mogli naučiti da u savremenom svijetu istina nije ono što je istina, već je istina ono što princip jačeg naruči da je istina. Tako više nije bitno šta je potpisala Hilary Clinton, u šta se svako može uvjeriti, već je bitno kad se sa američkog trona kaže da to ona nije potpisala. Princip jačeg se više ne bavi suštinom provaljenih dokumenata, već se raspravlja da li treba ubiti ili ne treba ubiti osnivača WikiLeaksa Juliana Assangea. Po slovu zakona i pravde u zatvoru bi se morao naći bivši guverner Arkanzasa Mike Huckabee, jer poziva na ubistvo ljudi kojima nije dokazana nikakva krivica, a ne Juilian Assange, koji je od američkih zvaničnika osuđen bez procesa. Živimo u svijetu u kojem neko ko poziva na kriminalni čin ubistva biva zaštićen principom jačeg, dok se neko, ko stoji iza određenog teksta, mora skrivati u strahu za svoj život. Reakcije koje su uslijedile nakon objavljivanja ovih dokumenata dodatno su potvrdile degenerične svjetonazore, iz kojih proizilazi taj tiranski, kolonijalni odnos prema svijetu. Kakva demokratija i kakve slobode! Američka politika se, na žalost, iskazuje kao nakaza i kao utvara staljinističkih vremena za koja smo mislili da su zauvijek sahranjena sa padom Berlinskog zida 1989. godine.
Sila, glupost i laž
Kako bi pao komunizam da nije bilo ljudi koji se ne plaše represija komunističkog režima? I to ne ma kakvih represija! Za slobodnu misao se gubila glava, kao što sada život treba da izgubi Julian Assange, posve pribran u namjeri da između straha od američkih i cionističkih ubica, i slobode za misao, izabere slobodu za misao. Julian Assange je ko zna koji u nizu ljudi koji su život u duhovnom porobljeništvu razumijevali kao smrt, a smrt u ime duhovne slobode razumijevali kao vječni život. Zapadna civilizacija, temeljena na tržišnim svetinjama i na strahu od materijalne neimaštine, generalno ne može razumjeti pojam oslobođenosti, bilo da on isijava kroz islam, ili kroz preferiranje slobode nad životom. Može li se biti mrtav, a slobodan? U islamu može. A može i po samom osjećaju da je život besmislen ako će biti podređen strahu od moralnog ološa. U smrti se, sasvim sigurno, može biti slobodan, i slobodniji nego u porobljenom i poniženom životu. Otud zapadna civilizacija ne može pronaći odgovor na problem bombaša samoubica, jer taj odgovor proizilazi iz potlačenosti tih ljudskih bića, iz obesmišljenosti njihovih uniženih života, koji tek u samožrtvovanju dobijaju usmjerenje. Te samoubice, kakav je danas u neku ruku i Julian Assange, ne zanima šta će o njima izvijestiti Fox News Chaneel, hoće li ih nazvati teroristima ili izdajnicima. Njihovi su životni dijalozi okrenuti drugim sagovornicima, a tu princip sile ne biva nikakav sagovornik, već ostaje kao bijesno seosko kerče da laje za ljudima koji odlaze je su im pobijeni ovozemaljski smislovi života.
