Krovna novinarska organizacija u BiH i Helsinški odbor za ljudska prava BiH dižu svoj glas zbog (izmišljenih!) napada na mrtvog patrijarha Pavla, iako je pokojni patrijarh bio inspirator genocida u Srebrenici, te štite medije koji napadaju reisu-l-ulemu Mustafu ef. Cerića, iako je reis Cerić nagrađivan svjetskim nagradama za toleranciju, pa se ni po čemu ne može porediti sa inspiratorima ratnih zločina, koje štiti beogradizirani dejtonski režim.
U novembru 2009. eksplodirala je hitlerovska hajka dejtonskih medija na reisu-l-ulemu Mustafu ef. Cerića, a u hajku se uključila i SDA, iako svoju vladavinu može zahvaliti samo bliskošću sa vjerskim osjećajima bošnjačkog naroda. Taman kad se SDA stavila na stranu progonitelja islama, umro je patrijarh Pavle, glava Srpske pravoslavne crkve, a srpski političari, s ovu i s onu stranu Drine, održali su Bošnjacima liturgiju o sekularnoj državi o jedinstvu vjere i države. Dok su Srbi pokazivali svijetu kako se voli vjerski poglavar, dotle su se Bošnjaci naslađivali medijskim povraćotinama Bakira Ha i dušu opijali klevetama o reisovom mercedesu, džubetu, rezidenciji i koječemu. Bošnjake, a ni dejtonsku javnost, nije zanimalo što bez ovozemaljske kazne odlazi duhovni inspirator genocida u Srebrenici, i svih drugih Srebrenica nad Bošnjacima, već su kao hijene u svome smradu uživali u blaćenju reisa Cerića. Patrijarha Pavla niko u Svijetu nije, čak ni u smrti, svrstao među pravednike i svjetske uglednike, izuzev samih Srba kojima su vertikala pravde i ugleda ratni zločinci. Srbi su sami sebi dovoljni, na žalost. Istovremeno dok su Srbi sami sebi veličali patrijarha Pavla, i dok se dejtonska javnost navikavala da je “umro svetac”, a da je reis Cerić suprotnost takvoj veličini kakvu imaju samo Srbi – sletio je grom iz vedra neba: reisu-l-ulema dr. Mustafa ef. Cerić izabran je među 50 najuticajnijih muslimana u Svijetu. Ovako fantastičan dramaturški slijed događaja, koji potiru laž i grade istinu, nije mogao poslagati niko do Stvoritelj, ukazavši nam još jednom da ljudska bića ne mogu određivati istinu, osim što mogu biti za nju ili protiv nje.
Svetac genocida
Srbi ne treba da se ljute što je preostalo još nešto Bošnjaka koji patrijarha Pavla smatraju vrhom velikosrpske piramide zla, inspiratorom genocida nad Bošnjacima, koji je realiziran uz blagoslove Srpske pravoslavne crkve. Bošnjaci na to imaju pravo, kao što i Srbi imaju pravo da misle kako je “patrijarh Pavle bio svetac za života”. Bošnjaci bi voljeli da je patrijarh Pavle 90-tih godina digao svoj glas protiv ubijanja i progona bošnjačkih civila, protiv rušenja džamija, umjesto što je šutio kada su vladike i popovi blagosiljali četnike i njihove bijedničke zločine. Ne može biti a da patrijarh Pavle nije znao šta se čini u ime srpstva i pravoslavlja? Problem je što svetosavlje ubijanje muslimana smatra duhovnom vrlinom, iako to nikad neće javno priznati, ali hoće šutnjom odobriti. Bošnjaci bi morali biti ekstremni mazohisti pa da aplaudiraju velikosrpskim ubicama, u prošlosti i u budućnosti. To se upravo i događa, jer su Bošnjaci toliko obamrli, toliko indoktrinirani, da samo što suzu nisu pustili za inspiratorom genocida u Srebrenici, i samo što kamenje po cesti nisu sakupili da gađaju tog šejtana nad šejtanima, kojega poštuje i nagrađuje i Istok i Zapad, čovjeka koji je nadrastao okvire svoga malog naroda naroda i svoje male zemlje, i koji je samo zahvaljujući intelektualnoj harizmi postao 39. na listi najvažnijih muslimana u Svijetu.
