Saff

Poluderivati podobnosti

Prosvjetiteljstvo će se zanoviti u ime borbe za slobodu i ljudska prava, jer je građanska glupost postala sevep svih ugnjetavanja današnjice. Ako građanstvo ne bude pratilo, sustizalo i prestizalo trendove zaglupljivanja, zauvijek će ostati potlačeno. Šta bi radile banke da dunjalukom ne caruje tržišna religija, u kojoj ljudi postaju robovi jer putem zaduživanja nabavljaju nove modele auta ili televizora? Kako bi vladali mafijaši, poput Berluskonija, ako za njih neće glasati zaglupljeni i raspismenjeni građani? Zato je ulaganje u zaglupljivanje građana temeljna investicija ekonomskih i političkih vladara današnjice, i kod nas, i po Svijetu. U strategiju zaglupljivanja uračunati su i proizvodi demokratske kulture, koji građaninu stvaraju privid da on o nečemu odlučuje, da ima dostupne kanale pobune i promjene postojećeg stanja. Vlade finansiraju nevladin sektor, kako bi tzv. NGO organizacije proizvodile teatar demokratije. Pravo je čudo kako niko ne pravi kampanje protiv bankovnih kredita i ljudima ne objašnjava pljačku putem kriminalnih kamata, kako niko ne demaskira tu glumu opozicionarstva, gdje vlade plaćaju, scenaristički osmišljavaju i doziraju pobune protiv sebe. Bosna i Hercegovina je najsvirepiji i najočitiji primjer ovih anomalija, u kojima skončavaju demokratske slobode savremenog svijeta. Kod nas niko i ne pokušava sakriti nepismenost, bahatost, laž, podvalu, kod nas je normalno da vlast i njena sjena budu intelektualni i demokratski prostaci, pošto im niko ništa ne može.

