Međunarodna zaštita separatističkog divljaštva Milorada Dodika leži u činjenici da on zastupa paradržavnu tvorevinu koja po genocidnoj genezi nastanka i terorističkim metodama opstanka proizilazi iz cionističke prakse okupacije palestinske zemlje i genocida nad Palestincima.
Kako nam se godine izmiču sve smo dalje od ciljeva za koje je naš narod podnio najveće žrtve u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Sve smo dalje od bošnjačke žrtve, a sve bliže patološkoj projekciji samomržnje i samooptuživanja. Ne radi se samo o indoktrinaciji generacija koje nisu bile rođene s početka 90-tih, ili ne pamte početak 90-tih, već se radi i o zabrinjavajućoj masi Bošnjaka koji znaju šta se i kako se dogodilo, a pod medijskim pritiscima odustaju od tog što znaju i bivaju uvučeni u prihvatanje krivice. Osvještenju ne pomažu ni serije terorističkih napada na bošnjačke povratnike, a samo u ramazanu ih je bilo desetak za koje znamo, i ko zna koliko za koje ne znamo. Zamislimo da su u Sarajevu, nakon ponoćke, neki Bošnjaci sačekali i vrijeđali Hrvate, to ne samo da bi bila prva vijest u bh. medijima, već u Evropi. No, kada se vrijeđaju Bošnjaci nakon teravije, i kada se općenito teroriziraju muslimani, od Palestine do Bosne, onda je to demokratski standard, koji obavezuje na zavjeru šutnje. A dejtonski mediji su dio terorističlke mreže. U toj proračunatoj šutnji, i još proračunatijoj laži o postojanju tzv. islamskih terorista, bošnjački se identitet utapa u zabunu i nestaje u projekciji nametnute krivice. Događa se paradoks da ono što bi trebali osjećati Srbi, u čije ime je počinjen genocid, i čije vojne žrtve nisu bile nužda već hir – osjećamo mi koji smo u ime miroljubivih i demokratskih opredjeljenja postali žrtve genocida.
Genocidna geneza
Kao i proteklih nekoliko godina, i ovoga je posljednjeg petka u ramazanu i u našoj zemlji organiziran Dan Kudsa, u znak jedinstva sa ummetom koji suosjeća ogorčenje i povrijeđenost zbog činjenice da cionistički režim mesdžid Al-Aksa drži pod opsadom i pod prijetnjom rušenja. Nema sumnje da cionisti znaju šta je muslimanima prva Kibla ummeta, treći Harem i mjesto Israa, odakle se Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, uzdigao na najviše nebo. Posebno mjesto Kudsa kod muslimana je označeno Kur’anom i hadisom. Allah, dželle še’nuhu, okolicu Mesdžidu-l-Aksa, tj. Kuds, naziva mubarek prostorom. U prvom ajetu Sure Al-Isra’ kaže: “Hvaljen neka je Onaj koji je u jednom času noći preveo Svoga roba iz Mesdžidu-l-Harama u Mesdžidu-l-Aksa, čiju smo okolinu blagoslovili, kako bismo mu neka znamenja Naša pokazali. On, uisitinu, sve čuje i sve vidi.” (Suretu Al-Isra’, 1) Kako je onda moguće da jedna paradržava, nastala genocidom i kriminalnom međunarodnom zavjerom, a što je nesumnjivo lična karta Izreala – decenijama nesmetano udara na jednu od najsvetijih tačaka za milijardu i po muslimana? Pošto jedan takav zločin ne može biti strpan u legalističke i civilizacijske standarde, onda se kao logična pretpostavka nameće sumnja da međunarodna politička mreža radi po diktatu kriminalnih i zločinačkih interesa.
Isti odgovor vrijedi i za genocidnu Republiku Srpsku, koja po svome bitku ne može generirati ništa drugo do zla, terora i zločina. Bosna jeste najisturenija tačka ummeta, u njegovom političkom očitovanju, jer su Bošnjaci jedini muslimanski politički i ustavno definirani narod u Evropi, ali se Bosna ne može ravnati sa Palestinom, koja baštini simbole cijelog ummeta. No, analogije sa cionističkom okupacijom Palestine, i sa četničkom okupacijom Bosne, očite su, pod svojoj bestijalnosti, po zavjeri međunarodne zajednice protiv antifašizma i humanizma, po činjenici da zločinački režim ne može pobjeći od svoje prirode, ali i po tome što genocidna Republika Srpska najveću podršku i legitimitet dobija upravo od cionističkog režima, koji premijera jednog kantona u Bosni i Hercegovini, koji se zove Republika Srpska, tretira i ugošćava kao državnika. Kad se uzme u obzir da su Sjedinjene Američke Države marionetska kolonija cionista, koji u najmoćnijoj državi svijeta drže sve bankarske i medijske tokove, a time političke i sigurnosne poslove, onda se ta podrška cionista četnicima prebacuje na širi plan. Zato je moguće da se premijer tog kantona pod nazivom Republika Srpska, Milorad Dodik, godinama iživljava nad budućnošću Bosne i Hercegovine, da podstiče i štiti terorizam, da otvoreno pljačka državni budžet i sklapa kriminalne poslove – a da mu niko ništa ne može. Kompletna međunarodna zaštita njegovog divljaštva leži u činjenici da zastupa paradržavnu tvorevinu koja po genocidnoj genezi nastanka i terorističkim metodama opstanka proizilazi iz cionističkih iskustava okupacije palestinske zemlje.