U ovom komparativizmu imamo obrnute proporcije, jer je vjerski lider, koji je inspirirao prvi međunarodno verificirani genocid nakon Drugog svjetskog rata u Evropi, patrijarh Pavle, u dejtonskoj javnosti, ali i u Republici Srpskoj gdje je proglašen “dan žalosti”, slavljen i poštovan kao “svetac”, dok je drugi vjerski lider, koji je svjetskim nagradama nagrađivan za mir i toleranciju, i koji svakih nekoliko mjeseci potvrdi svoju svjetsku relevantnost, u toj istoj dejtonskoj stvarnosti progonjen kao da je on, a ne patrijarh Pavle, inspirator genocida i zločina. Iza “svetosti” patrijarha Pavla stoji kompletna Republika Srbija, a nama se nije miješati u antisekularizam susjedne države, ali kad Karadžićev entitet proglašava “dan žalosti”, u povodu smrti poglavara koji je stolovao u susjednoj državi, to je trostruki nonsens: hem je čovjek s onu stranu Drine, hem je ovo sekularna država koja ne bi smjela stajati zbog smrti hodža i popova, hem u toj Republici Srpskoj žive i druga dva ili tri naroda, kojima po Odluci o konstitutivnosti pripada suvlasništvo nad svim elementima života u RS, te Bošnjaci i Hrvati ne moraju institucionalno žalovati i radovati se kad to Srbi hoće. Ista je to priča kao sa kriminalnom “krsnom slavom Republike Srpske”, koja se natura konstitutivnim Bošnjacima i Hrvatma.
No, nije poenta u tim odomaćenim anomalijama u Karadžićevom entitetu. Svakodnevni su primjeri potvrđivanja genocidnog karaktera Radovanove zadužbine: prije neki dan je na ulicama Banja Luke održana manifestacija pod naslovom “Srećna krsna slava predsjedniče”; još malo pa će mu i štafetu u Hag nositi. Nas zanima analogija ovoj anomaliji sa proglašenjem “dana žalosti” u Republici Srpskoj, pa ćemo se zapitati: Kako bi zvučalo ako bi premijer Federacije proglasio “dan žalosti” u slučaju smrti vjerskog poglavara u Turskoj ili Saudijskoj Arabiji, ili pak nekog istaknutog muslimana u Srbiji?! Taman toliko je drska ta uzurpacija premijerskih ovlasti u RS za proglašenje “dana žalosti” zbog patrijarhove smrti. Tim prije što se moglo znati da mnoge povratničke familije u RS, a posebno u Srebrenici, moguibiti povrijeđene činom pristajanja državnih organa RS uz vjersko lice koje je inspirator genocida nad Bošnjacima.
Teatar žalosti
Sad dolazimo do suštinske razlike u komparativnoj analizi dva slučaja. Napadi dejtonskih medija na reisa Cerića, predvođeni fašističkim magazinom FTV “60 minuta”, odveć su fenomen, zavređuju naučne skupove, feljtone, doktorate. Ali, niti ima akademskog odgovora, niti intelektualnog protesta. Reis Cerić je uglavnom sam. S druge strane, patrijarha Pavla niko nije napao ni u smrti, ali se srpska javnost digla da ga brani. Srbi, kao majstori manipulacije i laži, skontali su da bi bilo dobro da neko napada mrtvog patrijarha, pa su poizmišljali štošta. “Press magazin” iz Banja Luke je objavio tekst pod naslovom “Klevetama na sveca”, a povod su, kako se razaznaje, forumske diskusije na internetu, koje nisu nikakav zvaničan stav zbog kojeg bi trebalo tražiti izjave iz Helsinškog odbora za ljudska prava BiH ili od Udruženje „BH novinari”. Krovna novinarska organizacija koja konstantno ni od koga štiti fašizam “60 minuta” i Bakira Ha, saopćila je sljedeće: “Vrijeđanje duhovne i vjerske veličine kakva je srpski patrijarh za najoštriju je osudu.” Ali, niko nije uvrijedio tu “duhovnu i vjerski veličinu”, za razliku od višegodišnjih masovnih medijski uvreda svjetske duhovne i vjerske veličine reisa Cerića, kojega “Udruženje BH novinari” nije nikada zaštitilo pred naletima medijskih pit-bul-terijera! Pre nego što vidimo kako su “helsinkijevci” branili ljudska prava mrtvog patrijarha, da se prisjetimo kako je Srđan Dizdarević, ravno prije pet godina (oktobar 2004.), optužio reisa Cerića da “predstavlja ozbiljnu prijetnju slobodi izražavanja i medijskim slobodama”, te je kritikovao “Islamsku zajednicu zbog pokušaja da se jedna interpretacija vjere nametne kao način življenja u BiH”. Srđan, koji sa islamom ima veza koliko i Karl Marks, rado bi propisivao “interpretaciju vjere”. Sličnu drskost prije neki dan su ponovili i Ombudsmeni, koji su u svome izvještaju naveli da “pritisci na medije dolaze i iz radikalnih klerikalnih krugova, prije svega vrha IZBiH”. Pravo reisa Cerića da se brani od kleveta zlobno se proglašava prijetnjom slobodi izražavanja. Vidjeli smo kako “helsinkijevci” blate reisa ni za šta, a sada da vidimo kako brane patrijarha ni od šta: “Političari svakodnevno koriste govor mržnje. Sada se to vraća na potpuno nevinim ljudima kakav je bio patrijarh Pavle”. Ovamo imamo već na hiljade naslova i stotine tv emisija kojima se bjesomučno blati potpuno nevin reis Cerić, a na koje niko ne reagira, a s druge strane, imamo reakcije na nepostojeće napade na mrtvog patrijarha i to od udruženja koja napadaju reisa Cerića i štite one koji ga napadaju. Vrhunac teatra žalosti bilo je Dodikovo prozivanje visokog predstavnika što nije javno oglasio svoju žalost, a Valentin Inzko, umjesto da mu održi bukvicu o sekularizmu, počeo se pravdati i izvinjavati da je on svoje saučešće u svesrpskom tugovanju poslao bez medijskog oglašavanja. Dodikovo prozivanje Inzka svjedoči o orkestriranosti te klape lažova koja izmišlja da je neko napadao mrtvog patrijarha, i koja razotkriva sve koji nisu javno bili žalosni. A trebalo je biti suprotno. Smrt patrijarha Pavla, naročito u dejtonskoj javnosti, trebala je pokrenuti seriju kritičkih progovora o njegovoj ulozi u inspiriranju četničkih zločina, ali i seriju jasnih političkih poruka, barem u povodu pravoslavne instrumentalizacije manjeg entiteta i tog skandaloznog “dana žalosti”. Ne samo da nije bilo nikakvog otpora dejtonskoj proizvodnji “sveca Pavla”, već su se tzv. građanski mediji, oni isti koji progone reisa Cerića, utrkivali da iskažu pijetet prema patrijarhu.