Nema opravdanja za ma koji i ma čiji terorizam, kako za onaj koji nastaje iz silništva, tako i za onaj koji nastaje iz očaja, nema opravdanja za bombaše samoubice, ali, tom problemu je nemoguće prići bez razumijevanja njegove mentalne strukture. Osuđivati narkomana zato što je narkoman, a ne zapitati se zašto je postao narkoman, ko mu je prodilao drogu i ko u državnim strukturama ima pinku od prodaje droge – besmisleno je. Kao da bi Julian Assange pristao da stavi glavu u torbu zbog objavljivanja povjerljivih američkih dokumenata, da nije u tim dokumentima prepoznao prljavštinu kakvu civilizacije ne zaslužuje, a u svojoj misiji vidio uzvišene ciljeve kakve su nosili veliki svjetski borci za slobodu i pravdu. A koliko Zapad razumije Assangeove ciljeve dokaz je crvena Interpolova potjernica koja osnivača WikiLeaksa tereti za silovanje. Dakle, Assange nije bio siledžija dok nije moralno diskreditirao pricip sile, pa će sada taj princip sile da moralno diskreditira njega, kao siledžiju koji je čak dvaput silovao. Taj rasplet je još jedan dokaz da sila i glupost idu zajedno, jer se sila ne mora nikome pravdati za svoju glupost, dovoljno je da određenu stvar siledžijski nametne kao istinu, pa makar se radilo o tako jadnom uzvratnom udarcu kakav je optuživanje Assagea za silovanje. K’o biva, kad te nemamo za šta optužiti, onda ćemo ti namontirati silovanje. A to bi se u mikroformama moglo događati svima koji ne glade krmka niz dlaku, bilo da se radi o hodži iz Gluhe Bukovice, o muteveliji iz mjesta Pode, ili o Fatmiru Alispahiću kao „komesaru Patriotske lige“ i „komandantu vehabijskog pokreta“, a o čemu su čitaoce izvještavali fašistički mediji po Sarajevu. Laž je pravilo silnih i glupih, pa je nenormalno očekivati da će se neko od njih postidjeti zbog svog silništva i lažnjaštva. Nikad niko iz „Slobodne Bosne“ nije objasnio kako to Fatmir Alispahić 2003. godine predvodi Patriotsku ligu na vojnom osvajanju primorja i Podrinja, a ta opasna laž je objavljena, u jednakim manirima u kojima Dževad Galijašević izmišlja tzv. islamski terorizam.
Otud je iluzorno očekivati da će se Washington nekome pravdati i izvinjavati za nečasne aktivnosti koje je vodila američka diplomatija, jer onaj ko je bio spreman organizirati i hraniti toliku silu kriminalnih petljavina, taj je u stanju na istim principima odreagirati na petljavinu u kojoj je uhvaćen. A šta to znači? Kada bivši predsjednik Clinton kaže da će neko izgubiti glavu, i kada bivši guverner Arkanzasa javno pozove na ubistvo nevinog čovjeka, jednako je kao kada se bez suda, i bez potrebe, pogube sinovi Sadama Huseina, pa se američki vojnici nad njihovim tijelima slikaju kao što se drug Tito u Bugojnu slikavao pored ubijenih međeda, a sve to je istoznačno Hitlerovom fašizmu koji je za normalno uzimao istrebljenje Jevreja, kao što danas Washington za normalno uzima istrebljenje Palestinaca i masovne egzekucije muslimana u Iraku i Afganistanu. Savremeni svijet, struktuiran na principu zapadne sile, žestoko je bolestan, kvaran, opasan i jadan. Ljudski je i antifašistički boriti se protiv takvog svijeta, u ime zaživljavanja njegovih deklaracija i prokalmacija o ljudskim pravima. To znači biti za Ameriku iz njenih deklaracija, a ne za Ameriku koja je iznevjerila sebe, i mnoge druge. Mi smo mali, globalno nebitni, i tu ne možemo mnogo doprinijeti, izuzev da ne dozvolimo da naše vrijednosti budu gažene u galopu sile, gluposti i laži. A upravo se naš najvažniji nacionalni interes – pamćenje žrtava – našao na tapetu američkog diplomatskog podzemlja.
Rat za bošnjačko pamćenje
Sad bi svi bošnjački političari da se glade s Miloradom Dodikom, Karadžićevim nasljednikom. Eno, i Lagumdžija se sretan slizao. Ma, je li to isti onaj Dodik koje je davao ratnohuškačke izjave, negirao zločine na Kapiji i Markalama, koristio svaku priliku da uzdrma stabilnost dejtonske Bosne? Do prije godinu dana smo se grdno ljutili kada su zapadni zvaničnici i njihova sarajevska služinčad Dodikove ekstremizme stavljali u istu ravan sa principijelnim stavovima Harisa Silajdžića. Zar njih dvojica mogu u isti koš?! Čim je Silajdžić izgubio izbore za člana Predsjedništva, digli su se i strani domaći da kažu kako je to dobro, pa je čak i Bakir Izetbegović kazao kako će voditi „umjereniju politiku od Silajdžića“. A šta je kod Silajdžića bilo neumjereno? Ništa. Baš ništa. Izuzev ako se neumjerenošću smatra insistiranje na bošnjačkoj ravnopravnosti, i ako je neumjerenost pomen genocida nad Bošnjacima. Zamislimo našta bi ličio svijet kada bi se neumjerenošću nazivao pomen holokausta nad Jevrejima? Ali, mi živimo u takvom svijetu, s tim da se pomen genocida nad Palestincima smatra podrškom tzv. teroristima. Zato na obilježavanju Dana Kudsa u Sarajevu nikad nema nikoga od bošnjačkih zvaničnika. A nema ni medija. Autocenzura je prva osobina totalitarizma, jer u tom ambijentu straha svi već znaju šta se smije a šta ne smije misliti. Ko neće da misli glavom vladajuće ideologije, ekspresno će postati pedofil, silovavatelj, terorista, komesar, manijak, itd, itd.
