Teleskop: Islamofobija u Bošnjaka
Ko napusti borbu za opstanak, napustio je život
Ako je početna ambicija „Novih horizonata“ bila da se jednim lokalnim izdanjem obogati periodika koja se bavi temama iz islamske i kulturne baštine u Bošnjaka, rasplet stvarnosti je pred autore i čitatelje ovog lista stavio historijski teret borbe protiv mnogostruko jačeg neprijatelja, iza kojeg stoje sve vrste državne, finansijske i kriminalne moći, uključujući i korumpiranu i ušutkanu bošnjačku politiku, a čiji je krajnji cilj instaliranje islamofobije u Bošnjaka. Iza „Novih horizonata“ i poštivalaca ovog lista stoji vjera u Boga i u istinu, i obaveza da se ta vjera zastupa u svakom svome trenu.
Piše: Fatmir Alispahić
Prije deset godina Bošnjaci su bili ušuškani u povijesni san: Bosna odbranjena, narod opstao, vode nas vizionari, ima se para, a imat će se i više, jer su uz nas naši islamski prijatelji, koji prodaju naftu i ništa ne rade, pa ćemo i mi tako, jer smo mi ukras islamskog svijeta usred Evrope, pa je svih milijardu muslimana zainteresirano da mi sjedimo đaba; pred nama je svijetla budućnost, u kojoj je puno rahatluka i puno nerada, a naša jedina obaveza je da ne mislimo, da se ne sikiramo, i da slavimo „naše mudro rukovodstvo“, kako je u to vrijeme televizija nazivala bošnjačke čelnike.
Pohitalo je bošnjačko rukovodstvo da učvrsti taj san, kako bi sa sebe spralo historijske odgovornosti za sve što je moglo ispasti bolje. Pogotovo u pogledu priznavanja naziva genocidnog entiteta. Kada se osjetilo da nema otpora tom samoobmanjivanju, jer su i narod i inteligencija bili umorni i izmrcvareni genocidnim strahotama, porodila se i ambicija da se od friške današnjice skroji historija koja će se izučavati narednih stoljeća. Tako je nastala parola o neuništivosti Bosne i Bošnjaka, koja se čak i do danas provlači po kojekakvim manifestacijama. Stvoren je kvalitetan temelj da Bošnjaci ne razumiju od čega se sastoji njihov bošnjački život i da pomisle kako je priča o njihovom opstanku zauvijek završena u korist pravde, morala, antifašizma i nasmijane Evrope. U toj patološkoj iluziji, uzrokovanoj traumama i jeftinim obmanama, ostalo se bez suštinskih simbola suvereniteta, kao što su ekonomski potencijali, od kojih ovisi mogućnost finansiranja ideniteta. Da, grubo zvuči, ali identitet se finansira, jer ako nemaš para, onda će neko drugi imati medije, štamparije, festivale, itd., pa će tvoji ljudi ići njemu, pod reflektore, a ne tebi, po gasnu lampu.
Otvaranje horizonata
Dok su se Bošnjaci bavili nebavljenjem, dok su vjerovali u nevjerovanje (jer je vjerovanje, valjda, stalna borba sa slabostima), dotle su se komšije&susjedi bavili konkretnim poslovima, uzimajući od veselih i širokorukih Bošnjaka i imovinu i institucionalne pozicije preko kojih se zna ko je gdje glavni. Primjerice, analiza kadrovskih rješenja u Federaciji od rata na ovamo uvjerila bi nas kako bošnjačka politika nije imala blage veze sa suštinom tokova moći u državnom aparatu, pa je finansije redovno prepuštala Hrvatima, a za sebe uzimala kojekakve marginalne pozicije na kojima ima malo posla a puno teatra vlasti. I kultura je uglavnom ostajala izvan bošnjačkih domašaja. A zašto? Zato što se bošnjačka politika realizirala kao skup ličnih interesa, a ne kao tim koji se bori za narodne interese. Zapravo, narodni interesi su bili samo propagandna moneta za sticanje glasova na izborima. Takav retardirajući odnos prema stvarnosti uslovio je rojenje neobrazovanih i polupismenih bošnjačkih političara, koji su vremenom zglajzali toliko da ne razumiju ništa više, i ništa dublje, od svojih poguzijskih strasti. Logično je što danas, kao krajnu konsekvencu, imamo Bošnjake koji žive u informativnom mraku, pod medijskom diktaturom velikosrpskih i velikohrvatskih ideologija, inspiriranih krstaškim predrasudama, a čiji je krajni cilj razoblikovanje vjerskog identiteta u Bošnjaka. Taj mrak koji se nadvio nad bošnjački narod ni jednom riječju nije javno uočen ni od jednog bošnjačkog političara, jer su i oni sami promijenjeni, zapravo, upregnuti u sistem dejtonske strukture, u okviru koje sada služe onome koji ima finansijsku i institucionalnu moć.
