Misao bosanskog čovjeka je stavljena pod kontrolu i zato će mu 11. juli proteći u ritmu TV Pinka.
Da li će 11. juli biti dan tuge i opomene? Da li će na svim našim rtv stanicama, u kafićima, na ulicama, utihnuti džigara? Da li će hiljade kafana otkazati svirače, zatvoriti vrata i izvjesiti napis: Na današni dan je bio pokolj u Srebrenici. Da li će djeca u školama imati historijski čas? Da li će žene hodati nenašminkane, kao da su u žalosti? Da li ćemo dan provesti u šutnji i molitvi za Srebrenicu? Da li će se 11. jula život u Sarajevu, Tuzli ili Zenici i po čemu razlikovati od života u Bijeljini ili Foči? Neće! Sudeći po ovome, srebrenička tragedija ne postoji! Srebrenica je tek privatna bol nekakvih ljudi kojima su pobijeni nekakvi sinovi, očevi, braća… Srebrenica ne živi u Bosni, kao što ni Bosna ne živi u Bosni.
Pro win ciyalne zzabe
Šta ćemo sad? Imamo konkretne slike koje svjedoče da su moral i etika našeg društva survani do razvrata. Prošlo je jedva osam godina od vremena kad smo kolektivno vjerovali da nikada nećemo zaboraviti bol. Danas smo na drugoj strani svijeta. Naši građani, u kritičnoj masi, ne osjećaju, ne pamte, dane suosjećanja i prkosa. Bliži nam je Drugi svjetski rat nego 1992. godina.
Bliži su nam SDP-ovi partizani, nego heroji odbrane Sarajeva, Bihaća, Goražda. Bliža nam je safunska patnja neke ženturače iz španske serije, nego istinska, svakodnevna bol ma koje šehidske majke. Divlji kapitalizam je naše duše rastopio u provincijalne, smrdljive žabokrečine. Preziremo šehidske porodice, invalide, prognanike. Preziremo svoju nesreću, koja sa prezirom ne nestaje, već se usložnjava.
Prezir dokazujemo utapanjem u folkersku srbijanštinu, u oponašanje kičerajskog života. Pričamo viceve o ženama šehida. Prostitutke oko prognaničkih naselja zovemo kurvama, a ne žrtvama, prije svega, našeg nemara. Činimo svakakva zla u tom bezuspješnom pokušaju da pobjegnemo od sebe. Šta nam se dogodilo? Koji je to vrag opsjeo naše duše pa da se izobličimo u nakaze?
Glawa ye sprawa
Orvelova vizija o kontroli misli još uvijek se u književnoj teoriji, i općenito u kulturologiji, tumači kao fantastika. Čak i u vrijeme Staljinove Rusije, koja je stvarnosni motiv Orvelove 1984, vizija o kontroli misli se nije mogla tek tako izmjestiti iz okvira realiteta. Danas je kontrola misli stvarnost globalizirane civilizacije. Mas-mediji oblikuju misao, afinitete, minute mržnje i ljubavi. Sloboda ljudskog uma je porobljena voljom većine, koju oblikuje interesna skupuna manjine, u čijem vlasništvu su mas-mediji. Pojedinac je nemoćan.
Ovo smo naveli kako bismo uputili na uzroke aktuelnog bosanskog razvrata u najširim narodnim slojevima. Razvrat nije nastao sam od sebe, već je posljednjih godina brižljivo odgajan u medijskim inkubatorima. Misao bosanskog čovjeka je strateški stavljena pod kontrolu, rastočena i stočena ka traženom političkom cilju. Gospodar medija je kormilar cilja. Taj cilj nije reafirmacija antifašističke i multietničke BiH, već dalja dejtonska razgradnja BiH, do konačnog rješenja, do podjele BiH na srpsku i hrvatsku provinciju. Glavna smetnja ovom projektu je politički obavezujuća uspomena na genocidne agresije. Bošnjaci, kao jedine žrtve tih agresija, osnovni su predmet interesovanja.
Jer, ako se Bošnjaci udalje od uspomene na svoje stradalništvo, ako nezainteresirano prihvate projekat istine i pomirenja, tj. jednake krivice, tada će biti otvorena vrata za preimenovanje agresije u građanski rat, čime će iščeznuti jedina mogućnost za ukidanje rezultata agresije i genocida. Opstanak tih rezultata ne samo da štiti 76 odsto osvojenih s-h teritorija, već i otvara prostor za ekonomsko poklapanje teritorija sa bošnjačkom većinom, čime će Bošnjaci izgubiti i posljednje konkretne oblike suvereniteta.
Medijski sistem u BiH ima sve karakteristike ideološke kontrole misli, kakva je trajala u komunističkim režimima, o kojima je pisao Orvel. Centralna regulatorna agencija ima ulogu partijskog sekretarijata za medije, dok su OHR, OSCE i Američka ambasada ovovremeni centralni komiteti naših sudbina. Sve drugo su marionete koje na površini mogu opstati tek ako su im glave dovoljno gipke da se njišu u smijerovima vjetra. Tako je i sa medijima koji se programski moraju povinovati zakonskim i finansijskim pravilima, ako žele opstati. Preuzimanje TV Liberty, Glasa Amerike ili Slobodne Evrope je stvar direktive. Um bosanskog čovjeka se oblikuje iz centra u Karađorđevu.
The ciggany and the maggarchy
Bosansko bježanje od uspomene na genocid odrađeno je na suptilnijim razinama kontrole misli. Ni jedna tv ne smije praviti priloge o agresiji i genocidu. Preporučljivo je da se emitira što više srbijanskih komedija, folk pjesama, španskih serija, raznih razbibriga. Naš čovjek dobija upakovanu sliku političkog i moralnog blagostanja, kao da ovdje nije pobijeno 200.000 ljudi, i kao da ubice nisu nagrađene u Dejtonu. Kad se sve to garnira sa lažima o kriminogenosti svakog Bošnjaka koji je promolio glavu iznad prosječnosti, naš čovjek dobija raketno punjenje da bježi od svega što podsjeća na Bosnu. Kad pobjegne, sačeka ga jedan savršen srboslavistički svijet u kome se Miodrag Petrović Čkalja kleberi k’o magarac, kao da se ništa nije dogodilo. I naš se čovjek zajmi kleberiti, jer mu je namijenjena uloga magarca.
Sve ovo ne bi moralo izgledati ovako da u Bošnjaka postoji makar jedna institucija koja bi se suprotstavila strateškom zatiranju pamćenja. Pošto se bošnjački narod tek u nijansama, po besciljnosti, razlikuje od ciganskih čergi, ne treba da nas čudi što će 11. jula bošnjačka srca treperiti u ritmu TV Pinka.
Walter, Br. 85, 9. VII 2003.