Drži vodu dok ublehe odu
Bio je 10. muharem. Iza iftara sam otišao sa sinom da prošetam do obližnjeg granapa. Ovaj trodnevni post me vratio u ramazansku svečanost. Tako smo šetali potkraj ljeta, pod stišajima miholjskog sunca, sin i ja. Bilo je i u ovom smiraju dana nečeg od te svečanosti. A desilo se i ono zatopljenje. Mlaki vjetar kao da je počastio post za Dan Ašure. Elem, šetamo sin i ja, nogu za nogom, pričamo neke mehke priče, čini nam se i da je sve oko nas ušuškano u tu svečarsku atmosferu. Najednom, na skretanju u tuzlansko naselje Batva, kod stadiona na Tušnju, poput munje sjeklice, pred nas iskoči demokratski poredak, u raskoši primitivizma i siledžijstva. U tom kraju nikad dotad nije priređen takav državni spektakl, kakvom sam, eto, svjedočio sa svojim sinom. Audi Q7, onaj što je veličine tenka, blistav, k’o iz fabrike da je ovog časa izišao, sa rotacionim svjetlima plave i crvene boje, u vrtoglavoj brzini skreće prema Batvi, ide 20-tak metara uzbrdo i preprječuje kompletnu cestu. Za njim, u istoj takvoj vrtoglavoj brzini, ide golf 4 i zaustavlja se nasred ceste. Iz golfa izlijeće figura i hitrim, gotovo trčećim korakom, ulijeće u haustor stare zgrade na početku Batve. Audi Q7 i dalje drži prepriječenu cestu, kola se gomilaju s brda, vozači čekaju, vide da se vrte rotacije, da tu nisu čista posla, da se tu nema šta ni pitati, ni nepitati.
– Šta je ono? – upita me sin.
– Defektolog – kažem ja njemu.
Onaj što je iskočio iz kola i brzinom Komandanta Marka uletio u haustor bio je niko drugi do ministar sigurnosti Sadik Ahmetović. Tu stanuje. Audi Q7 je preventivno prepriječio cestu da neko ne bi odozgo, s brda, iz Batve, sišao, i ubio nam ministra. A ministar je, kao stručno lice za pitanja sigurnosti, brzinom munje izletio iz golfa 4 i uletio u haustor, kako ne bi bio ubijen snajperom sa okolnih krovova. Vidiš šta se Đinđiću dogodi, ubi ga snajper izdaleka! Ministar se vjerovatno iz Sarajeva vozio u audiju Q7, ali je u blizini Tuzle napravio taj mudri trik, prešao je u golfa, da zavara svoje ubice, što se pokazalo dalekovidnim, jer ga ipak niko nije ubio. Ko je htio ciljati, ciljao bi u audi Q7, jer je ipak ovo vozilo reprezentativnije od običnog golfa. Ali, ministar sigurnosti se žrtvovao tih nekoliko kilometara, posjedio je u golfu, kako bi atentatore navukao na ministarsko vozilo i pod snajperske metke poturio svoje dvojnike, koji su bili spremni hrabro poginuti namjesto ministra sigurnosti. Kažu da je i Sadam Husein imao dvojnike. Sva sreća, sve se dobro završilo, pa naš ministar sigurnosti nije ubijen, već i dalje zavarava tragove ubicama.
Pošto se predstava završila, sin i ja smo prešli cestu i izbliza razmotrili situaciju. U audiju su bila trojica, a u golfu još trojica ministrovih tjelohranitelja. Mi smo prošli, gore, prema kući, a oni su ostali pod prozorima ministrove zgrade, da ga čuvaju od ničega. Ipak, koju minutu poslije, po Batvi su počele odjekivati detonacije. Ubiše nam ministra! – pomislih. Nisu džabe onaj cirkus pravili, čim tolike bombe odjekuju oko ministrove zgrade. Trebao bi ministar, u skladu sa svojom funkcijom, promijeniti taj trošni stan u koji se smjestio nakon dolaska iz Srebrenice. Nije Sadik više bilo ko pa da stanuje u zgradi čija se staklena vrata mogu praćkom otvoriti. Očekujem da će se to pitanje uskoro riješiti. Ali, dok se ne riješi, da vidimo šta će biti sa ovim bombama koje 10. muharema 1431. odjekuju oko ministrove zgrade. Dera li dera: Brrrrooooam, Wuuxaaaam, Drooooahb… – sve ko u stripovima. Jadni ministar! Ovo je takav napad da mu ni 60 tjelohranitelja ne bi moglo pomoći. Teroristi su vidjeli da ga ne mogu dokačiti snajperom, pa po njemu udaraju granatama. Ministar je vjerovatno u zahodu, čeka da ga spasu Amerikanci. Ali, tada se dogodi nešto nepredviđeno. Granata dernu i ispred moje kuće, koja je stotinjak metara udaljena od ministrove zgrade. Da nije greška? Nisam ja ministar, haloooo! Dernu još jedna. Kakva je ovo država ako granate deru u kvartu gdje stanuje ministar sigurnosti? Nisu to bile granate, već tzv. topovski udari koji su se masovno prodavali za novogodišnje praznike. Izašao sam pred kuću da rastjeram dječurliju, te male bijele teroriste, te bacio oko dole, stotinjak metara niz cestu, da vidim šta se dešava oko ministrove zgrade, ali, dole više nije bilo ni silnih auta, ni silnih tjelohranitelja. Ministar je zanoćio usamljen, ostavljen, uz topovske udare koji su mu svirali uspavanku pod trošnim pendžerima. Sutradan, kad sam sišao po novine, pod Batvu, pred ministrovom zgradom takođe nije bilo nikoga. …Izvrnut kontejner, razbijene pivske flaše i ostali tragovi omladinske razonode. Pa što je onda pravljena onolika predstava sa blokiranjem ceste, ako ministrova sigurnost fercera po onoj – drži vodu dok ublehe odu.
Ozbiljan defektolog, da ne kažemo samo ozbiljan čovjek, nikada ne bi kao defektolog, bez dana staža u defektološkoj struci, prihvatio da bude ministar nečega o čemu pojma nema, a da mu na pameti nisu stvari koje nemaju veze s tim veoma ozbiljnim poslom. Časnije je biti prosjak, sa pokrićem, nego ministar bez pokrića. Jer šta vrijedi Sadiku Ahmetoviću što je ministar kad s njime zbijamo cirkus, a do jučer smo ga mogli uvažavati kao ozbiljnog političara koji nije imao nikakvih ozbiljnijih ispada. Veći je bio jučer, nego što je danas, jer je danas ono što nije, pa je smiješan, a jučer je bio ono što jeste. A s obzirom na iskazanu drskost da kao nestručno lice vodi stručni posao, od takvog je šarlatana za očekivati da počini razne štete, jer on u posao i nije ušao zbog stručnosti, već iz interesa da bude ministar, da se prikazuje, da ga vozaju i s njime narod prepadaju. Za taj cilj će on žrtvovati ono što nije htio žrtvovati njegov prethodnik na funkciji, direktivom smijenjeni Tarik Sadović – jer će na pištaljku svojih šefova, koji mu daju iluziju da je važan, skidati glave izmišljenih tzv. islamskih terorista i unesrećivati čestite porodice. Savjetujemo ga da odmah podnese ostavku, jer i iz ovog teksta može vidjeti da nije dobacio dalje od podsmijeha. I od prezira.