Senad Avdić vjerovatno nikad neće ožaliti što se nije rodio u Šumadiji, pa da se uklopi u tamošnju estetiku, ali makar može u ovakvim situacijama zaglistati. On je u svome dnevniku ispisao kratku hagiografiju o “pokojnom pravoslavnom poglavaru koji se rodio u selu pored Donjeg Miholjca u Hrvatskoj”. Nigdje ni riječi o odgovornosti za genocid nad Bošnjacima. Koju stranicu dalje, Mirha Dedić i nogama i rukama pere pokojnog patrijarha, navodi kako se u mladosti družio sa Mešom Selimovićem, kako je znao popravljati cipele, kako je osudio rušenje džamija u Banjoj Luci (a gdje su ostale?), te ‘ladno prenosi patrijarhovu tvrdnju da je “građanski rat bio u Bosni i na Kosovu”. Relativiziranje zločina Mirha nastavlja i kroz patrijarhovu tvrdnju da će “koliko je na kojoj strani (bilo) više zla i zločinaca, moći samo Božja vaga da izmeri tačno”. Da su se Saveznici uzdali u Božije vage, i danas bi postojala nacistička Njemačka, kojom bi vladali ideološki potomci Adolfa Hitlera. Ali, protiv istine o genocidu nad Bošnjacima urotili su se svi, pa i sami što korumpirani što izluđeni Bošnjaci, koje dejtonski totalitarizam prisiljava da vođe ubica prihvataju kao “svece”, a čuvare svoga duha i baštine, kao tirane i kriminalce. To što danas ima mnogo Bošnjaka za koje je pokojni patrijarh Pavle pozitivac, a reisu-l-ulema Mustafa ef. Cerić negativac, rezultat je potpunog uključenja dejtonskog sisitema u velikosrpsku mrežu, koja nesmanjenom žestinom nastavlja genocid nad Bošnjacima. Žestoka indoktrinacija učinila je normalnim da bošnjački političari blate Isamsku zajedicu, šire islamofobiju, služe braći iz Karađorđeva, da Bošnjaci postanu najveći bošnjački progonitelji, da se kao mjera uspjeha uzima status na ljestvici velikosrpskih sluga, a što podrazumijeva blaćenje svojih vrijednosti, baš kao u vremenu komunizma. Do koje mjere su Bošnjaci iznutra okupirani dokazuje i slučaj predavanja Tuzle u velikosrpske ruke, činjenicom da su tuzlanski srbokomunisti finansirali i servisirali proces protiv Tuzlaka Ilije Jurišića u Beogradu, kako bi ugodili Beogradu u ambiciji da Tuzla bude zločinački grad koji se dobrovoljno odriče slavne bitke za svoju slobodu 15. maja 1992. godine. U Tuzli se ukidaju spomenici žrtvama, djeci ubijenoj na Kapiji, jer su beogradski obavještajci zagospodarili Tuzlom. A šta rade Bošnjaci u Tuzli? Isto ono što rade i svi drugi Bošnjaci dok im se otimaju vrijednosti bez kojih nema opstanka. Ne samo da šute, već se utrkuju da služe dželatu koji će ih za koji čas objesiti. Ta autodestrukcija u Bošnjaka predstavlja završnu fazu genocidne agresije, jer Bošnjaci dobrovoljno ulaze u smrt, ubijeđeni da je samouništenje i samoponiženje put spasa i opstanka.
Broj 256, 27. XI 2009.