Eto, Haris Silajdžić, pismen i staromodan, ogriješio se o dejtonsku ideologiju, jer je pominjao riječ genocid. A genocid je zabranjena riječ, kada se radi o Bošnjacima. Zato je Silajdžić proglašen ekstremistom u paketu sa Dodikom. Bošnjaci su svog „ekstremistu“ kaznili, otjerali s vlasti, a Srbi su svog ekstremistu unaprijedili u predsjednika Republike Srpske. Danas nema više Silajdžića, ali ima izvinjavanja Bakira Izetbegovića po Beogradu. Nema Silajdžića, ali ima Dodika, koji je najednom postao umjeren i poželjan, i o kome više niko ne govori teške riječi. Nešto se promijenilo. Izgleda da smo dobili Bošnjaka koji više neće pominjati riječ „genocid“, a što su Amerikanci, preko Turaka, tražili od Silajdžića.
Je li nam sada jasno zašto je lider SDA Sulejman Tihić svojevremeno nagrađen od Banja Luke kao ličnost godine, jer je proglasio da Bošnjaci napuštaju poziciju žrtve? Idu u zaborav! … Zašto je Šaćir Filandra, autor teze o tzv. deviktimizaciji Bošnjaka, glavna bošnjačka ikebana u Banjoj Luci? Korak ga dijeli od Dževada Galijaševića! Razumijemo li zašto na bošnjačkoj javnoj sceni nema ni pet ljudi koji smiju reći da je – pamćenje genocida nad Bošnjacima uvjet bošnjačkog opstanka? Jer, ko to kaže – nestat će! Kao što je nestao Fatmir Alispahić, recimo.
Svi već znaju da je pamćenje zabranjeno! Ko hoće da pamti, pamtit će sebi, u izolaciji, prognan od javnosti, jer je dejtonska ideologija kao uvjet razgradnje Bosne i Bošnjaka postavila – komemorativnu smrt bošnjačke žrtve. Zašto? Zato što žrtva obavezuje, na satisfakcije i ustupke. A Bošnjacima je određeno da nestanu, kao što su, evo, nestali prilikom posljednjih izbora, kada su glasali za svoje progonitelje i sluge svojih ubica. Možemo li konačno prihvatiti ono što na ovim stranicama pišemo godinama – da je rat za bošnjačko pamćenje rat za budućnost Bosne i Bošnjaka? Jer da nije tako, ne bi se američka administracija upirala da iz javnog političkog govora izbriše riječ genocid. A kad tu riječ već nisu mogli izbrisati iz Silajdžićevih usta, onda su izbrisali samog Silajdžića. Preko bošnjačkog ispranog mozga, naravno.
Po ko zna koji put se uvjeravamo da nema emotivnog oslanjanja ni na koga, pa ni na Tursku, koja će u ime svojih interesa pristati da posreduje oko brisanja riječi genocid iz političkog govora. Napose, Turska je već dobrano istrgovala na ime bošnjačke žrtve u vrijeme genocidne agresije, kada nije ništa konkretno učinila da pomogne, da priprijeti i uslovi, računajući kako će se ta indolencija tumačiti kao odanost zapadnim šefovima. Baška je što su Turci i biološki i emotivno više vezani za Srbiju, nego za bošnjačke Slavene.
Nema više emotivnog vezivanja ni za naše političare, kojima gospodare mentori zaborava. Valja se uzdati u zdravu i slobodnu pamet, u ona preostala ostrva demokratije, antikomunizma i antifašizma, sa kojih još uvijek možemo čuti glas razuma, istine i pravde, koji poručuje: Bošnjačko ljudsko dostojanstvo je u direktnoj ovisnosti od statusa i dostojanstva bošnjačke žrtve genocida.
Broj 282, 10. XII 2010.