U usporedbi Republike Srpske sa Izraelom analogije su očite, kao što su očite i u usporedbi Palestinaca i Bošnjaka, jedina dva naroda u svijetu kojih je više u izgnanstvu, nego u rođenoj, otetoj zemlji. No, zanimaju nas dva posebna pitanja: prvi, zašto Bošnjaci zaboravljaju, a Palestinci ne zaboravljaju, iako su oba naroda i dalje izložena torturi okupacionih režima?; drugi, zašto Dan Kudsa, kao i kompletno podsjećanje na kontinuirane zločine cionističkog režima ostaju zatvoreni u muslimanske okvire, bez internacionalnog karaktera, dok u Bosni i Hercegovini Dan Kudsa već godinama biva ignoriran čak i od medija koje smatramo svojim?
Odgovor na oba pitanja nalazi se u strukturi moći koja vlada međunarodnim a i bosanskim tokovima. Pojednostavljeno: da bi postojao medij, naročito televizijski, potrebne su mu velike pare, koje se mogu obezbijediti ili preko političkih ili preko poslovnih adresa, a budući da su političke adrese determinirane ekonomskim interesima, da da ekonomske interese po svijetu, a time i po Bosni drže cionisti i njihovi plaćenici, to znači da može opstati samo onaj medij koji će otvoreno ili suptilno zastupati cionističku ideologiju. Zato se neće dogoditi da u Bosni državni mediji izvijeste o obilježavanju Dana Kudsa, kao što nikad proteklih godina kamere nisu došle u Dom Armije u Sarajevu gdje se održavala ova manifestacija. Palestinci su u odnosu na Bošnjake zreliji za nekoliko decenija iskustva žrtve, ali su i bliže zajedničkim islamskim interesima, utoliko što se Palestina tiče sviju.
Na svjetskom planu nemoguće je tragediju Palestinaca izdići na univerzalni nivo, kao zajedničku tačku antifašističkog kredibiliteta civilizacije, na kojoj, sasvim opravdano, i sasvim s razlogom, već postoji uspomena na holokaust nad Jevrejima. Na koja god medijska i politička vrata da pokucaš, od Japana do Argentine, naišao bi na nekog cionističkog agenta koji ima razvijen refleks autocenzure, pa zna kako će sebi samom zatvoriti mnoga vrata ako otvori svoja vrata ljudskom protestu protiv cionističkih zločina. Napose, ako u samoj Bosni, u Bošnjaka, koji su doživjeli svjetsku zavjeru šutnje pred četničkim i ustaškim genocidom, nema masovnog suosjećanja sa Palestincima i učešća u obilježavanju Dana Kudsa – kako to očekivati od nemuslimanskih naroda i od zemalja u kojima islam vide kao prijetnju, a ne kao vjeru slobode i dostojanstva? Bošnjaci ne samo da više nisu u stanju suosjećati s drugima, već su onesposobljeni da suosjećaju sami sa sobom, odnosno, da osjete sebe.
A šta Bošnjaci osjete, ako sebe ne osjete? Ono što su osjećali kolonizirani narodi, kada su prihvatali tuđinski, uvezeni identitet, koji je argumentom sile i egzistencijalnog interesa istiskivao biće starosjedilačkih naroda, a nametao svoje vrijednosti. U bošnjačkom bi slučaju to značilo istiskivanje islamske okosnice bošnjačkog bića, koje je ujedno određeno i kontinuiranim iskustvom žrtve, a što se realizira kroz bjesomučnu islamofobijsku kampanju i kroz izmišljanje tzv. islamskog terorizma čiji je cilj da obezvrijedi i iz političkog opticaja izbaci argument bošnjačke žrtve. Bošnjaci masovno prihvataju ovaj medijski namet i već u zabrinjavajućoj mjeri postaju gorljivi islamofobi i zagovornici provincijalne, kompleksaške teze da se sa žrtvama ne može graditi budućnost. A istina je da – bez pomena bošnjačke žrtve nema bosanske budućnosti.