Sve ovo je valjalo reći kako bismo pozicionirali različite društvene ambijente u kojima je nastao časopis „Novi horizonti“, i u kojima danas obilježava desetu godišnjicu postojanja. Razlike su to, kao između pamuka i staklene vune. Ona pamučna stvarnost, iz koje su iznikli „Novi horizonti“, obećavala je rahatluk raspisivanja tzv. sporovoznih tema, koje mogu biti pisane i čitane i ove godine, i prije deset godina, i za dvadeset godina. Tako se, rahat, raspisuje tamo gdje je život zaštićen i stabilan. A takvim se činio bošnjački život te 1999. godine. Nisu se još dogodili lokalni izbori 2000. nakon kojih je SDP zabranom selama i nosanjem krmadi oko džamija nagovijestio 11. septembar i njegove posljedice po Bosnu i Bošnjake. Nije se još dogodilo išta što bi Bošnjake upozorilo kako ne samo da se neće vratiti na tri četvrtine bh. teritorije, već da će vremenom biti istiskani iz strukture moći i tamo gdje su fizička većina. (Doduše, ja sam o ovome govorio u februaru 2001., na BHT, u intervjuu sa Enverom Selimović, a nedugo potom i u Ensar džamiji u Zenici, ali, moje usamljeničko mišljenje nije značilo ništa u odnosu na cjelinu koja je zastupala sljepilo.) Otud je, velimo, startna pozicija „Novih horizonata“ umnogome bila drukčija od ovoga vremena koje vapi za otvaranjem novih horizonata borbe za opstojnost i stabilnost bošnjačkog naroda.
Razmuslimanjenje Bošnjaka
Teret koji je prije deset godina mogao vuči najjači teretni kamion danas je natovaren na plastično dječije biciklo. Jer, prije deset godina Bošnjaci su imali državnu televiziju, državni radio, imalu su mrežu tv i radio stanica u bezmalo svim slobodnim gradovima, imali su „Ljiljan“, kao heftični nacionalni list, koji je analizirao sve bitnije teme i upozoravao na moguće opasnosti, imali su troj dnevne novine, uključujući i „Oslobođenje“, koje se nije bavilo islamofobijom, relativiziranjem zločina i progonom uglednih Bošnjaka, kao što se bavi danas. To je bila ta medijska sila, taj teretni kamion koji je mogao izvuči svaki teret i dobiti svaku bitku protiv velikosrlskih i velikohrvatskih kleveta. Ali, dok se bošnjačka politika bavila osmišljavanjem svoga historijskog značaja, ovaj ključni mehanizam je razvaljen, okupiran, pokupovan, tako da danas njime gospodare Beograd i Zagreb. Usljed unutarbošnjačkih kriminalnih okolnosti, narod je ostao bez „Ljiljana“, i bez jedne dnevne novine, dok su pod opravdanjem tzv. reformi sve televizije i sve radio stanice promijenile ideološkog, dakle bosanskog vlasnika, ili su u najmanju ruku utišane i (auto)cenzurirane u strahu od svake vrste sankcija. Jedni se discipliniraju enormnim, kriminalnim i u zakonu neutemeljenim kaznama Regulatorne agencije za komunikacije, a drugi, opet, montiranim sudskim procesima koji se, recimo, povedu protiv vlasnika radio stranice koja preferira islamske sadržaje, pa ovaj najednom počne u programu puštati Tonija Cetinskog. Šta bi drugo insan pomislio nego da je Toni Cetinski prešao na islam, pa ga slušamo na muslimanskom radiju, ali kad spaziš i Darija i Marija, i Sanju i Vanju, onda vidiš da su u pitanju složenije reforme. Dejtonski sitem djeluje kao konglomerat različitih institucija koje su objedinjene dejtonskom ideologijom, pa nije ništa neobično da pravosuđe disciplinira muslimanski radio, jer dejtonska država, kao i komunistička, ne trpi rezervacije za ravnopravne muslimane, i u građanskom, i u medijskom smislu.