Puluderivati podobnosti
Sadika Ahmetivića parac u ovoj priči je, zamislite, Bakir Hadžiomerović, kočijaš islamofobije. Na osnovu chata – direktne komunikacije sa čitaocima – koju je 29. decembra od 11 do 13 sati priredio web portal Zurnal.info, uvjerit ćemo se u zastrašujuću demokratsku nepismenost ovog uticajnog agitatora, što je jednako opasno i skandalozno kao kad defektolog vodi Ministarstvo sigurnosti.
Na više konstatacija da je izgubio novinarski kredibilitet kada je od SDP-ovskih vlasti Sarajeva i Tuzle dobio priznanja, Bakir Ha. je kazao da „ne vidi u tome ništa sporno“. Sporno je jedino što ga SDP doživljava kao svoga partijskog telala, i što on ne vidi ništa loše u pretvaranju javnog rtv servisa u medij jedne partije koja služi svakome samo ne ovoj zemlji i zajedništvu njenih naroda. Na pitanje o dovođenju kriminalaca u program javnog rtv servisa, Bakir Ha. odgovara protupitanjem: „Da li je uopće korektno da kriminalci sjede na ministarsklim, premijerskim funkcijama?“, kao da je on sud koji određuje ko je kriminalac, a ko nije, i kao da je isto ugostiti Faću ili Kristijana, i dovesti nekog legalnog predstavnika vlasti. Govoreći o različitom, ideologiziranom tretmanu ministara u njegovoj emisiji, Bakir Ha. kaže: „Svi imaju tretman po zasluzi“, kao da je on vrhunaravni autoritet koji određuje zasluge, što ukazuje na iščašenu recepciju sebe u vremenu i prostoru. Na pitanje: „Da li je FTV ljevičarska, desničarska ili televizija svih gradjana?“, Bakir Ha. izgovara rečenicu zbog koje bi bio pomaknut sa svakog javnog rtv servisa, jer krši kodeks ideološke nepristrasnosti: „Što se mene tiče, jesam ljevičar i ne znam šta je tu sporno.“ Pa, naravno, nije ništa sporno na javnom rtv servisu koji se ponaša kao organ komunističke partije, a ne medij svih građana! Zato je Bakir Ha. naivno izbjegao odgovor na pitanje o kriminalu gradskih vlasti u Sarajevu i Tuzli, rekavši: „Ima li još gradova u BiH osim Tuzle i Sarajeva?“ Da Bakir Ha. ne razumije odnos javnog i privatnog, ideološkog i nepristrasnog, dokaz je i njegov odgovor na pitanje zašto favorizira „Oslobođenje“, a na šta on kaže: „Ja sam pretplatnik Oslobodjenja, to su mi i rodtelji bili prije rata.“ Pa kakve veze imaju urednikove priovatne pretplate, ili urednikovi roditelji, sa činjenicom da je jedan list, kao izvor (dez)informacija, favoriziran na državnom tv kanalu? Na pitanje da li će u emisiji pohvaliti reisa Cerića što je darovao jednu katolkinju koja je za Novu Hidžretsku godinu rodila prvu bebu u Sarajevu, Bakir Ha. je kazao: „Bojim se šovinizma.“ Otkud pravo reisu Ceriću da dariva katolkinju za Novu Hidžretsku godinu i da tako širi šovinizam?! Umjesto da prepozna, kako su čitaoci naveli, „prevazilaženje religijskih razlika“, Bakir Ha. je ugledao „šovinizam“. Na konstataciju da ljude sa bradama zove “hodajućim bombama”, da su „svi nevini dok se ne dokaže suprotno“, Bakir Ha. je hladnokrvo ustvrdio: „To su teroristi.“ U tom kontekstu je nadovezano i posljednje pitanje oko propisivanja ko je vjernik, a ko nije, a o čemu je Bakir Ha. imao antologijski stav: „Mi se bavimo pitanjima ko je pedofil a krije se iza vjere“, po čemu ispada da je pedofil koji se ne krije iza vjere manje pedofil od ovog „vjerskog pedofila“. …Sve u svemu Bakir Ha. je i ovom prigodom pokazao raskošno suženje moždanih vijuga u pogledu (ne)razumijevanja demokratskih postulata.
Da smo normalna i moralna zemlja, Sadik Ahmetović bi možda odrađivao pripravnički staž iz oblasti defektologije u nekoj podrinjskoj školi, među bošnjačkom povratničkom djecom, a Bakir Hadžiomerović bi pisao hvalospejve o maršalu u lokalnim biltenima SDP-a ili Društva „Tito“. Samo u okupiranoj državi, koja forisira sluge i poslušnike, ovakvi poluderivati mogu biti predstavljani kao mjera uspjeha i pameti.

Januar 2010.

Na današnji dan

  • Nothing has ever happened on this day. Ever.

Kalendar

Januar 2010
P U S Č P S N
 123
45678910
11121314151617
18192021222324
25262728293031

Arhiva

Kategorije