Gubimo narod
Bjelodana je trauma koju preživljava bošnjački narod, na planu odricanja od svoga izvornog identiteta, a što biva još podstaknuto ekonomskim poniženjima, i na teritoriji sa bošnjačkom većinom. U ambijentu raspamećenosti i uniženosti bošnjačka žrtva postaje uzaludna, jer njome ne samo da nije ništa izboreno, već ispada da Bošnjaci plaćaju cijenu svoga nekadašnjeg opredjeljenja da se bore za zajedničku Bosnu i Hercegovinu, za slobodu i opstanak. A ako je ko trebao plaćati takvu cijenu, kakvu su plaćali Nijemci nakon Drugog svjetskog rata, onda su to Srbi, koji su pokrenuli genocidni rat protiv bošnjačkih civila, i time skrivili smrt na hiljade svojih srpskih vojnika. Naspram floskula da smo odbranili državnost Bosne i Hercegovine, živa je realnost u kojoj bošnjački politčari bivaju upregnuti u velikosrpske i velikohrvatske kočije rasprodaje odbranjene države i pretvaranja državnosti u dejtonska, prudska i ko zna kakva još antibosanska rješenja. Ništa nije odbranjeno, samim tim što i danas treba biti branjeno, a da bi bilo branjeno, mora se imati svijest o tome da je napadnuto, isto ono što je bilo napadnuto 1992. godine. Bošnjaci takve svijesti nemaju, ne zbog svoje krivice, već zbog prodanosti svojih političkih elita, koje nemaju patriotske i moralne kapacitete da predstavljaju narod. U protivnom, nikad nam se ne bi dogodilo da ostanemo ovako ogluhali i zanijemljeni, bez mogućnosti da čujemo istinu i da kažemo istinu, jer je posljednja tvrđava bošnjačkog suvereniteta trebala biti u medijima, a koje smo prve naivno predali u ime navodne tranzicije, a suštinske okupacije državnih medija, a time i bošnjačkih glava.
Običan bošnjački čovjek vjerovatno ne može raspoznati sve vjetrove koji ga nose, rastaču i pretaču u frustriranog islamomrsca, koji krivicu traži u svome narodu, u nekom novom Magdiju Dizdareviću (Allah mu se smilovao), ali, bošnjački intelektualac, aktivni vjernik, koji sve ovo vidi, a nemoćan je da išta promijeni, biva ona adresa koja u milimetrima osjeća težinu bošnjačkog poniženja i poraza. Neodrživo je stanje odvojenosti između bošnjačke politike od bošnjačke inteligencije, koja, budimo otvoreni, egzistira isključivo na pozicijama profiterstva i sitnosopstveničkih interesa. Napose, vidjelo se prilikom serije terorističkih napada na Bošnjake u ramazanu da ni jedan bošnjački političar, a stotine ih je, nije otišao obići ugrožene Bošnjake, dići svoj glas u njihovu zaštitu, već je opet prvi bio reisu-l-ulema dr. Mustafa ef. Cerić. Naravno da će takav, hrabar i vrijedan reisu-l-ulema smetati, jer otkriva armiju lezihljebaroša u bošnjačkoj politici, koji ništa za narod ne rade, a s naroda i cipele skidaju da ih prodaju. I ne samo da nema tih bošnjačkih predstavnika u ovakvim nevoljama, već ih nema nikako i nigdje, izuzev po parlamentima, komisijama, upravnim odborima i drugim adresama gdje se dijele pare.
Bošnjacima takva politika ne treba! Bošnjaci hoće politiku koja će osjetiti zebnje bošnjačke inteligencije! A to znači u punom kapacitetu suočiti se sa činjenicama o nastavku genocida nad Bošnjacima, koji se danas realizira s ciljem isijecanja islamske kičme iz bošnjačkog tijela, nakon čega to nešto što ostane može biti bilo što. Nismo ni uoči ove kampanje čuli ni jednu političku opciju koja je na talasnim dužinama bošnjačke realnosti i koja iskazuje moralni kapacitet da tu realnost osjeti i da je mijenja. Ako hoćete da ispitate ima li takvih, za koje vrijedi glasati, lahko ćete izvršiti testiranje. Raspitajte se je li i jedan kandidat bio na obilježavanju Dana Kudsa? Je li otišao u Livno, Prnjavor, Gornji Vakuf, Bijeljinu, tamo gdje su u ramazanu napadani Bošnjaci? Je li obećao da će nam izgraditi Muzej genocida? Ovih nekoliko pitanja su dovoljni da razdvojimo žito od kukolja. Mi više nemamo vremena za hohštaplere i kukavice – jer gubimo narod.
Broj 275, 8. IX 2010.