Stoga su velikosrpski obavještajci, kao svjetski majstori ispiranja mozga, osmislili projekat razmuslimanjenja Bošnjaka, koji se realizira u sadejstvu sa svim polugama dejtonskog režima, a nadasve sa okupiranim sarajevskim medijima. Krajnji cilj ove operacije je ubijediti kritičnu masu Bošnjaka kako je islam čir na bošnjačkoj budućnosti, kao je rješenje u ateiziranom životu, koji se prodaje pod formim sekularizma (što nije isto, jer je jedno društveni, a drugo državni prostor), pa bolja budućnost za svakog Bošnjaka počinje na planu individualnog očitovanja da je reisu-l-ulema ekstremista i lopov, da je Bosna puna tzv. islamskih terorista, da je svako ko klanja beš vakat vehabija, da je isplativije ukinuti i odlazak na džumu, nego rizikovati da se izgubi posao, da svijet u tebe upire prostom, da ti djecu straše babom…
50.000 bošnjačkih predajnika
Teret koji je pao na „Nove horizonte“, na „Preporod“ i „Saff“, kao na jedina tri preostala respektabilna lista koja otvoreno tretiraju bošnjačke probleme, rekosmo već, primjeren je teretnom kamionu, a ne ovoj krhkoj konstrukciji. No, i u ratu su borci Armije RBiH umjeli naspram tenkova ratovati puškama, sa ograničenim brojem metaka, pa se naduralo. Medijski okupacioni tenk ima strašne domete u ispiranju bošnjačkih glava, samim tim što pokriva milionski tv auditorij, dok pomenuta tri lista mogu, u najboljem slučaju, dosegnuti do 50-tak hiljada bošnjačkih glava. Onomad, u ratu, u okupatorskim tenkovima su sjedile kukavice, nemotivirane za rat, spremne jedino za iživljavanje nad nemoćnim, dok su s druge strane, iza onih nekoliko metaka, bili ljudi koji su svoje avlije branili kao svoja tijela. Fizički omjer snaga ne mora značiti ništa u odnosu na karakter motiviranosti.
Konzumenti medijske islamofobije su uglavnom razbaštinjeni Bošnjaci koji nemaju pametnija posla nego da gledaju u ekran Federalne tv, pa u skladu sa tim bespućem od njih se ne može očekivati ikakva agitatorska misija. S druge strane, naših hipotetičkih 50.000 čitatelja zapravo je 50.000 predajnika, čija se funkcija ne završava sa iščitavanjem teksta, već se nastavlja sa prenošenjem i zastupanjem teksta prema razbaštinjenim predjelima bošnjačkog bića. A zašto? Pa da bismo u narod i u vjeru vraćali svoje ljude koje smo pogubili u nemanju svijesti o nastavku genocida nad Bošnjacima i o tome da nema opuštanja u okruženju koje je programski usmjereno na deislamizaciju Bošnjaka.
Ako je početna ambicija „Novih horizonata“ bila da se jednim lokalnim izdanjem obogati periodika koja se bavi temama iz islamske i kulturne baštine u Bošnjaka, a što nije bio nikakav zahmet, rasplet stvarnosti je pred autore i čitatelje ovog lista stavio historijski teret borbe protiv mnogostruko jačeg neprijatelja, iza kojeg stoje sve vrste državne, finansijske i kriminalne moći, uključujući i korumpiranu i ušutkanu bošnjačku politiku. Iza „Novih horizonata“ i poštivalaca ovog lista stoji vjera u Boga i u istinu, i obaveza da se ta vjera zastupa u svakom svome trenu. Jer, ni vjera, ni istina se ne podrazumijevaju same od sebe, kao što se ne podrazumijeva narod; sve to može nestati ako se ne njeguje i ne prenosi. Dokaz za to su upravo Bošnjaci, koji su u jednom času pomislili kako su i država, i bošnjaštvo, i islam u Bosni, odbranjene i zaštićene vrijednosti. Za nas, Bošnjake, nakon 1878. godine, ni jedno vrijeme nije završeno, svako traje, pojavljuje se, i nestaje, kao ponornica. Borba za opstanak je stil našeg plivanja u brzacima Bosne. Ko napusti borbu za opstanak, napustio je život.
„Novi horizonti“, broj 121, septembar 2009.